Umirovljena profesorica fizike i matematike Miljenka Tarana živjela je u kući sadašnjeg Zavoda za obnovu do šeste godine života, a od 1953. je na Pustijerni. Zbog problema sa sluhom ne ide na promocije knjiga niti prati koncerte kao prije, ali pođe na izložbu kad prođe „žiža“. Ostalo prati putem medija, portala. Aktivna je i u Facebook-grupi „Jedno drugo vrijeme, vrijeme dobrih duhova od Grada, Dubrovčana dobra duha“, gdje je i administrator.
PAVU URBANU JEDINICA IZ FOTOGRAFIJE
Ispratili ste toliko generacija.
U školi sam radila punih 38 godina. Počela sam i završila raditi u Osnovnoj školi Nikica Franić, ali kako odmah nisam imala puno radno vrijeme onda sam radila u Župi, Gružu, a ponekad i na zamjeni u srednjoj školi sve dok nisam dobila stalni posao u OŠ Nikice Franić. U kancelariji sam pomagala u računovodstvu kao matematičar, predavala sam i povijest, tehničko, domaćinstvo… To je jedan poziv koji morate voljeti, morate voljeti djecu i ljude. A ima li veće sreće i zadovoljstva nego kad prolazite ulicom i netko za koga nemate pojma tko je, javi Vam se i kaže: „Vi se mene ne sjećate!“ I onda reče tko je. A ne mora se javiti, može samo proći jer ga ja neću prepoznati! Ovo ljeto sam bila s mojom prvom generacijom kojoj sam bila razrednica. Ima 33 godine da su završili osnovnu školu i sastali su se već drugi put i pozvali me. Rekla sam da ne mogu doći, a oni mi govore da će doći uzeti me i nositi u nosilici. Bilo mi je drago vidjeti ih poslije 33 godine, imate osjećaj da ste nešto stvorili, draga je to generacija koja se i dalje druži - iako žive na različitim stranama svijeta.
Sjećate li se posebno nekog učenika?
Moj učenik je bio i Pavo Urban. Njemu sam predavala tehničko. To je bio osmi ili sedmi razred kad je na red došla fotografija koja se tad učila na klasičan način. Uglavnom, Pavu sam morala zaključiti jedan na polugodištu iz fotografije. Rekla sam mu: „Pavo, valja sjesti i naučiti neke osnove stvari!“ Nije mu se radilo, a inače je bio jako dobar. U drugom je polugodištu Pavo naučio i ispravio jedinicu, a kasnije mu je to bilo zanimanje.
I Vi ste se bavili fotografijom?
Slikavala sam priredbe u školi svojim aparatom. Moj brat Zaviša Tarana je držao tečaj fotografije u staroj Nautici na Pilama. Tu su bile različite sekcije: od fotografske do šahovske. Išla sam na tečaj kod brata i posuđivala aparat sa sekcije, a poslije sam krala njegov privatni. Još imam doma tu staru praktiku. Kad je došla nova tehnologija, prijateljica bi mi dala svoj aparat poluautomatik. Danas više ništa ne bih znala namjestiti jer odavno slikam najčešće mobitelom ili novim malim aparatom.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!
Sve legende počivaju na pričama o zabranjenoj ljubavi, a takva je i „Legenda o Pustijerni“. Bilo je to vrijeme kad se Dubrovnik još nije spojio. Na sjevernom dijelu živjelo je slavensko, a na južnom romansko stanovništvo. Tu je nastala jedna ljubav: jedan Dubravko iz slavenskog i jedna Silvija iz romanskog dijela su se zaljubili, ali njezin otac je bio protiv. Tad se još nisu smjeli miješati pa je otac svoju kćer stavio u samostan u Klarisu, a Dubravko je pošao na more. Otac nije dao da se zaredi nego joj je tražio dobrog ženika i kad je Dubravko čuo da će je otac ženiti, odmah je kupio jedan krasan dragi kamen. Iskro' se s broda i potajno došao u Dubrovnik, našao ke jednu staricu, prosjakinju koja je u to doba mogla ići na jednu i na drugu stranu neometano te je zamolio da njegovoj ljubavi odnese taj dragi kamen kao uspomenu na njega. Prosjakinja je bila kivna na ovaj na Romane zato što su joj ubili sina i osjetila je priliku da se osveti. Kako je u to doba vladala zaraza, ona je u jednu zaraženu maramu zamotala taj dragi kamen i dala ga Silviji. Djevojka se razboljela, razboljeli su se roditelji, razboljeli su se još mnogi drugi mještani i kažu da je taj predio opustio i da se zato taj dio zove Pustijerna. Od toga je izašlo i nešto dobro jer su se od tog trenutka Slaveni i Romani počeli „miješati“, zabrana je ukinuta.
Mladi Mljećanin je došao barkom u kasno popodne u Dubrovnik. Vezao se, nikoga nije zatekao na ulicama. Sve je bilo pusto, prošetao je i naišao je na jednoga staroga čovjeka i pitao ga je što se događa, ovaj mu odgovori da sutra nestaje Dubrovačka Republika! Mljećanin je ostao u čudu pa mu je starac rekao kako su Turci „pred vratima“, na Bosanci i kako su dali ultimatum: tri pitanja na koja treba znati odgovoriti inače će napasti i zauzeti grad. Mljećanin je starca pitao za pitanja, ovaj mu ih je otkrio. Mljećanin mu je rekao da se ne brini te da ga odvede knezu. Otišli su knezu i Mljećanin je rekao knezu kako će sve riješiti. Ujutro je Mljećanin obučen u kneza sa svitom pošao na most na Ploče. Turci su već čekali. Kaže Turčin prvo pitanje: „Gdje je sredina svijeta?“ A Mljećanin štapom kneževskim lupne i kaže: „Ovdi!“ Turci stali, a Mljećanin govori: „Ako ne vjeruješ, mjeri!“ Dobio je drugo pitanje: „Koliko u moru ima vode?“ Mljećanin će na to: „Vi ljude, a mi sude – pa mjeri!“ Turčin na to upita: „Od kad do kad bog pomaže?“ Mljećanin reče: „Od večeri do jutra“ Te vadeći opanak iz njedara doda: „Sinoć sam bio obični seljak, a jutros sam se probudio ko' knez!“