Sramota je kakvi su danas vodiči: ženske u tirakicama ulaze u crkvu, muški su u japankama, iskidanih gaća...

Više od pola stoljeća gospar Frano Haklička turiste upoznaje s dubrovačkom povijesti provodeći ih gradskim ulicama. Je li se umorio – nije. Je li naporno ili zanimljivo reći će ' i jedno i drugo, kad ga radiš s ljubavi onda je to jako lijep posao'. A on ga s ljubavi uistinu radi iako se 'susreće sa svačim i svakijem pa ima i neugodnih situacija'.
- Imamo tendencu, ja sam je imo i ima je svak, odbacivat stariju čeljad. Pojavio se enormno veliki broj turističkih vodiča, među njima ima jako dobrih, i svi imaju ono – pusti stare. Jedan Talijan mi je nakon vođenja priznao kako je kad me vidio promislio 'vidi, opet smo dobili čovjeka s puno godina' ali i dodao 'onako kako ste nas vi vodili mladi ne znaju'. Stari Dubrovčani birali su kneza starijeg od 50 godina jer je bio zreo, nije više razmišlj'o s dvije nego s jednom glavom – kroz smijeh će gospar Frano.
Vodi na engleskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Koje vođenje mu je najdraže, kaže, ono po povijesnoj jezgri, 'jako voli Grad, jer dava tako puno'.
- Puno vremena sam proveo u arhivu, čito sam sve po redu i nailazio na prekrasne stvari. Život onda i danas različit je samo u standardu. Standard je drugačiji a čovjek je ostao isti. Jezik koji se upotrebljav'o, to se iz sudskih spisa divno vidi, je lijepi hrvatski, nema talijanština za koje mi danas govorimo da su dubrovački govor, a s konca je 19. stoljeća. Prije se kroz ulice čulo puno talijanskoga, danas čujemo 'kompjuteraški' engleski – objašnjava iskusni dubrovački vodič dodajući kako je i struktura gostiju drugačija od prijašnje.
Nemoj mi puno šetat ovuda
- Kad vodim, čujem kako ljudi bestimaju. Jedan mi je konobar, još se nasmij'o a falilo mu pola zuba, dobacio 'nemojte mi se puno šetat ovuda'. Rekao sam mu da je to javni prostor. Zaludu. Svega ima. Ili me šalju u 'pm' ili 'ajde, stari makni se'. Vodio sam turiste ulicom i tu su neki radnici radili i jedan mi je reko 'šta ih ovuda vodaš, tamo ih gonjaj' – prepričava Frano Haklička.
O tome postavljaju li turisti glupa pitanja, pristojno će kako pojedinci nekad pitaju nešto što nema veze ni s čim.
- Ljudi ne znaju zemljopis. Znamo više od većine Europljana a da Amerikance ne spominjem. Neki od njih nemaju pojma ni đe su ni u kojoj državi. Još uvijek reču Jugoslavija. Često misle da su u Čehoslovačkoj, zašto, pitaj Boga. Svi se još uvijek, što me čudi, jako interesiraju za rat. Onda čujem svakakvih priča od vodiča pogotovo onih koji se tada nisu ni rodili. Nekad se fermam, zastanem namjerno da čujem što govore. A to je militat – kaže naš vodič. Turisti se oduševljavaju gradom u cjelini. Mi smo se, dodaje, navikli na ovu ljepotu ali njima je sve divno.
- Bio sam viđet Biskupovu palaču. S jednog prozora pruža se pogled na Katedralu kojeg nikad prije nisam vidio. Uvijek ima novih stvari bez obzira što si se ođe rodio i živiš. A svi se fermavaju na nosu od Marina Držića. Ja ga spomenem ispred muzeja posvećenog njemu ali pokraj spomenika samo prođem. I kad me netko pita što ga ovo kreću za nos, rečem im 'kad vodič nema što rijet, onda izmišlja priče'. I uistinu je tako. Ono je rugoba za viđet. Ili skakanje na kamen kala Male Braće. To je tocilo iz 12. stoljeća, jedna romanika i tako je šteta da je uništavaju. Za moje mladosti ono je još uvijek bilo očuvano. Počeli su skakat na taj kamen 70-ih godina. Ja rečem da je to mjera za ljudsku glupost – ističe Frano Haklička.
Botija od litre
Danas apartmani tako divno uništavaju Grad, a konzervatori, kaže, ne obraćaju pažnju.
- Ove zime su kamione kamena iznosili iz Grada i bacili a ne shvaćaju da su to sve nosivi zidovi. Trusna smo zona, može se zatresti. A što onda? Neka se zatrese malo cijeli turizam otišo, nema ga više. Ali ima rješenje. Ne možeš čovjeku zabranit da afitava, iako bi to rado učinio. Evo neku večer je u mojoj ulici bio pako u tri ujutro. Ti Amerikani se napiju pa viču, probude te pa ti zaspi poslije. Apartmane treba rekategorizirat i prisilit svakog vlasnika da živi u kući koju afitava pa da vidi kako to izgleda. Jer vlasnik apartmana ođe samo afitava, briga njega što se susjedu događa – tvrdi gospar Frano i nastavlja:
- Sad će neko reć, što ovaj govori gluposti. To sam rek'o još 70-ih godina, Dubrovniku ne treba više ni jedan hotel. Dubrovnik je botija od litre u koju stane litra ne mogu dvije, a mi upravo to činimo cijelo vrijeme. Ranijih godina imali smo nekoliko hotela visoke kategorije za ono doba goste koji su dolazili i nisu pitali koliko nešto košta, koji su znali putovat, a danas ljudi nemaju pojma o vijađanju. Imali smo te male sitne industrijice i Dubrovnik je tada bogato živio. Danas smo dovukli ljude koji nemaju kulturu grada. Nijesu oni krivi nego ih niko ne uči. U reformi školstva niđe nema odgoja, ponašanja, ali zato gluposti stavljaju – ističe turistički vodič. Budući da se specijalizirao za tematske ture o životu u dubrovačkim kućama, smatra kako bi DPDS mogao 'jednu palaču u Karmenu obnoviti i namjestiti mobilijom koju imaju u depoima Kneževog dvora, da se vidi kako je izgledala jedna plemićka kuća'. Otkriva nam i kako se prije u Gradu znalo kako i gdje u kući treba što smjestiti. Znalo se da je komin na vrhu, a sobe kat ispod.
- U kominu pilo a do pila zahod. Zašto blizu, radi odvoda. Mali prozorčići su bili okrenuti na sve bande. Fumajoli su ih zvali jer tuda je izlazio dim kad bi se ložila vatra. Čovjek je onda ovisio o danjem svjetlu zato ih je bilo toliko. Kod građenja sve se premjeravalo a ne ko danas grade kuću a ne gledaju ni okle puše vjetar ni đe je sunce. Ujutro u Gradu sunce pada na sve istočne fasade kuća koje davaju izvanredan refleks kućama nasuprot, a popodne je obrnuto. Komin je bio jako dobro izoliran od ostatka kuće. Po podu su bile matonele, uvozile su se iz Italije, Španjolske ili su se proizvodile u Kuparima, jer ukoliko vatra padne na pod da ne može probit i doć do dna kuće. Kamare su bile kat ispod – priča nam o dubrovačkim zanimljivostima gospar Frano. Moglo bi ga se slušati satima, o Brsaljama dubrovačkom đardinu, o ostakljenim izbačenim prozorima na kućama... Ali vraćamo se na današnji Dubrovnik i turiste. Pitamo ga je li dojam ili Korejci i Japanci 'ispadaju' iz gradskih ulica i ljeti i zimi.
Biće imaju šiber
- Oni spašavaju naš turizam. Sanjamo o cjelogodišnjem turizmu otkad sam ja u turizmu, od početka 60-ih godina govori se o produljenju sezone koju nikad nitko nije uspio produljit. Zahvaljujući Azijatima sezona se produljuje. Ne razlikujem ih za pravo rijet pa sam ih jednom pito 'vi nama izgledate svi isto, je li i mi vama tako' kazali su 'jest'. Moram reć, Koreanci ne znaju hodit ulicom, idu u tebe, zabijaju se, i obado sam niđe ne zatvaraju vrata. Biće doma imaju šiber. Kad ideš u neku zemlju, a danas internet dava sve, lijepo piše kako se imaš ponašat u kojoj zemlji. Ako si u Rimu, ponašaj se ko Rimljanin – jasan je gospar Frano. Komentira i današnje vodiče. Oni u Društvu dubrovačkih vodiča u kojem je od osnivanja, kad je društvo brojilo 35 članova, a danas ih je 359, imaju kodeks ponašanja i oblačenja.
- Prije nas je bilo malo ali smo bili kvalitetni. Slikajte te vodiče kako su obučeni kad vode. Neki dan je ženska imala doslovno gaćice na sebi. Drži bandijeru, tirakice na ramenima i ona tako obučena mora uć u crkvu. Sramota. Muški u japankama, iskidanih gaća, šporki što je najgore. Onda svi nose ruksake, da mi je znat što je u njima, gaćice od kupanja? Ne krivim vodiče, svak čini što ga je volja, ali da agencija nema pojma kako mu vodič mora bit obučen. Prvi kontakt s gostom prije nego što riječ progovoriš je kako izgledaš, a onda kreće kvalitetno vođenje – kaže gospar Frano koji od vođenja ne odustaje jer 'čovjek se treba divertiškat'.


