StoryEditor
4 kantunaPRIČA IZ FOTOGRAFIJE

Župan Longin na Krčko brdo donio dar za obitelj s 11 djece. Vidio je opasni put kojim idu u školu i to s pograničnim dozvolama, sad je on na potezu

Piše Predrag Opačić
16. siječnja 2021. - 09:47
Božidar Longin na Krčkom brduZadarska županija

Iza suhe protokolarne vijesti, popraćene jednako takvom fotografijom, ponekad se kriju golom oku nevidljive priče, drame „malih ljudi”, čiji životi u pravilu ostaju u dubokoj sjeni dok ih na svjetlo dana ne izvuku kakav potres, poplava ili neka slična elementarna katastrofa.

Odjednom, zgranuta javnost otkriva da tu negdje oko nas postoje cijeli zabačeni i zaboravljeni „kontinenti” nekog drugog svijeta u kojemu nema baš nikoga da panično pregledava portale ne bi li otkrio hoće li se stvarno razvesti „Kim Kardashian i onaj njezin”.

Na području općine Gračac, Kim i društvo nemaju „brojne pratitelje”. Valjda je brojnija bila pratnja zadarskog župana Božidara Longina koja se nedavno pojavila na Krčkom brdu, u planinskom zaleđu Srba, gdje živi obitelj Radislava i Biljane Đilas sa svojih jedanaestero djece.

To je i bio povod: Longin je obišao obitelji s najviše djece, Đilasove s jedanaestoro i Zriliće iz Bruške s jednim djetetom manje.

- Te obitelji su pozitivan primjer demografskih kretanja u našoj županiji, stoga smo im, uz simbolične darove, željeli čestitati na hrabrosti - izjavio je na Krčkom brdu župan Longin.

Hrabrost?

image
Cropix

Ona se, barem u slučaju obitelji Đilas, ne iscrpljuje samo u broju djece, hrabrost je supstanca bez koje se na Krčkom brdu ne da živjeti niti se do obiteljske kuće Đilasovih bez hrabrosti uopće može doći. Longin i njegovi suradnici imali su priliku proći „cestom” koja od Srba vodi do Krčkog brda: osim uske asfaltirane ceste, to je i pet dodatnih kilometara izrovane uzbrdice, opasnog i strmog planinskog puta kojim ne ide tko ne mora. Među onima koji moraju su i Radislav i Biljana, ali i njihova djeca, učenici osnovnih škola u Srbu i Gračacu.

Priča o svakodnevnom životu ove obitelji ostala je u pozadini fotografije s uručivanja darova, ona je starija i nitko ne zna kada će biti barem malo olakšana. Tri puta dnevno po „male Đilase” dolazi vozač koncesionara zadužen za prijevoz školske djece. Hrabrost se očekuje i od tog vozača.

- Da, bio je župan kod nas i s njim neki njegovi ljudi i hvala im na tome. Razgovarali smo o svemu, pa i o tome putu kojim se dolazi do Krčkog brda. A i sami su prošli tuda, vidjeli su kako to izgleda, što ću im ja nešto dodatno objašnjavati. Govorio sam i onima u Gračacu, ali uvijek je to nekako prošlo bez ičega. „Na jesen ćemo”, pa „na iduću jesen”, pa „nemamo novaca”... Valjda će jednom i za to biti novaca, mi ne možemo iz svoje kože - govori nam Radislav Đilas i onda prelazi na drugu muku koja ga odnedavno mori.

- Vidjeli ste, ako želite doći do Krčkog brda, dva puta morate prolaziti državnu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Sva djeca moraju imati pogranične dozvole, načelnik policije iz Srba mi je rekao da nas policija mora kažnjavati ako nemamo tu dozvolu. A da bi je imali, morao sam djecu dva ili tri puta voditi u Gračac, slikati ih i uzimati dokumente kako bi najprije napravili osobne iskaznice. Kad one dođu, onda s njima moram dva-tri puta ići u Grahovo, u BiH, po te pogranične dozvole, tamo opet slikati djecu, vaditi neke nove dokumente. Sve to moraš platiti oko 500 kuna po djetetu, ako ne i više, a sad je problem i odlazak u BiH zbog ove korone i izolacije, ne znam ni kako će to proći. Valjda nekako hoće, barem izolacija nije problem na Krčkom brdu.

