Da su znali koliko nas ima, vjerojatno bi nas 'pojeli'. Ali nisu znali!

Sustjepan je ostao nepokoren za vrijeme agresije na šire dubrovačko područje. Što je bilo presudno?
Polovicom studenog 1991. godine neprijatelj je probio liniju obrane na području Komolca. Branitelji na području Mokošice ostaju odsječeni od Grada. Sve postrojbe s tog područja dobile su zapovijed da se povuku. U tu svrhu se koristio pravac iz starog dijela Mokošice barkama, do Sustjepana. U novom rasporedu s postrojbom sam dobio zadatak organizirati obranu na Kantafigu. U Sustjepanu je ostalo desetak pripadnika ZNG-a sa zadaćom da osigura pravac izvlačenja. Postrojba je napadnuta iz smjera Čajkovića i dio je ostao u okruženju, dok se ostatak izvukao prema Kantafigu. Dolaskom na Kantafig obavijestili su me što se dogodilo. Zajedno smo se vratili do Sustjepana. Koristeći jaku kišu i lošu vidljivost, ušli smo u mjesto i bez borbe došli do naših suboraca. Bez ove na prvi pogled, beznačajne priče ne bi bilo ni priče o Sustjepanu. Neuspješno sam pokušavao naći rješenje kako organizirati obranu na Kantafigu. Tu večer u Sustjepanu je nađeno rješenje. Branit ćemo Sustjepan! Jedino s tog mjesta možemo pokrivati i put prema stopi mosta i ulazu u Gruž. Bilo je to mjesto s kojeg ste sve pokrili, ali jedino vi niste bili pokriveni. S tri strane smo imali protivnike pa čak i s Pobrežja. Odozgo su nas imali kao na dlanu, a bili su nam iza leđa. Ipak smo odlučili ostati. Pozvao sam ostatak postrojbe s Kantafiga da pokupe opremu i dođu na novi položaj. Obišli smo razrušeno mjesto, nismo imali gdje spremiti ljude jer nije bilo krovova, ničega, ni struje, ni vode. Našli smo privremeno rješenje i osigurali položaj nakon čega smo održali zajednički sastanak. Znali smo da gotovo nemoguće da uspijemo, ali ako damo sve od sebe... Dakle: dat ćemo sve od sebe, nema povlačenja pa što bude. Izgubimo li Sustjepan, izgubili smo sve. Dan ili dva nakon što smo se smjestili dobili smo zapovijed da se povučemo. Nisu nam mogli pružiti logističku potporu, položaj je neodrživ i još tako neki smiješni razlozi. Gdje god bili u Hrvatskoj položaj malobrojnih i loše naoružanih branitelja bio je neodrživ. Odbili smo se povući.Otad smo bili sami ali smo imali jedni druge.
Bio je to veliki rizik, je li bila teška odluka?
Nismo imali dovoljno ljudi, naoružanja, streljiva...dakle ništa. S druge strane oni imaju brodove, zrakoplove, topništvo, ogroman broj raspoređenih ljudi. U tom je trenutku trebalo napraviti nešto ludo, a to nešto je sa šakom ljudi ostati u Sustjepanu. Neprijatelj je vjerojatno mislio da imamo sve potrebno za takav manevar. Negdje u prijevodu po tim vojnim pravilima struke značilo bi da onaj koji je tako odlučio ima sve što mu treba da može ostati na tom mjestu. Ovakvom odlukom odmah smo im dali do znanja da smo ozbiljni i da nemamo namjeru pustiti. Zagorčavali smo im život i sveli na minimum komforno ponašanje u okupiranoj Mokošici. Da su znali koliko nas ima, vjerojatno bi nas pojeli. Ali nisu znali.
Slijedio je pravi pakao?
Upravo tako. Kiša projektila padala je na Sustjepan svakodnevno. Iscrpljeni ljudi, nema ih dovoljno. Dok je jedan spavao, drugi je bio na straži i obrnuto. Bilo je i pješačkih napada neprijatelja, ali svemu smo odolijevali. Pustili bi dvojicu ili trojicu po noći da odu doma da vide obitelji, presvuku se i prije svitanja se vrate. Uz veliku volju i želju uspjeli smo se održati. Disali smo kao jedan.

Možete li se prisjetiti što se događalo 6. prosinca u Sustjepanu?

