StoryEditor
Zadar plusLETILOVIĆ & PEDIŠIĆ

Na proljeće završavaju obnovu Providurove palače, a njihova "zmija" na krovu povijesnim će zgradama dati atraktivnost i glamur 21. stoljeća

Piše Ivica Nevešćanin
2. siječnja 2021. - 15:14
Arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić na ”zmiji” u Providurovoj palači  Jure Miskovic/Cropix

Po broju osvojenih nagrada, nominacija i realiziranih projekata u zadnjih deset godina, arhitektonski par Iva Letilović i Igor Pedišić obilježili su ne samo zadarsku arhitektonsku scenu.

Za projekt pet kućica u dvorištu na Silbi (2011.) nominirani su za nagradu Drago Galić, njihovo rješenje za novi stalni postav antičke zbirke u Arheološkom muzeju Zadar (2014.) natjecao se za nagradu Piranesi i Mies van der Rohe (2015.), nominiran je za nagradu Benardo Bernardi, a osvojio je nagradu za interijer na East Centric Triennale Award u Bukureštu (2016.). Za Kuću za odmor na Silbi (2015.) nominirani su za nagrade Drago Galić, Piranesi i Mies van der Rohe; za zgradu mrjestilišta Cromarisa u Ninu (2015.) nominirani su za Viktora Kovačića, a za preuređenje Malog Arsenala u Zadru (2017.) osvojili su nagradu Bernardo Bernardi, baš kao i za Krletke (2011.), izložbeni prostor zadarske Kneževe palače prije njezina uređenja. Ove su godine dobili nagradu Drago Galić, za projekt 4 kuće za 4 brata u Diklu, a vrlo je vjerojatno da ni iduća godina neće proći bez strukovnih priznanja.

image
Arhitekti Iva Letilovic i Igor Pedisic u Providurovoj palaci
 
Jure Miskovic/Cropix

Naime, u 2021. godini u realizaciju im kreće nova zgrada Medicinske škole u Zadru, prema njihovom projektu gradit će se novo „hibridno” stambeno nasilje na Boriku te turističko naselje u Turnju, završavaju projekt uređenja Trga tri bunara u Zadru, a nakon dugih deset godina privest će kraju radove na dovršetku Muzeja 2 plače u povijesnom središtu Zadra, sastavljenog od dvije palače, Kneževe i Providurove, u kojem će se smjestiti odjeli Narodnog muzeja Zadar. Treća faza obnove i prenamjene bloka zgrada koja bi trebala zaokružiti priču o tom najvećem ulaganju u zadarsku kulturnu baštinu, za sada je na čekanju. Prije razgovora zajedno s našim sugovornicima obišli smo gradilište i ono što smo vidjeli, pogotovo čelična konstrukcija „zmije”, komunikacijske veze između palača smještene na krovu zgrada, izgleda spektakularno. Otvorenje Providurove palače planirano je za sredinu travnja.

image
Jure Miskovic/Cropix

Na projektu obnove i revitalizacije Kneževe i Providurove palače radite više od deset godina. Ukupni troškovi za Kneževu iznosili su 38, a za Providurovu 45 milijuna kuna. Sada, kad se taj ogroman posao bliži kraju, prevladava li osjećaj zadovoljstva ili olakšanja...

IGOR: Osjećaj je podijeljen. Teško je sve to pojasniti u nekoliko rečenica jer se radi o jako slojevitom projektu. S jedne strane je riječ o pojedinačnom spomeniku kulture, dok s druge strane imate novu muzejsku funkciju objekta uz obavezu poštivanja stroge zakonske regulative. Naime, Providurova palača je građena kroz stoljeća, s bezbrojnim pregradnjama, prenamjenama i različitim konstrukcijskim sustavima, ukratko zatekla nas je cijela paleta problema. Sve to pomiriti i dovesti u red je vrlo iscrpljujući slijed. Svatko, i konzervatori i muzealci kao budući korisnici, imaju svoja očekivanja, ali i Grad Zadar kao investitor. To je jedan dug proces s puno gotovo svakodnevnih iznenađenja, ali projekt se ipak polagano privodi kraju, preciznije njegova druga faza. Ostaje još i treća, bez koje taj kompleks neće biti završen, odnosno u potpunosti funkcionalan.