- U Srbu i u školi svi hvale „male Đilase”...

- Drago mi je čuti kad ljudi govore da su nam djeca dobra. Valjda je tako svakome. Biljana i ja trudimo se da odrastu u dobre ljude. Predrag nam je završio za kuhara i radi u Korenici, on nam je najstariji, a Milica je završila za frizerku i radi u Kninu. Dođu kući kad god mogu i pomažu nam koliko god mogu, ovi manji im se jako obraduju svaki put. Dobra su mi djeca - zadovoljno zaključuje Radislav.

Tako izgleda život njegove obitelji na Krčkom brdu, u zaleđu Srba, na području općine Gračac, jedne od najvećih i jedne od najsiromašnijih u Hrvatskoj. Socijalni kontekst izgleda ovako:

- Imamo socijalnih slučajeva kojima je isključena struja i ne možemo im pomoći jer nemamo novca, a u ovoj korona-situaciji, iako smo molili da se to ne čini, u "Elektri" su neumoljivi. Kažu: “Radimo svoj posao, što možemo.” I sad vi morate naći tih 1500 do 2000 kuna kako biste im podmirili dug, jer je njihova mirovina toliko mala da s njom ne mogu ni preživjeti, a kamoli pokriti trošak struje - izjavila je nedavno Rajka Rađenović, zamjenica Nataše Turbić, bivše načelnice Gračaca, umočene s Josipom Rimac u aferu "vjetroelektrane".

- Bila sam na Krčkom brdu kada je dolazio župan Longin. Neki su ljudi iz njegove pratnje bili zaprepašteni gdje su to i kakvim putom došli, imala sam dojam da nisu bili pripremljeni na ono što su zatekli, ni cipele im nisu baš pravljene za ta brda. Razgovaralo se o tom putu i problemima koje ljudi ovdje imaju. Na području Gračaca ima još domaćinstava i malih naselja bez struje, ali je mali broj potrošača, pa je i briga oko toga mala, kaže nam nekadašnja zadarska dožupanica Rajka Rađenović.

Neke svoje „male brige” ima i Neđo Jovanić, vozač koji, kad škola radi, po djecu Đilasovih dolazi svakog dana.

- Evo već je dvije godine otkako vozim tu djecu u školu i iz škole, svaki dan sam na Krčkom brdu tri puta. Za te dvije godine, sjećam se da su se samo jednom pojavili neki radnici, nešto su kao sanirali taj put, ali, više su probrljali nego popravili, naiđe prva veća kiša ili snijeg i sve je isto kao i prije. Katastrofa. Terenac u prvu, vuča na sva četiri i ajde uzbrdo, objašnjava Jovanić i nabacuje još jednu zimsku „brigicu”.

image
Cropix

- Sad su tu i granične rampe. Padala kiša ili bio veliki snijeg, moraš stati, otključati i podići rampu, proći, pa spustiti rampu, zaključati. Kad je veliki minus, katanac zamrzne, pet minuta ga grijem u šaci da otključam. Djeca Đilasovih? Ma to su dobra djeca, baš dobra i pametna djeca. Kuća im nije u najboljem stanju, ali što će, žive nekako, zatvara svoj dio priče vozač.

Na onoj „protokolarnoj fotografiji” vidi se i dio kuće Đilasovih – od iskustva s potresom na Baniji svi brzo uočavamo „detalj”: u njezinim ćoškovima nema armature.

Sada svi znamo kako bi ova kuća izgledala da je izgrađena u brdima kraj Gline ili da potres zaluta do brda oko Srba.

