Ivan Živković Žika rođen je 1982. godine, dakle dvije godine nakon smrti Josipa Broza Tita. Ajmo reći da je najranije djetinjstvo proveo u nekakvu ozračju Titove ere, no nedovoljno da "popije paru" tih vremena, ali ni da postane njihov mrzitelj ili negator, pa ni naknadno, kao mnogi... Jer ni odrastanjem nije postao jedno ili drugo, nego je stasao u slobodnomislećeg čovjeka, diplomiranog novinara, sjajnog pisca koji se, pak, bacio na – dokumentarizam. Poznavajući to što radi, i prisjećajući se nekih tekstova, sad mislim da je iz novinarstva i pisanja prešao u dokumentarni film baš zato što je za sva njegova zapažanja, za njegove opservacije, stil i pričanje, novinska kartica bila pretijesna.
Tako je 2010. snimio film "Ćiro", o Ćiri Blaževiću, a 2018. serijal "Varoški amarcord". Nije film, ali je dobra građa za film njegov specijal o Miši Kovaču. U svakom slučaju, upravo ovih dana ponovno se reprizira "Varoški amarcord" – kadli, evo ponovno Živkovića na platnu, odnosno ekranu. Kažem s platnom jer je Živkovićev novi dokumentarni film o Nesvrstanima, odnosno Titovu brodu "Galeb", trebao premijerno biti prikazan na Maloj Puli. Pula je odgođena, film je dovršen i gledat ćemo ga najprije na tom festivalu, a onda ide na slobodno tržište.
Idejni tvorac i "gurač" filma bio je pokojni Denis Kuljiš.
– Ujutro tog dana, pred noć u kojoj se srušio, Denis je nazvao i rekao: "Žiko, sve je spremno" – započinje priču Živković...
To "sve" bila je 60-metarska jahta "Seagull 2", nekoć "Vladimir Nazor" iz "Jadrolinijine" divne serije pjesnika. Znano je da je "Nazora" kupio, obnovio i pretvorio u prelijepu jahtu Juroslav Buljubašić. Nazvana imenom "Seagull 2" - uz englesko ime za galeba, brojka 2 ima sasvim asocijativno značenje - ekipu je čekala u Boki, iz koje je, i to iz Zelenike, Josip Broz "Galebom" krenuo na svoje prvo veliko morsko putovanje u Veliku Britaniju, u vizite Churchillu. Dok se Tito iz Sarajeva vozio u Zeleniku, javljeno je da je umro Staljin.
– A idućeg dana, nakon mojeg jutarnjeg dogovaranja s Denisom, pričali smo o detaljima, zezali se oko nečega čega se ne mogu sjetiti, znam da smo se obojica smijali i nekoga ogovarali, ali sam siguran da smo "pljuvali" po sistemu jer to smo uvijek radili...Dakle, idućeg dana nazvao me je Maro i rekao da je tati pozlilo i da je hitno operiran. Pa se javila Nada i rekla da je Denis zapravo jako loše i da se nakon operacije nije probudio. Onda su svi objavili da je umro poznati novinar, urednik i publicist Denis Kuljiš.
Živković je smjesta suradnicima javio da ne lete u Crnu Goru, otkazao je ekipu i opremu.
– Dokumentarac je bio Denisova ideja, pet je godina radio na Titu, objavio dvije knjige, a ovaj film o Nesvrstanima trebao je biti jedan od derivata toga njegova bavljenja. U filmu je trebao biti narator, moderator, provokator... Onakav, s upečatljivom pojavnošću, trebao je biti obučen u neki afrički plemenski plašt koji je našao i kupio na internetu. Sve da bude u duhu teme i priče, pa i da paše uz glazbu etiopskog jazz genija Mulata Astakea, kojega smo obojica obožavali i u filmu našli mjesta za njegov sound.
Bez Denisa, za Živkovića film nije imao smisla. U tom trenutku.
Onda je došlo do preokreta. Prvo je nazvao Buljubašić, kaže, on je za snimanje. Za snimanje je bila i Tanja Petovar, pa onda i Nada Mirković, Denisova supruga.