IVA: Obnova ovakvih objekata otvara temu „reusea”, prenamjene već izgrađenih prostora. Sa sličnim zadacima arhitekti će se sve više susretati u budućnosti zato što je naš prostor već uvelike izgrađen, te će se smanjiti potreba za novom gradnjom, a s druge strane određene namjene, koje ovoga časa imaju te zgrade, odumirat će te će one dobivati novu svrhu. Primjerice, poslovnice banaka postaju sve manje potrebne jer će veliku većinu poslova građani obavljati online. Tu se susrećemo s jednom velikom temom: kako u zgradu, baštinu, iz nekog drugog vremena, građenu za neku drugu funkciju, smjestiti novu funkciju u novom vremenu a da zadovoljimo konzervatorske i sve tehničke zahtjeve i suvremene propise, a da ne stvorimo laž. Jer tog konteksta, vremena i namjene koji je proizveo tu kuću više nema. Ostala je samo njezina vanjska ljuštura.

Sve su to složene i poprilično otežavajuće okolnosti, a tu je i financiranje iz EU fondova, koje na ovakvim projektima, zbog bezbrojnih formalnih ograničenja, funkcionira kao prokrustova postelja?

IGOR: EU fondovi su postali pojam koji je sve više u upotrebi i simboliziraju stroga pravila korištenja, dok je i svaka rekonstrukcija, davanje nove namjene povijesnoj građevini, priča za sebe. Kako pomiriti gabarite objekta s namjenom koju treba ukomponirati? Ograničenja konzervatorske struke štite povijesni spomenik ali i kontekst, a naše poimanje zaštite se značajno razlikuje od njihove. Njihova je bliža povijesnoj restauraciji, dok mi moramo zadovoljiti novu funkciju i mislimo da se zaštita može ostvariti kroz novu gradnju, novo oblikovanje i primjenom novih materijala unutar zatečene, kako kaže Iva, ljušture. Naime, svako vrijeme donosi i novu tehnologiju i nove materijale i samom njihovom primjenom nećemo devastirati objekt. Osim toga, nekadašnja namjena, kao i brojne prenamjene, razne pregradnje i dogradnje tijekom stoljeća, stvorile su nered u cjelovitom funkcioniranju ove kuće. Mi smo uveli određene zakonitosti, važne za muzejsku djelatnost, prohodnost, mogućnost orijentacije, pristup svim prostorima bez barijera koje nekad možete, a nekada ne možete rušiti nego ih morate lucidno zaobići.

Što se tiče sustava EU fondova, govoreći iz iskustva, on je strogo formalizirani sustav koji nije u stanju naći sve odgovore za ovakav tip gradnje. Naime, tek ulaskom u palaču, nakon što je silna dokumentacija završena i izabran izvođač, otkrivaju se nove okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti. Primjerice, arheološki nalazi u podzemlju, oslikani zidovi ispod naslaga žbuke, novi prostorni odnosi za koje se nije moglo ni znati ni pretpostaviti da postoje, niti su ih nasumične sonde otkrile. Početkom gradnje otkriva se sva ljepota povijesti nataložena kroz godine.

image
Obnova Providurove palace sastavni je dio projekta ZADAR BASTINI, cija je ukupna vrijednost 66,4 milijuna kuna. Od tog iznosa bespovratna EU sredstva iznose 56,4 milijuna kuna.
 
Jure Miskovic/Cropix

Kada će na red doći treća faza?

IVA: Iako je navedena u kulturnoj strategiji Grada Zadra, ona se za sada ne spominje. Treća faza je financijski i građevinski manje zahtjevna od druge, ali je veća od Kneževe palače. Druga faza će riješiti Muzej grada i dijelom Galeriju umjetnina, a treća bi trebala riješiti smještaj Prirodoslovnog i Etnološkog muzeja, tehničke prostore, depoa i radne prostore kustosa. Ovom fazom dobit će se puno izložbenog prostora, velika polivalentna dvorana, ali muzej opet neće moći funkcionirati u svom punom smislu jer će nedostajati prostori depoa, te radni prostori muzeja.

