Svećenik dubrovačke biskupije, mons. dr. Petar Palić, trenutačno na službi generalnoga tajnika Hrvatske biskupske konferencije, primit će biskupski red u ponedjeljak, 30. travnja, u hvarskoj katedrali po rukama glavnog zareditelja, nadbiskupa Želimira Puljića, i suzareditelja, biskupa Slobodana Štambuka i Mate Uzinića. U povodu imenovanja za hvarskog biskupa prenosimo razgovor za Misiju Slobodne Dalmacije.
Naš Bog voli igru
Don Petre, vi bi ste trebali biti 56. po redu hvarski biskup, u biskupiji koja je osnovana još u 12. stoljeću. Što vam je prvo palo na pamet kad vas je papa Frane odlučio imenovati za nasljednika biskupa Štambuka na čelu trootočne biskupije?
– Najprije vam želim zahvaliti za mogućnost da ovim putem mogu podijeliti svoje misli s cijenjenim čitateljima vašega lista. Pri svakoj životnoj odluci koja dalekosežno utječe na život, a to biskupsko imenovanje zasigurno jest, čovjek se zamisli i nađe u nedoumici. Kad mi je apostolski nuncij priopćio da me papa Frane imenovao hvarskim biskupom, zastao sam i u sebi se zapitao: što sad? Zatražio sam vremena za razmišljanje, kako bih posložio svoje misli, osluhnuo svoje srce i u tim trenucima nemira i neizvjesnosti pokušao čuti Gospodina i pronaći mir. Miješali su se, s jedne strane, osjećaji odgovornosti, zahtjevnosti službe i, s druge strane, povjerenja koje mi daje Sveti Otac i potrebe Crkve u njezinu dijelu koji se zove Hvarskom biskupijom i poniznosti pred činjenicom Gospodinova poziva. Nikada u svom svećeničkom životu nisam tražio ili želio ni jednu službu. Prihvaćao sam ono što su mi biskupi povjeravali i nastojao izvršiti kako sam najbolje znao. Više sam puta u svome životu i na vlastitoj koži osjetio da je naš Bog Bog iznenađenja. Naš poznati teolog i profesor dr. Ivan Golub, čiji sam i sam nekad student bio, znao je govoriti da je naš Bog "Deus ludens", Bog koji voli igru. Iz ljubavi i u ljubavi. Čitav naš hod u vjeri jest zapravo prihvaćanje Božjih iznenađenja i prihvaćanje Boga kao partnera i saveznika u igri koja se zove život.
Vaše se ime bilo spominjalo i kao jednog od kandidata za dubrovačkog biskupa. I u slučaju vaše matične biskupije, kao i u ovom konkretnom hvarskom, dulje je vrijeme trajalo dok nisu imenovani novi biskupi. Kao da je teže biti biskup u manjim biskupijama pa je onda procedura imenovanja dugotrajnija?
– Proces izbora biskupa utvrđen je Zakonikom kanonskoga prava i svakog biskupa izabire papa. Postupak izbora je definiran i ne postoji određeni vremenski rok unutar kojega se mora imenovati jedan biskup. Ponekad i određene okolnosti utječu na sam proces izbora biskupa, kao, na primjer, promjena apostolskog nuncija. Svaka biskupija ima svoje prednosti i nedostatke, pa s tim u skladu i svaki biskup, kao i svaki čovjek uopće, proživljava ono lijepo i ono manje lijepo u svom životu i poslanju.
Od Janjeva do otoka
Vaš prethodnik Slobodan Štambuk poručio je na dan imenovanja kako je najvažnije da zavolite narod među koji dolazite. Je li vam poznat život i mentalitet ljudi na Braču, Hvaru i Visu i jeste li do sada obilazili naše jadranske otoke?
– Dvadeset dvije godine sam svećenik u biskupiji koja također ima otoke: Korčula, Mljet, Lastovo, Elafitski otoci – Koločep, Lopud i Šipan. Bio sam u više navrata na svakom od tih otoka. Novu godinu, jubilarnu 2000., započeo sam na otoku Šipanu, u župi Luka Šipanska, i kasnio na misu jer brod dan ranije zbog nevremena nije mogao isploviti, pa sam na sam dan došao slaviti svetu misu sa zajednicom vjernika, koja je strpljivo čekala. Nisu mi nepoznati izazovi i problemi s kojima se susreću ljudi na otocima. Prihvatio sam zadaću koju mi povjerava papa Frane u ime Crkve. Dolazim propovijedati evanđelje i učiniti sve da uz pomoć svećenika, redovnika i redovnica moje nove biskupije ljudima približim Isusa Krista i njegovu milosrdnu ljubav.
Podrijetlom ste Janjevac, poznate hrvatske kolonije na Kosovu. U pozdravu nakon imenovanja spominjali ste blažene albanske mučenike fra Serafina Glasnovića Kodića i don Antona Muzića, kao i slugu Božjeg fra Alojzija Palića. No, istaknuli ste i biskupa Fulgencija Careva i fra Antuna Maroevića. Prema onoj Mertonovoj "Nitko nije otok", svi mi smo dio jedne cjeline, Tijela Kristova u kojem nitko od nas nije osamljen. Koliko vam to zajedništvo i misijski duh Crkve pomažu u duhovnoj pripravi za službu koja vas očekuje?