- Zbog tih svojih učenika smo se obraćali i Zadarskoj županiji i Općini Gračac, kucali na razna vrata, upozoravali i pozivali. Uzalud. Daleko od očiju, daleko od srca. To što jednom u nekoliko godina naspu taj put, to je bačen novac, jedna kiša ispere to ulaganje - kaže Mirjana Pualić, jedna od dvije učiteljice u područnoj osnovnoj školi u Srbu.

Mirjana u glavi ima svaki detalj o obitelji Đilas i njihovoj djeci.

- Troje ih je kod nas u školi u Srbu, do četvrtog razreda. Dvoje su od petog do osmog razreda i putuju u osnovnu školu u Gračac, jedno im je dijete u srednjoj školi, a troje su još mali, predškolci. Dvoje najstarijih završilo je srednje škole i rade u Kninu i Korenici. I da vam kažem nešto: bit će oni spremniji za život nego djeca kojoj roditelji „žvaču svaki zalogaj”, sigurna sam u to. Nikada nitko s malim Đilasima nije imao problem, ni mi u školi ni itko drugi, odgojeni su, pristojni, dobri. Tako to valjda ide - govori učiteljica Mirjana, ali za kraj želi dodati i još nešto:

- Vidjeli ste kako život izgleda u Srbu i okolnim selima, mnogi nemaju ni put. Ali, kad su bili ovi potresi na Baniji, ljudi su osjetili da moraju pomoći, u dva smo navrata preko škole i preko sindikata organizirali prikupljanje pomoći za te nesretne ljude. Kod mene kući je pet rođaka s Banije, kuća im više nije za život. Bez obzira kakvi su naši životi, morali smo reagirati, to je naša ljudska dužnost.

To bi, za početak, valjda trebalo biti dovoljno.

Zemlja se otvorila i bez potresa: ‘Kravu nam je progutala rupa‘

Potres na Baniji razotkrio je sve siromaštvo zaboravljenih dijelova Hrvatske. Samo katastrofa u opustošenim krajevima može u „medijske zvijezde” pretvoriti domaće životinje. Evo još jednog priloga iz „male Banije” koju potres, na svu sreću, nije pogodio:

- Imamo sada dvije junice, 35 koza, pedesetak ovaca, dobijemo dječji doplatak, nekako živimo i ne žalimo se. Nema od toga koristi - priča nam Radislav Đilas.

- A kravu vam je progutala rupa?

- Da. Imali smo kravu, pa je odjednom nestala, danima smo je tražili, nema kud nisam išao tražeći je po ovim brdima, ali je nema pa nema. Mislio sam da su je sačekali vukovi, ali nigdje nije bilo nikakvog traga.

A onda smo je predvečer našli, najstariji sin je bio tu i tražio je uokolo traktorom, pa je naišao na rupu, zemlja se otvorila šest-sedam metara, a krava je bila na dnu. Tako ti je to u ovim brdima.

Hoće li i kada Županija sanirati ‘brdsku magistralu‘

Na Krčko brdo smo se popeli prije dvije godine, u terencu Veljka Ciganovića, tadašnjeg „vozača malih Đilasa”. Pred polazak iz Srba, jedan od mještana okupljenih oko školske zgrade nam je dobacio:

- Kada se vratite u Zadar, pitajte župana bi li s Veljkom i svoju djecu slao da svaki dan prolaze tim putem. Ja sam išao jednom i – nikad više!

Upravo u to vrijeme, HDZ je želio županijskim vijećnicima povećati naknade s 1000 na 1300 kuna. Bilo je lako izračunati da bi samo s tim povećanjem naknada mogao biti koliko-toliko uređen opasni put kojim svakodnevno putuju školska djeca.

Dvije godine kasnije, tim je putom prošao i župan Božidar Longin i svojim se očima uvjerio da je zaista riječ o jednom od najopasnijih „učeničkih putova” u Hrvatskoj. Možda to bude poticaj da se obavi sanacija „brdske magistrale”.

Ako ni zbog čega drugog, onda zbog „policentričnog razvoja i izjednačenosti kvalitete života na području cijele Zadarske županije”. Ili jedne neprotokolarne fotografije, svejedno.

Izdvojeno

04. ožujak 2021 10:19