Liz je htjela veći avion
U njegovim turama bilo je i poznatih glumaca. Zadnji kojeg je vodio bio je Martin Sheen.
- Puno poznatih je bilo. Iako je nisam vodio jer tada sam radio na aerodromu, Elizabeth Taylor mi je ostala u sjećanju. Došla je s autom na pistu, avion je došo po nju, pogledala je kroz prozor auta avion i rekla 'mali je, vratite ga i pošaljite mi veći'. Dubrovnik je bio poznat po tome što nije nikoga obado. Elizabeth je s Richardom Burtonom šetala po Stradunu i nitko nije obraćo pažnju.

'Ko je taj Pracat?
Gospar Frano smatra da Dubrovčani znaju jako malo o svome gradu:
- Čovjek bi se iznenadio. Svake godine Društvo vodiča organizira vođenje djece. Znaju pitat 'đe je Sponza'? A što reć kad je jedan vodič pito 'ko je bio Miho Pracat i đe mu je spomenik'? A terminologija? Neki dan je jedna vodila na engleskom i govorila o mostu na Pilama i kaže' up and down bridge'. Ima u engleskom pravilan izraz 'drawbridge'. Jer most na Pilama ne ide gore-dole, on se spušta ili podiže. Krcato je te terminologije o kojoj mnogi nemaju pojma. Jedan vodič je za procesiju sv. Vlaha reko da je ceremonija. Sramotimo sebe i svoj grad.