Jeste li na koncu zadovoljni realizacijom? Je li vaša arhitektonska vizija uspjela „preživjeti”?

IVA: Pa, nekako uvijek uspijemo da ona preživi (smijeh). Na stranu naša intervencija, no Providurova palača, koja je stotinama godina bila dijeljena i cjepkana, prvi će se put građanima otkriti u svojoj izvornoj arhitekturi i prostornim gabaritima. Prvi put će se moći sagledati u prostornoj cijelosti, te je ovo i projekt otkrivanja nevidljivog, onoga što je godinama skrivano ispod vela različitih korisnika koji su desetljećima nastanjivali Providurovu palaču.

Komunikacijska „zmija” na krovu zgrade, čelična konstrukcija koja povezuje Kneževu i Providurovu palaču, podsjeća na Centar Pompidou u Parizu. Nakon obilaska malo je reći da izgleda senzacionalno, povijesna zgrada je s njom dobila glamur 21. stoljeća, ali će svoju cjelovitost dobiti tek u trećoj fazi?

IGOR: „Zmija” je komunikacija koja povezuje sve prostore. Ulaskom u centralni prostor, dizalom ili stepenicama, podižete se na nivo zmije i onda birate smjer kuda idete, u Prirodoslovni muzej, Kneževu, Galerija umjetnina, Muzej grada... Izbacivanje instalacija i komunikacija na pročelje Centra Pompidou je bio stav arhitekata Piana i Rogersa, dok je kod nas isti koncept nastao budući da unutar povijesnih gabarita nema prostora za svu tehniku nužnu za normalno odvijanje muzeološke djelatnosti.

IVA: Zadatak je bio smjestiti autonomne izložbene prostore četiri odjela jednog muzeja, koje dijele prateću infrastrukturu. „Zmija“ je kralježnica novog muzeja, ona omogućuje pregledno kretanje posjetitelja, ali i zaposlenika, te transport eksponata. Uz to, ona je i glavni nosač sve nove infrastrukture koja je nužna za funkcioniranje muzejske ustanove.

image
4 kuće za 4 brata
Nnnn

Ovogodišnjom nagradom „Drago Galić” za stambenu arhitekturu, honoriran je vaš projekt „4 kuće za 4 braće” u Diklu, u jednom kaotičnom i urbanistički depriviranom okruženju. Struka je u vašem projektu prepoznala novu tipologiju stambeno-apartmanske zgrade, kakve su zapravo uništile našu obalu. Što je u toj tipologiji nova vrijednost?

IVA: Mi smo se zapitali može li se išta valjano napraviti iz projektnog zadatka koji je u startu izgledao beznadežno, koji bi možda mnogi arhitekti odbili raditi. Tipologija stambeno-poslovne jedinice tzv. kuće s apartmanima u kojoj živi i vlasnik devastirala je dobar dio naše obale. Može li se od te loše aure koju nosi ta tipologija i takav projektni zadatak, izvući kvalitetna arhitektura? Ako postoji neka vrijednost u našem zajedničkom radu tijekom posljednjih deset godina, onda je to da smo pokazali da svaki projektni zadatak može postati arhitektura. Bilo da je riječ o privremenoj intervenciji s elementima skela u Kneževoj palači (Krletke) ili profaniranim adventskim kućicama (Market u Martićevoj), bilo da je riječ o gradnji bazične stambene infrastrukture u dvorištu jedne kuće (Silba) ili projektiranja ovojnice jedne industrijske hale s definiranim radnim procesom i prostornim gabaritima (mrjestilište Nin), preko jednog potpuno naizgled nezahtjevnog zadatka kao što je pretvaranje Malog Arsenala u posjetiteljski centar s brojnim konzervatorskim ograničenjima, pa na koncu do spomenute kuće s apartmanima.