– Na dan objave biskupskog imenovanja naglasio sam svoje podrijetlo iz nekoliko razloga. Najprije, htio sam jasno reći da potječem iz jednog dijela hrvatskog naroda koji je davno prije napustio svoju domovinu i nastojao, unatoč mnogim burama i neverama, sačuvati svoj katolički i hrvatski identitet. Drugo, način života, vjera u Boga, ljubav prema obitelji, Crkvi, tradiciji, obilježili su moje djetinjstvo i odredili moj način življenja, razmišljanja, shvaćanja i prihvaćanja stvarnosti Crkve, stvarnosti vjere, stvarnosti i važnosti obitelji. Nadbiskupa Careva, najprije skopskog nadbiskupa, a poslije hvarskog biskupa, i fra Antuna Maroevića, svećenika mučenika, smatram važnim osobama, koje su ostavile duboki trag u onom dijelu sveopće Crkve u ondašnjoj skopskoj nadbiskupiji: nadbiskup Carev svojim nastojanjem što bolje duhovno probuditi i organizirati nadbiskupiju, a fra Antun svojim zauzimanjem za malog i obespravljenog čovjeka, na čijem se grobu u Letnici i dandanas vjernici mole u svojim potrebama. Svi smo mi koji potječemo s onih prostora na neki način njihovi duhovni potomci. U svemu ovome uvijek iznova otkrivam ljepotu Kristove Crkve, koja u svim krajevima i svim narodima naviješta jednu istinu: Isus Krist je Otkupitelj; on je uskrsnuo i živi u svojoj Crkvi i u svima koji svoje srce otvaraju snazi njegova Duha. Jučer, danas i uvijeke.
U hrvatskom društvu ovih dana vode se veliki prijepori oko ratifikacije Istanbulske konvencije. Hrvatski su biskupi više puta ocijenili kao neprihvatljivo isticanje rodne ideologije u navedenoj konvenciji. Kakav je vaš stav prema tom pitanju?
– Nemam ništa posebno nadodati onome što je već rečeno o Istanbulskoj konvenciji. Mogu samo ponoviti da se Crkva zalaže i da će se zalagati za dostojanstvo svake ljudske osobe od začeća do prirodne smrti. I u tome će sigurno biti "znak osporavan".
Kršćani, kao i svi drugi građani Republike Hrvatske, imaju pravo i dužnost zauzimati se za vrednote za koje smatraju da su u skladu s njihovim osobnim uvjerenjem, koje proizlazi iz njihove pripadnosti kršćanskom miljeu i dio su toga identiteta.
Svako nijekanje ove činjenice i oduzimanje prava o slobodi vjerovanja i izražavanja vlastitih stavova značilo bi povratak u jednoumlje.
Puno je sprovoda, a malo krštenja na otocima
Kako gledate na demografsko stanje u Lijepoj našoj, koje je svakim danom sve crnije. Uz više rođenih od umrlih, tu je i veliko iseljavanje mladih u druge zemlje. Ni na otocima nije ništa bolje. Može li se prenijeti "recept" janjevačkih obitelji, koje su još uvijek mnogobrojne, na ostatak Hrvatske, i pomažu li po tom pitanju nacionalna okupljanja hrvatskih katoličkih obitelji, poput onog koji će se u rujnu dogoditi u Splitu i Solinu?
– Ovih sam dana malo gledao statistiku svoje nove biskupije. Na prvi pogled, izaziva zabrinutost i strah zbog sve većeg broja sprovoda, a sve manjeg broja krštenja i svih onih koji napuštaju otoke. Međutim, s pažnjom čitam i upoznajem kulturno i vjersko bogatstvo sva tri otoka, koje je vidljivo ne samo kroz skladne građevine, nego i kroz življenje vjere, koje se očituje u raznolikosti liturgijskih izričaja i vjerničkih društava, okupljenih u različite bratovštine. Zadivila me činjenica da je jedan od mojih prethodnika na biskupskoj stolici hvarskih biskupa, biskup Juraj Duboković, bio jedan od osnivača društva čiji je cilj bio organiziranje turizma. Svako vrijeme nosi svoje breme i ima svoje izazove, pa tako i ovo naše. Mudrost je pronaći odgovor na suvremene izazove, kojih je iz dana u dan sve više. A za mudrost treba moliti. Ne treba imati posebnog dara mudrosti da bi se utvrdilo da su nam obitelj i obiteljski život u krizi. I Crkva i sve ostale strukture, društvene, političke, kulturne, moraju ujediniti svoje snage kako bi se zaštitila obitelj, stvorili uvjeti koji će omogućiti pozitivan stav prema novom životu i ponuditi kvalitetu života na otocima. Uz mnoge izazove, zapljusnuti smo mentalitetom hedonizma i egoizma. Protuteža im može biti spremnost na žrtvu, koja zahtijeva puno ljubavi. Susret hrvatskih katoličkih obitelji dobra je prigoda međusobnog upoznavanja, podrške i ohrabrenja u obiteljskom životu i ljubavi prema svakom novom životu.
