„Riječ je o instalaciji u prostoru koja nije uvrštena u registar zadarskih spomenika. Ta instalacija ne nosi temom sjećanje na antifašističku borbu, njezine sudionike niti događaje. Znači, nemamo na bedemima spomen na one koji su svojim djelom, domoljubljem i životom to zaslužili”, kazao je gradonačelnik Zadra Branko Dukić, upitan hoće li s Muraja, popularnih zadarskih bedema, u sklopu njihovog aktualnog pretvaranja u šetnicu, uistinu maknuti antifašistički spomenik podignut 1981., kako to sumnja Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra.
Usput je objasnio kako to nije antifašistički spomenik „zato što je podignut u čast osnivanja prve ćelije Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Zadru, a dao ga je podignuti Općinski komitet SKH Zadar, a ne građani i tadašnja gradska uprava”.
I tako je ovaj vrsni ginekolog gurnuo glavu, što bi rekli, u srž problema, i preciznošću skalpela odijelio KPJ od antifašističkog pokreta. KPJ za Dukića nema veze s antifašizmom, niti antifašizam ima veze s komunističkom partijom. Pogotovo ne u Zadru, jer spomenik nisu podigli „građani i tadašnja gradska uprava” nego neki tamo Općinski komitet SKH.
Eto. Tako ja završila rasprava o budućnost jednog od rijetkih preostalih tragova antifašističke prošlosti u Zadru. Većina tih tragova privrednim je dinamitom i drugim eksplozivnim sredstvima uredno izbrisana s prostora Zadra i Zadarske županije početkom devedesetih, a sada, kada smo nadomak završetku uređenja Muraja s markicom UNESCO-a, uz izdašnu pomoć novaca iz EU fondova, red je da taj podsjetnik na jugoslavensku tamnicu naroda, 39 godina od podizanja, i trideset godina od hrvatske samostalnosti, napokon uklonimo iz vidokruga. Ali ne više dinamitom i kašikarama u noćnim akcijama nepoznatih počinitelja, već u skladu s civilizacijskim trenutkom.
„Osobno mislim da se tu instalaciju ne smije rušiti. Dapače, mišljenja sam da je treba muzejski zbrinuti kao podsjetnik na neka prošla zadarska vremena” objasnio je zadarski gradonačelnik.
Naravno, konačnu odluku o tome hoće li kameni spomenik s uklesanom zvijezdom na Muraju preživjeti Branka Dukića donijet će „građani”, odnosno njihovi legitimno izabrani predstavnici, HDZ-ova većina s desnim trabantima u Gradskom vijeću. I, što mislite, kakav će njihov stav biti nakon ovog izlaganja gradonačelnika?
Možete reći da pretjerujem, ali u lapidariju Narodnog muzeja već prave mjesta za novi artefakt „kao podsjetnik na neka prošla zadarska vremena”. Prošlosti je mjesto u muzejima, poručuje zadarski gradonačelnik, i tako se upisuje u niz ovdašnjih političkih prvaka koji su u svom nedosljednom gombanju s prošlošću polupali lončiće i ideološke tabore. Što je za Zadar normalno i očekivano i svako odstupanje od toga zapravo bi bilo nenormalno i pomalo perverzno.
U Zadru su se jednog dana sjetili da povodom velikih antifašističkih datuma – poput Dana antifašizma i Dana oslobođenja Europe - počast poginulima neće odavati ispod „zvijezde petokrake” koja je „napadala i razarala Zadar u Domovinskom ratu”, pa su uveli novu modu. Uz pleh glazbu i ruku na srcu počeli su održavati smiješne ceremonije na Narodnom trgu ispred neke kamene ploče bez ikakvog povijesnog značenja, koja je tako postala oltar novouvedene službene religije – demokratsko slavljenja antifašizma bez zvijezde petokrake. Problem je, međutim, što je zvijezda petokraka malo stariji i kompleksniji simbol nego što bi to u Zadru htjeli, a kada se ta cenzorska logika - da ne treba poštovati simbole po kojima je Zadar u prošlosti rušen i napadan – primjeni na druge agresore, stvari se dodatno kompliciraju.