IGOR: Okruženje kuća u Diklu nije uopće inspirativno, u njemu je teško pronaći čak i elementarne urbanističke vrijednosti. Naime, nakon realizacije 4 kuće za 4 brata slušali smo komentare da se nismo uklopili u naselje, a mi procesu projektiranja nismo mogli pronaći prostorni odnos u koji bi trebalo ući. Nova tipologija je rezultirala i oblikovanjem kuće. Stambeni, privatni dio kuće, oblikovali smo na jedan način, a poslovni dio, u kojem su smješteni apartmani, na potpuno drukčiji način. Unutar takve tipologije i funkcioniranja kuće postoji i zajednički prostor na tzv. palubi s bazenom, koji koriste i vlasnik kuće i njegovi gosti. Osim svoje privatnosti svatko ima i zajednički prostor, gdje je moguće ostvariti određenu interakciju.

image
Mali arsenal u Zadru
Privatni Arhiv

Kad govorite o nedostatku urbanizma na našoj obali, je li to prigovor vlastima, odnosno politici, ili struci, urbanistima i arhitektima?

IGOR: Arhitekti rješavaju pojedinačne slučajeve. Urbanizam nije pitanje jedne ili dvije kuće. Uvijek tvrdim da je situacija u prostoru ogledalo države. Općenito govoreći, država koja nije uređena i ne funkcionira, ima kaotičan prostor i sve što se u njemu događa je konačni rezultat. Postoji, dakako, mogućnost da država ne želi kontrolirati stanje u prostoru ili se to radi svjesno kako bi kapital, koji je, kako kaže sintagma, nezadrživ, jednostavno ostvario svoj profit. A jedini kapital koji mi kao država i grad imamo je kvalitetan prostor koji neumitno nestaje. Trošimo nešto što je nenadoknadivo. Čitamo u novinama kako neki stranac gradi kuću na pomorskom dobru, doslovno u moru, bez ikakve dozvole. U jednoj normalnoj, uređenoj državi, onaj koji radi kazneno djelo, bez obzira je li domaći ili strani investitor, drugi dan bi bio priveden, a ta kuća bi bila srušena. Nažalost, nijedna od tih kuća nije srušena, a rijetki su i odgovarali. Sve ono što je doprinijelo devastaciji prostora je ostalo u prostoru. I ne samo što je ostalo nego je i legalizirano. To je poraz i za našu profesiju, to je nešto što je ostalo kao sramotna mrlja u povijesti arhitekture. Nije u pitanju jedna ili dvije godine, nego zadnjih trideset i više godina. Nažalost, ovo što se danas i dalje događa je špekulativna bespravna gradnja, najčešće u funkciji turizma, i to je ogromna razlika između početka bespravne gradnje 70-ih godina, kada su se rješavali stambeni problemi pristiglog radništva u gradove.

Radi li struka dovoljan pritisak da se vrati uloga urbanističkim zavodima koji su, očito, namjerno eutanazirani? Je li sazrelo vrijeme da se moć donošenja i kreiranja prostornih planova otme iz ruku lokalne politike i preda u ruke struke?

IVA: Ne. Imam osjećaj da situacija zapravo progredira suprotno od koristi za struke, a posljedično tome i od koristi od cijelo društvo. Mi, naime, i dalje romantičarski vjerujemo da arhitektura radi za pojedinačno i opće dobro.

IGOR: Nažalost, cijela legislativa je tako posložena da prostorne planove donose i najmanje jedinice lokalne samouprave. Svaki načelnik i najmanje općine je u stanju odrediti turističku ili rjeđe poslovnu zonu, odnosno potrošiti prostor jednom zauvijek. Što je poražavajuće ne za struku nego u konačnici za stanje urbanizma ili, rječnikom zakona, prostornog planiranja.

image
pet kućica
Letilović

Pet kućica na Silbi, Krletke, Adventske kućice u Martićevoj ulici u Zagrebu, zadarski Mali Arsenal, Kamp za EPK Rijeka... Volite se baviti tim malim, efemernim projektima, kako ih nazivate...

IVA: Nama su ovi mali zadaci jako dragi i važni jer su oni zapravo izvrsna arhitektonska gimnastika, zato što se najčešće izvode i projektiraju u vrlo kratkom vremenskom periodu i u svojoj realizaciji oni su najčešće nesavršeni, ali zato arhitektonska misao mora biti toliko jaka da te nesavršenosti pokrije. Oni u sebi imaju vitalnost i svježinu, brzinu i lakoću. I zato su nam iznimno dragi, kao potpuni opozit ovim long-play projektima kojima treba i po desetljeće za realizaciju.

