Njihova ljubav traje više od 70 godina, a službeni bračni staž od sedam desetljeća proslavili su nedavno, 24. kolovoza 2017. Vjenčali su se davne 1947. u selu Potomje, gdje su oboje rođeni i žive cijeli život.
Znaju se od djetinjstva. Kad su stasali, došlo je vrijeme prvih zaljubljivanja, a oni su se dvoje zagledali jedno u drugo. Radmili Radović bilo je 18, Živku Kiriđiji 22 godine. Zaljubili su se i uskoro vjenčali. U sretnom braku, koji traje koliko prosječni ljudski život, dobili su troje djece – najstarijeg Iva, pa kćer Ranku i najmlađeg Vedrana. Svi danas žive u Potomju.
Tri do sto
Zatičemo ih pred kućom, sjede na svojim stočićima tražeći mrcu hlada u ovo sparno jutro. S osmijehom mi pružaju ruke, bistrih pogleda, čvrsto prihvaćajući rukovanje. Teško je vjerovati da je Živku i Radmili blizu stotinu godina.- Valja živjet još tri godine – kazuje ovaj uspravni i uredni gospar u plavoj košulji, sjedeći pod odrinom na prikuću. Shvatili ste, punih mu je 97, a sto godina valja svečano proslaviti. Njegovoj Radmili su 93. Ništa, dodaje Radmila koja sjedi uz supruga, 'više ne rade'.
- A onda si jidan na sebe. Činio bi nešto, a ne možeš – govori ova draga žena, rođena davne 1924. godine. Zvuči ta činjenica nekako nestvarno jer oboje izgledaju puno mlađe nego to po godinama jesu; na nogama su, bistriji od puno mlađih, mogu sve sami.
Potvrđuje to i njihov najmlađi sin Vedran, poznati vinar ovoga kraja. Njegov dingač i plavac nadaleko su cijenjeni, pa i spominjani u mnogim knjigama koje se bave temom vinarstva. Uvijek se vraćao rodnom Potomju, danas je tu za stalno. Supruga Dunja je, na žalost, preminula prije sedam godina. Ispunio je život ljubavlju prema familiji, vinogradima, vinu.
Pitamo dvoje slavljenika kako su se upoznali, kako je to Potomje nekad izgledalo...
- Prije je sve bilo drukčije. Mi smo se upoznali šetajući. Bila je šetnja tamo do vinarije, to smo zvali Potkraj. Bio je tamo jedan zid i tu bi sjedala omladina. Bilo nas je puno cura i mladića, ne kako sad. Onda bi sjedali tu i ćakulali. I tako, malo-pomalo, dok smo počeli hodit zajedno – prisjeća se gospođa Radmila. - On nije bio uvijek u Potomju, jedno je vrijeme radio u Dubrovniku u policiji, prije vjenčanja – govori za muža.
- Danas imam neku malu penziju, ratnu – ubacuje se gospar Živko, rođen 1920., jasno se sjećajući svega, jednako onoga od jučer i otprije 70 godina. No, njegova dugovječnost nije genetska – roditelji su partili relativno mladi, kao i Radmilini. Njezin je otac imao tek 42 kada je preminuo.
Život joj visio o telefonskoj žici
Njezini nisu blagonaklono gledali na ljubav dvoje mladih. Živko se, naime, nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu Talijani odveli roditelje u logor u Janjini, dobrovoljno prijavio za ulazak u logor. Učinio je to kako bi njih spasio. To su mu partizani jako zamjerili. Članove Partije ubijali su ako bi se prijavili u logor da bi spasili ženu ili majku.- Roditelje su mi zarobili Talijani. Javio sam se da ja uđem, a oni odu doma. Riskirao sam, ali sam ih uspio osloboditi – prisjeća se.
Prije nego se odvažio na taj hrabri čin – zbog kojeg ga komunisti nisu ubili samo zato što nije bio član Partije pa ga nisu mogli optužiti za izdaju – Živkovu su majku vodili kroz sela ruku vezanih na leđima.
- Prošla je kroz selo, mene gleda, ja sam joj zamahala... Samo je prošla, nismo smjeli ništa reć... - sjeća se, i danas s tugom u glasu, gospođa Radmila. Pratili su telefonsku žicu i tražili je li negdje prekinuta. Srećom, nije bila. Da jest, završila bi k'o njihova susjeda koju su Talijani ubili zbog prekinute telefonske žice, sjeća se.