Zadarska prošlost je dovoljno duga i uvrnuta da je svim „pravovjernim antizvjezdašima” to lako nabiti na nos. Sjetimo se samo križarskog pohoda na Zadar 1202., kada su papinski plaćenici označeni simbolom kršćanstva krvavo silovali Zadar, možda kao nitko nikad u njegovoj prošlosti. Hoćemo li zbog toga danas skidati križeve s crkava i zabranjivati propovijedanje katoličke vjere? Sjetimo se da su Zadar, kao nitko nakon križara, američki i engleski bombarderi u Drugom svjetskom ratu doslovno pretvorili u prah i pepeo, a na tim je avionima, poglavito američkim, bila iscrtana velika zvijezda petokraka. 'Demokratska bijela' a ne 'komunistička crvena'.
Kad bi tako dosljedno primijenili Dukićev skalpel prošlosti i iz javnog života uklanjali ideološke spomenike onih koji su ubijali Zadar, prvo bi gradonačelnika trebalo deložirati jer stoluje u kući, zgradi gradske uprave, najvećem simbolu talijanskog fašizma u Zadru i fašističkih pretenzija na dijelove hrvatske i slovenske obale.
Zar bedemi, koje sada Dukić uređuje novcem EU, nisu ostaci stoljetne Mletačke „okupacije” koja nije baš mazila hrvatsko stanovništvo, da ne odlazimo dublje i detaljnije u prošlost i sve one koji su nekad rušili, napadali i htjeli osvojiti Zadar. Zašto bedemi Muraja mogu biti imidž europskih vrijednosti, ali ne i spomenik osnivanju KPJ u Zadru koja je organizirala i vodila narodnooslobodilačku borbu protiv domaćih izdajnika i okupatora i koja je prije svih zaslužna što je Zadar zauvijek otrgnut od ruku fašista i nacista te pripojen matici Hrvatskoj?
Provođenje Dukićeve dosljednosti u Zadru bi samo pogoršalo ionako ideološki košmarnu i šizofrenu društvenu klimu u kojoj se grad koprca zadnja tri desetljeća. Počelo je s tezom kako je Zadar nakon 1945. „pao pod oslobođenje”, a završila je uvođenjem novog svjetovnog kulta u kojem „demokratski Zadar” neće slaviti zvijezdu petokraku. Sve prije i poslije toga za vodeću političku nomenklaturu je prihvatljivo. I svemu tome se otvoreno podilazi pa tako samo u Zadru nasred ulice imate spomenik iz Domovinskog rata posvećen „ustaškom sinu”.
Zato je moguće da se s navijačkih tribina skandira „ajmo ustaše”, „za dom spremni” i „ubij Srbina”, u gradu kojeg su ustaše isporučile Italiji i nikad mu ništa u povijesti dobro nisu napravile, a bez tih Srba na klupi i parketu zadarski košarkaški klub sigurno ne bi bio tako velik kao što jest.
U pitanju je bizarna koincidencija, ali tema o micanju spomenika s Muraja pojavila se dan nakon objave informacije da HDZ u Hrvatskoj od 4,5 milijuna stanovnika ima gotovo dvostruko više članova (220 tisuća) nego konzervativna stranka (110 tisuća) u Velikoj Britaniji od 65 milijuna stanovnika. Nije to novi podatak, ali kad god ga netko potegne, sjetim se pobjede HDZ na prvim izborima, nakon koje je u svega nekoliko mjeseci više od 90 tisuća članova KPH prešlo u HDZ.
Sjetim se svih tih oportunista i političkih konvertita koju su preko noći od gorljivih komunista postali tvrdokorni nacionalisti kako bi preživjeli i zadržali društveni status, političku moć i gospodarske odnose. U toj tranziciji HDZ je najviše „profitirao” i stvarno bi danas bilo krajnje neprimjereno da ih nešto u javnom prostoru podsjeća na tu povijesnu konverziju. Da su, primjerice, prvi predsjednik Tuđman i gotovo svi osnivači HDZ-a bili zadrti komunisti s petokrakom na čelu, a dobar dio ih je godinama marljivo djelovao u bivšoj UDBA-i.
U stvari bi tom konvertitstvu trebalo podići spomenik. Toj umješnosti da se bez problema presvuče ideološka košulja i od zločinca postane žrtva, od komunjare ortodoksni nacionalist, a od izdajice domoljub.
To bi bio pravi podsjetnik povijesti na Muraju kojeg se nitko ne bi usudio maknuti, ujedno i dokument životne istine da su ljudi kvarljiva roba. I da su najgori među njima oni koji nikad nisu nikome pripadali, ni onda komunistima, ni danas kojekakvim partijama. Takve niti jedna vlast ne voli jer na njih ne može utjecati. Zato im nigdje nema ni imena ni spomena.