U 2021. vas čeka izgradnja Medicinske škole u Zadru...

IVA: Opet interveniramo u zgradu koja je građena za neku drugu namjenu, koja je potpuno nepodesna za smještaj jedne škole. Lekcije koje smo naučili iz ove pandemije zrcale se u ovome projektu, iako je on nastao u vremenima kada nismo niti slutili što nas čeka. U ovoj krizi smo shvatili, usprkos mogućnostima koje nam stvaraju digitalne tehnologije, da je socijalna interakcija nezamjenjiva. Projektom Medicinske škole pokušali smo u jednoj doista nemogućoj situaciji, skučenoj parceli s već postojećom gradnjom, s velikom pažnjom projektirati prostore škole koji su mjesta socijalizacije, reintegracije, u kojima škola živi. Novi volumen podignut je na stupove kako bi se ispred škole stvorio trg, a postojeća zgrada je potpuno očišćena i u nju su umetnute nove etaže s učionicama na način da su sve, od prve do posljednje etaže, vertikalno povezane i isprepletene malim tribinama i prostorima za druženje, zadržavanje i komunikaciju. Dodatna prednost lokacije je blizina bolnice.

image
Izgled nove zgrade Medicinske škole u Zadru
Računalna Simulacija

Na području Suhe na Boriku trebala bi početi gradnja novog stambenog naselja površine oko 11 tisuća kvadratnih metara. Riječ je o privatnom investitoru, ali i novoj tipologiji stanovanja?

IGOR: Riječ je o miješanom modelu, nizu obiteljskih kuća i stambenih vertikala, ukupno stotinjak stambenih jedinica. Iako tipologija zvuči banalno, sam projekt je spojio ova dva tipa gradnje u zajedničke volumene različitog doživljaja, ovisno o orijentaciji i poziciji unutar zone. Nadzemni dio naselja je homogen na način da čini stambeno susjedstvo i čitavo prizemlje je pješačka zona sa zelenilom i dječjim igralištima, dok je kolni promet smješten podzemno.

IVA: Željeli smo kroz urbanizam istaknuti socijalni element, druženje, zajednički prostor, zelenilo, dječje igre, ukratko pokušati ponovno oživjeti pojam susjedstva, koji je u potpunosti nestao u realnosti suvremene stanogradnje.