U Sustjepanu je skoro svaki dan bio 6. prosinac.Bili smo na rubu snaga. U pomoć su nam došli pripadnici postrojbe iz Velike Gorice i pred sami 6.12. pripadnici samostalne postrojbe iz Sinja koja je djelovala u sklopu 4.GB. Dan prije (5.12.) u prijepodnevnim satima odtrpili smo jedan žestok napad, srećom bez težih posljedica. Napad se dogodio u vrijeme trajanja pregovora. Dogovoreno je primirje i očekivali smo par mirnih dana. Počelo je neubičajeno rano. Topnički napad visokog intenziteta. Treslo se sve i posvuda je bila prašina. Pod vatrom smo se postavili na položaje tako da možemo prihvatiti očekivani pješački napad. Granate su padale neprekidno kao kiša. Napad je trajao do popodnevnih sati. Prekinute sam nam bile telefonske veze i među položajima i sa Gradom. Ovaj napad se nije puno razlikovao od dosadašnjih. Na žalost bio je to napad u kojem su poginula četvorica branitelja, Sinjani Marko Bitunjac i Mario Zelenika te Dubrovčani Miro Buntić Tigar i Šaban Islamovski, a dvadesetak branitelja bilo je lakše ili teže ranjeno. Marko Bitunjac koji je bio teško ranjen preminuo je na putu prema bolnici.Na žalost nije bilo moguće iznijeti ranjenike prije pada noći. Naizgled laka povreda Ivice Devčića pokazala se kao teška povreda kičme. Ivica je na žalost ostao 100% invalid. Bio je jedva punoljetan i svega par dana prije stradanja se priključio braniteljima Sustjepana. Nakon što smo poginule i ranjene spustili do zapovjednog mjesta sanirali smo, koliko je bilo u našoj moći, povrede ranjenicima. Dio lakše ranjenih i neozljeđenih zauzeo je obrambene položaje kako bi se suprotstavili eventualnom napadu. Padom noći došli su ljudi iz grada i pomogli iznijeti ranjene i poginule.Kad se sve stišalo, kasno u noć, ostalo nas je 7 ili 8. Rasporedili smo se i osmatrajući proveli vjerojatno najdužu noć u životu.

Što se događalo nakon tog stravičnog dana?

Skupili smo se 7. prosinca na jedno mjesto i samo se pogledali. Nismo se pitali što ćemo, nego idemo - svatko na svoje mjesto. Tražili smo pojačanje iz grada, nažalost nismo ga dobili. Postrojba iz Sinja je otišla natrag u svoj grad. U tako malom sastavu nismo mogli funkcionirati pa smo promijenili način obrane. Planirali smo povlačiti se kuću po kuću. Polovicu mjesta smo minirali i kretali se kroz minirani prostor. Plan je bio u slučaju napada navući neprijatelja za sobom u minsko polje. Bilo je to na rubu pameti, ali davalo je nadu. Kako je vrijeme prolazilo, vraćali su se naši ranjeni nakon oporavka. Krajem prosinca i početkom siječnja 1992. Druga pješačka bojna nam je pojačala brojno stanje na optimalan broj i imali smo mogućnost rada u smjenama. U tom sastavu i toj novonastaloj situaciji držali smo se do svibnja i dalje smo odbijali napade. U veljači nam je na magistrali poginuo Đuro Gleđ, krajem sječenja su nam uletjeti s jednim kamionom, bio je to žestok sukob, ranjen je Ivo Srebrović. Bio je to najteži položaj na kojem sam bio. Odluka da ostanemo bila je - ili će nam upaliti ili ćemo tu svi izginiti. Tu je kraj priče o obrani Sustjepana ali ne i o njegovim braniteljima. Do konca rata sudjelovali su u najtežim napadnim djelovanjima tjekom deblokade Dubrovnika i čuvanju dosegnutih položaja.

Sretnete li se sa suborcima?

Najčešće je to 6. prosinca na groblju u Sustjepanu. Sve nas je manje i manje, što od posljedica rata, što od drugih bolesti. Neki su se i odselili.

Prije rata ste živjeli u Zagrebu, kako ste došli u Dubrovnik?

Prije dolaska u Grad bio sam već uključen u rat. Bio sam na odmoru nakon jedne smjene. Grupa dubrovačkih studenata uz pomoć Udruge sv. Vlaho tražili su preko radija dragovoljce za pomoć Dubrovniku. Pridružio sam se preko veze (smijeh). Putovali smo pet, šest dana do Dubrovnika. Trebalo je prijeći preko neprijateljskih položaja, išli smo trajektom preko Paga, a u Ston smo došli kad je palo Slano. Prenoćili smo tu i organiziran je za nas gliser iz Broca do Šipana. Sjećam se, ljudi su nas dočekali u Luci Šipanskoj i prevezli nam opremu u Suđurađ. Tamo su nas nahranili i organizirali nam prijevoz barkama do Orašca. Bili smo smješteni u Vrtovima sunca i držali položaje iznad Zatona. Tu je polovicom listopada u jednom napadu nestao Martin Šijaković. Njegovo tijelo je naknadno pronađeno i prenešeno u Grad.

Na početku rata ste i ranjeni?