Poput drugih manjih biskupija u Crkvi u Hrvata, tako je i u hvarskoj biskupiji sve manje duhovnih zvanja. To će vam zacijelo biti jedan od glavnih zadataka kao hvarskoga biskupa. Razmišljate li, na primjer, o tome da bi bilo dobro jedan od idućih Susreta hrvatske katoličke mladeži organizirati na Hvaru ili Braču?
– Drago mi je što je zadnjih godina Hvarska biskupija dobila nekoliko mlađih svećenika. Ove ćemo godine imati, također, jednog novog svećenika. S druge strane, ima svećenika koji su svoje snage iscrpili u naviještanju evanđelja, slavljenju sakramenata, služenju Božjem narodu. Kriza obitelji utječe i na krizu duhovnih zvanja. Ne znam koliko bi Susret hrvatske katoličke mladeži pomogao u buđenju duhovnih zvanja. Na svima nama koji živimo duhovni poziv ostaje zadaća naviještanja i sijanja Božje Riječi i učiniti sve da ljepotu svećeničkog poziva približimo mladim ljudima. Autentičnost života, ukorijenjenost u Bogu, blagost i radost ostaju trajne vrednote koje bismo trebali posredovati mladim ljudima i koje ne bi smjele nedostajati u životu jednog svećenika.
Jedan od najtežih problema u pastoralu će vam biti loša povezanost među otocima. Da biste s Hvara stigli na Vis, morate najprije trajektom do Splita, pa onda na novi trajekt do najudaljenijeg otoka vaše biskupije. Međutim, osim toga, čini mi se da bi se trebalo više poraditi i na, primjerice, internetskoj povezanosti triju otoka mjesne Crkve i župa u njoj jer, koliko mi je poznato, Hvarska biskupija nema svoje službene web-stranice.
– Nastojat ćemo učiniti sve što je u našoj moći da se Riječ Božja širi i dođe do srca svih onih koji su povjereni našoj pastirskoj brizi. Moderna sredstva komunikacije i povezivanja će nam zasigurno u tome pomoći.
Zbog uskrslog Krista kršćani su najsretniji na svijetu
Dolazite u sredinu koja je nadaleko poznata po svojoj pučkoj, pasionskoj baštini. Osobito je znamenita procesija "Za križen". U ove dane Uskrsa, najvećega kršćanskog blagdana, što biste u surječju te znamenite tradicije poručili našim čitateljima?
– Pučka pasionska baština naše biskupije jest obveza i novi poticaj. Obveza da je čuvamo, a poticaj da uvijek iznova, iz dana u dan, iz godine u godinu, rastemo u spoznaji Isusa Krista i u svojoj vjeri. Križ i uskrsnuće uvijek idu zajedno. Za poganina Savla Isus nije mogao biti Krist. Jer, onaj koji visi na križu proklet je od Boga. U uskrsnuću Bog potvrđuje svoga Sina i objavljuje da Onaj "prokleti" na križu uzima na sebe naše prokletstvo i naše grijehe. Uskrsno jutro obasjava križ Božjim svjetlom i prikazuje nam Sina, koji je umro za naše grijehe i koji je pobijedio grijeh, smrt, đavla i pakao. Da je Isus Krist ostao u grobu, bili bismo najbjedniji od svih ljudi. Ali, jer je Krist uskrsnuo, mi smo kršćani najsretniji od svih ljudi. To ne znači da ćemo bezbrižno, bez križa, živjeti svoj život. Isus nam je obećao patnje i progone. Nasljedovanje nosi sa sobom patnju. No, u žalosti svoga vremena, unatoč patnji i poteškoćama, najsretniji smo od svih ljudi jer Isus Krist nije ostao u grobu, nego je uskrsnuo od mrtvih i živi u svojoj Crkvi snagom svoga Duha. Zbog toga što je Isus živ, uvijek je moguć novi početak.
Kad sam s vašim prethodnikom, biskupom Slobodanom Štambukom, razgovarao prije godinu i pol dana, "požalio" mi se kako nema s kime više zaigrati u slobodno vrijeme na balote, kao što je on to činio s njegovim prethodnikom biskupom Bezmalinovićem, dok su zajedno živjeli u biskupskom domu u Hvaru. Kako vama idu balote?
– Jedan stari portir na porti bogoslovije u Zagrebu, koji je svakog bogoslova zvao "Domine" (Gospodine), pa je po tome i dobio nadimak – Domine, na česti, mnogo puta šaljivi upit nas bogoslova kako mu ide latinski, znao bi reći: "Ne znam 'ad verbum' (doslovce), a nisam ni 'tabula rasa' (doslovno prazna ploča, preneseno neznalica)." Rado ću s biskupom Štambukom, kojemu ovim putem želim zahvaliti za njegovo, gotovo tri desetljeća dugo, služenje Hvarskoj biskupiji i zaželjeti mu "svetim nemirom" ispunjene umirovljeničke dane, zaigrati na balote. Unatoč pretpostavci da je vjerojatno bolji od mene, ne predajem se.