image
Kuća na Silbi
Nnn
Što su arhitekti naučili u korona-krizi

Kako će korona-kriza utjecati na arhitekturu? Što su arhitekti iz nje naučili?
IVA: Sve krize, poput ove, od pandemije kuge, kolere, španjolske gripe, imale su utjecaj na arhitekturu gradova i građevina. Nakon kolere rušili su se neuvjetni dijelovi postojećih gradova da bi se napravile nove četvrti s više zračnosti, svjetlosti i primjerenog stambenog prostora. Tuberkuloza je početkom 20. stoljeća inicirala potpuno novi pristup gradnji škola, tzv. otvorene škole, čija je prostorna i oblikovna koncepcija konvergirala s temeljnim postavkama moderne arhitekture. Ukratko, nakon svake pandemije iznova smo shvaćali isto, da je osiguravanje osnovnih uvjeta života conditio sine qua non.
IGOR: Nakon svih kataklizmi gradovi su postajali jači, zdraviji, komforniji. Pandemija korone je građanima otkrila gradove iz nove vizure, grad se „očistio” viškova štekata, nadstrešnica, tendi, opet su se otvorili pješački koridori, djeca su dobila više prostora za igru, komunikacije su slobodnije. Gradske ulice i trgovi pružaju nove vizure, cijeli taj teret besramnog turističkog iskorištavanja prostora sada nije prisutan. Ljudi su počeli šetati svojim gradovima i iznova ih upoznavati. Zadarskim Narodnim trgom do jučer se jedva prolazilo, sada možete na njemu igrati nogomet, što djeca i čine. Asocijacija na Fellinija.
IVA: Vjerujem da će korona-kriza donijeti dobro, da će popraviti naše odnose i stavove prema nekim stvarima. Digitalna tehnologija će ući u živote više nego prije, ali istovremeno više ćemo cijeniti socijalni kontakt. Korona-kriza bit će katarzična, očistit će loše, a afirmirati dobro.
Nije li to preoptimistično? Mi kao nacija nismo baš skloni učenju na vlastitim greškama. Prošli smo velike krize, od rata naovamo, ali ne pamtim neku emancipatorsku situaciju, da smo zajedničko iskustvo, dobro ili loše, pretvorili u neku novu društvenu vrijednost?
IGOR: Promjena će biti toliko snažna na globalnoj razini da će i nas poklopiti poput plimnoga vala. Pandemija je prilika da se kod nas, u prvome redu, napravi restart u odnosu prema turizmu. Egzistirajući turizam devastirao je urbane i ruralne sredine na obali. Turizam, najlukrativnija i najpropulzivnija grana tržišne ekonomije, metastazira u gradska tkiva, stambene jedinice se zamjenjuju apartmanskim, povijesne jezgre polako se i potpuno nekontrolirano pretvaraju u turističku infrastrukturu, a turistifikacija ostavlja jasne otiske u javnim prostorima, kao i u broju i strukturi stanovništva. Grad je postao jedno veliko Potemkinovo selo, doslovno bez stanovnika, bez dječjeg igranja na ulici i bez svega onoga što grad čini gradom.
Ove nas godine nije pogodila samo pandemija nego i razorni potresi, najprije u Zagrebu, a sada i u Petrinji. Mogu li i potresi biti pozicija za restart prema novom urbanizmu i građenju?
IVA: Ne preostaje nam drugo nego učiniti sve da ovi razorni potresi budu šansa za novi početak. Stradala područja, pojedinačne zgrade ili dijelove grada treba obnoviti uz stvaranje dodane vrijednosti, kojom će se podići kvaliteta življenja, a što je moguće i u definiranim povijesnim cjelinama koje su najviše uništene.

image
Stalni postav Antike Arheološkog muzeja Zadar
Privatni Arhiv
Nagrade i priznanja 2011.-2020.

4 kuće za 4 brata, Zadar (2019): nagrada „Drago Galić” 2020. za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture.
Mali arsenal, Zadar (2018): nominacija za nagradu Mies van der Rohe_EU Prize for Contemporary Architecutre 2019, Big SEE Architectural Award 2019, Ljubljana; nominacija za Veliku nagradu izložbe HDD-a 1718, 2018.; nagrada HDD-a za dizajn u digitalnim medijima, 2018.; shortlist za nagradu Piranesi, Piranski dnevi arhitekture 2018.; nominacija za nagradu Piranesi, Piranski dnevi arhitekture 2018.; nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja 2018.
Mrijestilište Cromaris, Nin (2016): nominacija za Veliku nagradu 53. Zagrebačkog salona, 2018; nominacija za godišnju nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2015.
Kuća za odmor, Silba (2015); nominacija za nagradu Mies van der Rohe_EU Prize for ContemporaryArchitecutre 2017; Big SEE Architectural Award 2016, Ljubljana; nominacija za nagradu Piranesi, Piranski dnevi arhitekture 2016.; nominacija za godišnju nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2015.
Stalni postav antike, Zadar (2014): East Centric Triennale Award, trijenale, Bukurešt, nagrada u kategoriji interijer, 2016.; nominacija za nagradu Piranesi, Piranski dnevi arhitekture 2015.; nominacija za nagradu Mies van der Rohe_EU Prize for Contemporary Architecutre 2015; nominacija za nagradu Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na područu oblikovanja I unutrašnjeg uređenja 2014.; prijedlog UHA-e za godišnju nagradu "Vladimir Nazor" za najbolje umjetničko ostvarenje na području arhitekture i urbanizma u 2014.
Kneževe krleteke, privremene izložbene dvorane, Zadar (2011): nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na područu oblikovanja I unutrašnjeg uređenja 2011.
5 kućica, Silba (2011): nominacija za nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2011.; finalist Cemex Building Award, 2012.; graditeljska nagrada Cemex, 2011.

Izdvojeno

04. ožujak 2021 12:07