Bilo je to 25.listopada, pogođen sam u glavu. Rana nije bila teška. Na žalost to je bio i posljednji dan na tim položajima. Već par dana nakon toga Zaton je pao. Priča o postrojbi studenata zaslužuje prostor na novinskim stranicama Za ljude koji nisu imali nikakvog ratnog iskustva, a donijeli odluku da dođu braniti svoj grad trebalo bi se znati.Danas su to poznati odvjetnici, lijenici, fotografi i sl..

Ovih dana radite na umirovljenju, znači ostali ste cijelo vrijeme radno aktivni. Mislite li da je država pogriješila što nije ponudila programe rehabilitacije u vraćanju u rad braniteljske populacije?

Predlagali su mi umirovljenje 1996. godine. Ne bih mogao od srama izaći na ulicu da sam to prihvatito. Premda sam bio ranjen, bez težih posljedica, nisam prihvatio mogućnost odlaska u mirovinu, a ni ostanak u vojsci. Imao sam zvanje i nije mi bilo problem naći posao. Kada je rat završio, trebalo je zadržati maksimalan broj ljudi u vojsci, smjestiti ih u vojarne, zadržati časnike jer je vojska tada osim kao obrambeni faktor, mogla pomoći kod saniranja ratnih posljedica. Mogao se dio tih ljudi dodatno obučiti, recimo raditi na razminiranju. Trebalo je organizirati da to vojska odradi, dakle iskusni ljudi koji bi znali to odraditi, a ne ih pusititi na ulicu. Utopija je pričati o tvrtkama koje su propale, a mogle su se očuvati pa da branitelji u njima rade. Da ne spominjem da ni do danas mnogi od branitelja nisu riješili svoj status.

Po dubrovačkim školama imali ste predavanja o Domovinskom ratu. Kako djeci približiti te događaje? Kako reagiraju, što vas najčešće pitaju?

Ovisno o uzrastu. Rijetko postavljaju pitanja. Kao na nastavi, čekaju kraj sata. Kada mlađim uzrastima najave da im dolazi pričati netko o ratu, onda misle da će se pojaviti Rambo s gomilom mišića. Priča ne sadrži smrt, krv, mržnju. Bazira se na dijelu statističkih podataka o naoružanju i brojnom stanju. Dakle, odnos snaga. Onda im objasnim da su heroji njihove mame, tate, bake.... Prošlu sam godinu bio u lapadskoj školi, a njihov domar je bio moj vojnik. I kažem im 'hoćete li da vas upoznam sa jednim mojim vojnikom. On je jedan od tih heroja o kojima sam vam pričao'. Svi naravno hoće. Kažem im sada se lijepo okrenite i pogledajte ovoga gospara u plavoj kuti na vratima. Gledali su ga otvorenih očiju. Pokušam objasniti da je rat najgori način komunikacije među narodima. Da su u ratu svi gubitnici. Na temu međunacionalne mržnje uvijek napomenem kako su ovu zemlju uz Hrvate branili i Srbi, Bošnjaci, Albanci i pripadnici mnogih drugih naroda. Objasnim da ne postoje pokvareni narodi nego pokvareni pojedinci kojih ima u svim narodima. Kada pišete grafite po gradskim zidinama, sjetite se koliko je branitelja poginulo za njih i slično. Ne radim pripreme nego pustim da me tema povuče i riječi same dođu.

Pod granatama

Događalo se da ležite negdje, jedva ste se ugurali između nečega. Granata padne s drugu stranu. Kada sve završi, vidite da nigdje ničega nema oko vas samo slomljeni kamen i prašina. Odjednom se oko vas dižu ljudi koji imaju dva prsta prašine po sebi. Gledaju po tijelu, je li noga, ruka tu. Dižu se i idu dalje. Teče mu krv i ne osjeti to više nego ide dalje. Dva dana ne čujete ništa jer je granata pukla blizu vas. Meni je jednom kompletno izulo čizmu s noge i košulja je kompletno sletjela, a ostao sam čitav. Četiri metka prošla kroz jaknu, a mene nije okrznula. I opet idete dalje. Iskusni su to borci, ali trebalo je završiti taj 'fakultet'. Nije bilo mjesta na koje se nije išlo da se izvuče čovjek, ne možete ih zaustaviti, ne možete reći pričekajte. Išlo se odmah.

 Udruge, klonite se stranaka


Ne mogu shvatiti da udruge kao što je HVIDR-a, udruga dragovoljaca, veterana vode ljudi koji su istaknuti članovi raznih političkih stranaka. Svi smo mi na neki način pripadnici ili simpatizeri neke političke opcije. Odrecite se gospodo, dok ste na funkciji u udrugama, položaja u strankama. Radite za branitelje, a ne za stranke. Ne koristite branitelje u predizbornim kampanjama i sličnim cirkuskim predstavama. Od ljudi koji su do jučer bili spremni poginuti jedan za drugoga napravili ste neprijatelje.