– Onda legnem i mislim: to je velika tema, likovi su sjajni, prilika za film je odlična. Svakako, u novom konceptu zauzimam "distanciranu poziciju" bez naratora, priče prepuštam likovima, svakome svoju. Da svaki priča svoje, sa slikama, sjećanjima, analizama i pretpostavkama. Sve sam to zaokružio u filmsku sintaksu da ne bude suhoparno, nego jako atmosferno s imperativom vizualnog efekta. Važnija mi je bila atmosfera od stopostotne informativnosti.
U trenutku je obnovljena ekipa i dogovorena plovidba i snimanje.
Film "Galeb" ima tri narativne linije:
– U prvoj, isplovili smo Buljubašićevim "Seagullom 2". U devet dana snimanja dobili smo tri sjajna intervjua. Prvi sugovornik bio je Budimir Lončar, posljednji živući svjedok iz Titova uskog diplomatskog tima koji je radio na osnivanju Pokreta nesvrstanih. Njegova iskustva i sjećanja izniman su dokumentarni materijal. Briljantan je bio i Stanko Crnobrnja, prepun živih i atraktivnih priča koje je godinama istraživao i skupljao. Sve ga je to intrigiralo zbog značajne uloge njegova oca, Bogdana Crnobrnje, u Pokretu nesvrstanih. On je napravio i monografiju Nesvrstanih. I treća, bila je meni jako draga žena, beogradska odvjetnica Tanja Petovar, kći generala Rudolfa Petovara, jednog od prvih Titovih susjeda na Dedinju. Tu političku scenu i dio svijeta Nesvrstanih vidjela je svojim dječjim očima na Brijunima, gdje je ljetovala s obitelji. Kasnije, kao studentica i "šezdesetosmašica", bila je vrlo revolucionarna i tada je počela s demistifikacijom svojeg dječjeg svijeta... Cijeli je život ostala aktivistica, sudjelovala je u prosvjedima protiv Miloševića, zajedno s Latinkom Perović i Srbijankom Turalić. Na brodu smo intervjuirali i Stjepana Mesića, koji nije bio sudionik toga vremena, ali je kasnije, na kraju Jugoslavije, bio na kongresu Nesvrstanih, pa njegova pojava simbolizira krah bivše države i kraj utjecaja Nesvrstanih u novom vremenu, nakon pada Berlinskog zida.
A Juroslav Buljubašić, zanimljiva je pojava: brodovlasnik, kapitalist, a titofil. Njegov “Seagul l2” ugošćuje novu scenu političara i važnih ljudi iz poslovog svijeta. Vizualno je zanimljiv: asocira na Tita, puši debelu kubansku cigaru i ispija Chivas, na brodu, u partizanskoj disciplini posade iz Indokine. Isplovili smo, malo plovili malo plutali, radili, družili se...Moj pršut od 12 kila iz Ostrogašice porazio je Buljubašićev “pata negra”.
Druga narativna linija Živkoviću je donijela snimanje na drugoj palubi, opustošenog, ruzinavog Titova "Galeba".
– U toj jezivoj atmosferi jedne podrtine, na tom paralelnom mjestu radnje, snimali smo povjesničara Tvrtka Jakovinu. Ta je scena zaista jeziva, a još kad se sjetite luksuza koji je tu vladao. Ali najluksuzniji je bio Titov dio, Jovankin već manje, vidi se to i po pločicama u njihovim kupaonicama. Bile su tu i sobe za goste, za gledanje filmova, a ostatak broda, pogotovo u potpalublju, bio je dosta asketski, imali su "komfor" ratnog broda. S Jakovinom smo obišli cijeli brod, spuštali ga u potpalublje, u prljavu utrobu broda, gdje se probijao s lampom. Snimali smo kamerom iz ruke da se osjeti sva jeza raspadanja. S druge strane, ekipu na "Seagullu 2" u izuzetnom luksuzu snimamo nježnije, želeći imati lijepe kadrove. Inače, Jakovina je imao fantastično izlaganje o "Galebu"; dao je važne podatke, iznio kontekst vremena i političku dimenziju, ali i niz pikanterija koje je čuo istražujući temu – govori Živković.