Njihov sin Vedran dodaje da oni o tome nerado pričaju, a ni danas, zbog svega toga, ne vole Talijane.
Nisu ni Živkovi bili presretni zbog njegove namjere da se oženi tako mlad. Imao je on, naime, još troje starije braće, a nijedan do tada još nije bio ženjen. A u ona se vremena poštovao red. Živko se ipak oženio za svoju najveću ljubav, a poslije su se oženila i njegova braća, osim jednoga koji je doživio nesretnu sudbinu, nestavši u ratu.
Rakija za brašno
Vraćamo se u razgovoru na neka sretnija vremena, ona u kojima još nisu upoznali gorčinu rata, kada je sve, kako kaže Živko, 'bilo puno bolje nego sad'.- Bilo je puno svita i više se držalo svoj do svoga – dodaje gospođa Radmila, ikavicom karakterističnom za ovaj dio Pelješca, kojom se govori od Janjine i dalje do Trpnja, Orebića i Lovišta, a do Janjine ijekavicom. - Skoro su se svi ženili i udavali u Potomje jer nije bilo auta.
- Putovali smo samo na mazgama, tovarima ili pješke – smije se gospar Živko. - Kad sam morao u Grad, prvo bi na mazgi ili na noge pošao u Trstenik, pa u Grad brodom.
- Jednom sam pošla prodat rakiju u Primorje jer nije bilo kruha – oni bi nama dali brašno ili kukuruz za rakiju – a on i ja krivo smo se dogovorili da ćemo se nać u Stonu. Nije onda bilo mobitela! On je iz Dubrovnika došao na noge do Stona da me vidi, a ja taj dan nisam pošla... - sjeća se Radmila tih, za današnje pojmove, nestvarnih vremena. Danas su najstariji u selu, a Živko je najstariji na cijelom Pelješcu.
Na pitanje koliko imaju unučadi, Vedran se smije jer nekoliko dana ranije pred kamerom televizije to nisu znali rijet. Pa uskače s podatkom o šestoro unučadi i troje praunučadi. Od njih šestoro, troje je Vedranove djece: Mia, koja se udala, živi u Osijeku i majka je male Iskre, te Radmila i Mislav. Stariji Ivo također ima troje djece - Evu koja je udana u Zagreb i ima dvoje djece, Mateja i Luciju, te sina Stjepana i Kazimiru koja je s mužem u Irskoj. Ranka se nije udavala.
Oltar na buralu
Živko i Radmila vjenčali su se kad je finuo rat. Na pitanje kako je izgledalo njihovo vjenčanje, Živko odgovara 'mizerno'. U svemu su oskudijevali, ali samo u materijalnom. Ljubavi, slavlja i dobre volje nije nedostajalo, a to dokazuju i stare fotografije koje zajedno gledamo.- Nismo se smjeli vjenčati od partizana i poć u crkvu. Bio je dum Kosto u Janjini, on je bio Slovenac, pa smo u sobi na buralu napravili oltar – sjeća se, s iskrom u oku, Radmila.
- Nismo sami bili koji su se vjenčali tako – dodaje Živko skromno na to, ne htijući da to ispadne neko veliko čudo. Pa otkriva i tajnu njihove velike i dugotrajne ljubavi.
- Uvijek smo se lijepo slagali. Pet minuta se posvadimo i onda se odmah pomirimo – kazuje ovaj veseli i bistri 97-godišnjak.
Nisu nam dali otići dok nismo zajedno pojeli objed, kunića na gulaš s njokama kojeg je pripremila majka Vedranova zeta iz Osijeka. Roditelji kćerina supruga, Jasna i Neno, često su kod njih u Potomju. Povezanost ove obitelji jaka je i neraskidiva, usprkos činjenici što su mnogi njezini članovi daleko. Pa iako su neraskidivo povezani i nose jedno prezime, svako se piše drugačije, smije se Vedran, otkrivajući jednu zanimljivost u svojoj obitelji.
- U mene je Kiridžija, u Neretvi, odakle su naši preci, isto je Kiridžija, Radmila i Živko su Kiriđija, sestra Ranka i brat Ivo su Kirigjija... Sve je zavisilo o tome koji je bio matičar! - kaže, dok kušamo njegovo vino, oprezno, da se ne bi od vrhunskog plavca učinilo da smo nešto krivo uhitili!