I na koncu, treću narativnu liniju Živković pronalazi u Beogradu, u arhivima Filmskih novosti. Tito je na sva putovanja vodio vrhunsku snimateljsku ekipu, vodio je računa da sav taj spektakl bude kvalitetno filmovan, pa u domovini prikazivan u kinima, u formatu filmskog žurnala. Dosta toga materijala snimio je poznati snimatelj Stevan Labudović.
– Zbog toga Filmske novosti, ali i Muzej Jugoslavije u Beogradu, imaju prave dragulje od materijala – govori Živković.
Film završava okupljanjem u svečanom salonu "Seagulla 2". Umjesto finalne debate, likovi šute, a u offu ide Titov govor koji je obilježio njihove živote.
– Ovo je priča o brodu s kojim je Tito putovao 14 puta, posjetio 18 zemalja na tri kontinenta, pristavši u 29 luka, u neke višekratno. Brzinom od 12 čvorova prešao je 85 tisuća nautičkih milja ili 157.420 kilometara, tijekom 479 dana plovidbe. Na tim je putovanjima dogovorio Pokret nesvrstanih, najveći svjetski savez zemalja nakon Ujedinjenih naroda, tadašnji treći blok hladnog rata. U taj su savez ušle mnogoljudne svjetske sile: Indija, Indonezija i Egipat, a okupili su i velik broj tada dekoloniziranih zemalja svijeta. Jugoslavija je bila lider Nesvrstanih, a Tito njihov vođa – govori Živković. – A brod "Galeb" bio je važan instrument realizacije Titove vanjske politike, od trena kad je s njim isplovio na prijelomno putovanje u Veliku Britaniju 1953. godine. Ondje je s Churchillovom vladom dogovorio repozicioniranje Jugoslavije u međublokovskim odnosima. Čim je postigao dogovor s Churchillom, isplovio je za Solun, Atenu, Istanbul i uspostavio Balkanski pakt u obrani od sovjetske intervencije.
Nedugo poslije toga Tito će s "Galebom" poći na drugo putovanje u Indiju i Burmu, s pristajanjem u Suezu na povratku. Tada se upoznao s pukovnikom Naserom, koji još nije preuzeo vlast u Egiptu. Nitko još nije razumio smisao tog posjeta s kojim se počela uspostavljati njegova politika međublokovske nesvrstanosti. Ona će biti formulirana tek u budućnosti.
– Još je jedna turneja bila posebno važna u tom itineraru. To je višemjesečno putovanje po zapadnoafričkim zemljama uoči beogradskog, prvog sastanka na vrhu Pokreta nesvrstanih. Tada je Tito, kao prvi strani državnik na njihovu tlu, obišao netom dekolonizirane zemlje koje će činiti većinu pokreta. U tim diplomatskim pohodima "Galebom", kao i u svim svojim političkim pothvatima, Tito se oslanjao primarno na sebe, svoje procjene, zasnovane na jedinstvenom iskustvu čovjeka Kominterne, ratnog lidera i državnika sa zasebnom putanjom u novoj Europi. Imao je Tito pomoćnike, ali njegove su vlastite vizije bile najvažnije. Imao je sposobnost uspostave odnosa s drugim državnicima, a nerijetko su ga oponašali preuzimajući njegove stavove i retoriku – kaže redatelj.
– Snimanje je trajalo desetak dana, postprodukcija puno duže, film je u Zagrebu montirao Marko Šuvak, a "zadnju ruku" dali smo u Beogradu, s Filipom Dedićem, jednim od šibenskih Dedića. Direktor fotografije je snimatelj Lutvo Mekić. Slijedom Kuljiševih afiniteta, u glazbenoj podlozi ima etiopskog džeza, tu je i pjesma "Haile Selasije" Elvisa J. Kurtovića, tu je i "Sušac blues", Daleka obala, Nazorova pjesma i klasika, Dvorak...