NEVEN JERKOVIĆ Nemojmo vikati na kruzere, oni nam donose korist

Neven Jerković nedavno je objavio i treću knjigu, 'Putnički krstaši u Dubrovniku 3 - brodarska društva', kao završetak trilogije o kružnim putovanjima u Dubrovniku, što nam je bio povod za razgovor s ovim turističkim stručnjakom staroga kova, koji i danas, u 71. godini, predano radi.

Završio je Višu turističku školu u Dubrovniku, jedinu takvu tih godina na Mediteranu. Brodogradnju, koju je studirao u Zagrebu, ostavio je na drugoj godini, ali je ljubav prema brodovima uvijek ostala.
- Roditelji su me imali ubit' – sjeća se napuštanja prvog fakulteta.

Rata kredita k'o kutija šibica

- Brodogradnja je u to doba bila prestižni fakultet, poslije kojeg se nudilo jako puno posla. No, ja sam predvidio da će svi ti inženjeri završiti u malim stančićima i s malim mirovinama, a mi koji smo bili u turizmu smo daleko više uspjeli. Pragmatički sam odlučio da jest šteta ostaviti prvu ljubav, ali sam ipak došao u Dubrovnik i upisao Višu turističku – sjeća se Neven Jerković, porijeklom iz Ploča. Uspio je, zahvaljujući i ženinom nasljedstvu, izgraditi kuću u Mlinima.
- U to je doba, tko nije uzeo kredit, pogriješio je. To je bilo početkom sedamdesetih, kada je rata kredita iz mjeseca i mjesec postajala sve manja. Na kraju je bila u vrijednosti kutije šibica. Tada se moglo na stranu ostaviti koja kuna ili dinar i biti siguran da nećeš ostati bez posla. I posreći se čovjeku, nije sve samo pamet.

Viša turistička škola osnovana je šezdesetih godina jer za turističke kapacitete nije bilo osoblja, a ondašnji ljudi shvaćali su koliko je važno znanje i ponašanje u svakom poslu, posebno ovo drugo, na koje se danas najviše žale turisti, otkrit će nam Neven Jerković. Zadnjih desetljeća slušaju se ljudi koji nemaju pojma o turizmu, dodaje.

- Malo se slušaju zanatlije, a više ljudi koji nikad nisu radili u turizmu i koji žive na budžetu. Naravno da njima smetaju gužve, ali meni koji živim od gostiju, ne smetaju.

Ni danas nije umirovljenik. Direktor je sektora u putničkoj agenciji Uniline iz Pule, koji drži cijeli Balkan, od Neretve do Istanbula.

- Kako je to jedno nepoznato, a vrlo atraktivno područje, na koncu konaca i Dubrovnik je gradio svoje zidine trgujući s njima, teško je naći zamjenu za mene i već šest godina radim kao vanjski suradnik za njih i pomažem da se etabliraju na tržištu. Tako da nisam imao dana odmora. Vic je u tome da me zdravlje služi, volim svoj posao, a na kraju, i isplati se.

- Teško je shvatiti nove tehnologije i nove načine rada. Ne mogu prihvatiti da kompjuter razgovara s kompjuterom. Sve svoje probleme rješavam telefonom ili osobno u četiri oka. Ako se dogodi neki veliki 'belaj', onda zovem svoje kolege u Tirani, Skoplju, Prištini ili Ateni i samo rečem što imaju učinit' jer dok ja njemu pošaljem e-mail i on ga otvori, 'prošao je vlak'. Još sam pristalica starih tehnologija i tu najbolje funkcioniram. Ali nove tehnologije omogućavaju i veće poslove.

Trud nestao u plamenu

Iako još uvijek radi zahtjevan posao, našao je vremena za pisanje knjiga.

- Prve dvije knjige posvećene su brodovima na kružnim putovanjima. Objava treće knjige, posvećene brodarskim društvima, vrhunac je mog pedestogodišnjeg rada. U trilogiji je 448 putničkih brodova, 103 brodarska društva i 2117 fotografija.

- Još kao mladi student brodogradnje u Zagrebu, volio sam putničke brodove. Uvijek se spominjem mog prvog seminarskog rada, pretvorbe linijskog broda 'Partizanka' u brod za kružna putovanja. Otada datira moja ljubav prema ovoj vrsti posla. Cijeli sam život radio samo u turizmu, pa mi je to ostala nekonzumirana ljubav iz mladosti. Kad sam došao u Dubrovnik, spojile su se dvije ljubavi – prema putničkim krstašima i prema turizmu gdje sam proveo radni vijek. Snimao sam sve brodove i imao jednu respektabilnu kolekciju dijapozitiva i crno-bijelih filmova tijekom 25 godina, da bi sve to nestalo u plamenu obiteljske kuće u Mlinima u Domovinskom ratu. Onda mi je poradio inat. U to vrijeme bio sam direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Pragu i Bratislavi i imao sam dovoljno vremena obilaziti sve srednjoeuropske pomorske muzeje, antikvarijate i buvljake gdje je bilo jako puno materijala o brodovima u Dubrovniku. Njima one nisu bile toliko interesantne. Postoji niz gradova od Češke do Austrije gdje sam sve to obilazio i sakupljao. U biti sam filatelist, a kad se to pretvorilo u kolekciju, ispala je vrlo vrijedna. Uspio sam skupiti dovoljno kritične mase tih materijala i sve je bilo spremno za pisanje - kaže.

Svugdje su gužve

Zanimalo nas je kako bi ocijenio današnji turizam u Dubrovniku i što misli o gužvama?

- Sad sam došao iz Londona gdje je stotine tisuća ljudi na ulicama. Ne može se proći, ali nitko nikome ne smeta jer svi žive od toga. Pred Prirodoslovnim muzejom u Londonu neki dan je bio red veći od kilometra i pol. Ljudi su čekali pola dana, svugdje su gužve, svugdje se čeka u redovima.

- Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova u našoj državi koji se vratio na neke zadovoljavajuće standarde života. Zašto ne koristimo više javni prijevoz, nego se svi vozimo po jedan u autu? Svi smo komodni, ali zato osobno ne drečim na onoga koji mi daje kruh jer sam kriv sam sebi. Danas kvalitetom života pariramo svim zapadnim zemljama, u nas se lijepo živi, ali mora biti i neka cijena. Ne može se živjeti od ljepote, moramo nešto i dati. Od 15. svibnja do 15. kolovoza stoje brojači na ulazu u Grad, izbrojili su 4 milijuna i 200 tisuća ulazaka u Grad. U tih tri mjeseca u Luku Gruž došlo je 200 tisuća putnika s kruzera. I da su svi došli u Grad, imate 4 milijuna naprema 200 tisuća. Osobno ne mogu razumjeti da ne možemo identificirati problem. Nama bolji status ima jednodnevni izletnik iz Crne Gore, Makarske, Mostara nego gost s kruzera, a to nije korektno. Goste ne smijemo dijeliti ni po kojem kriteriju. Neke se stvari mogu riješiti. Nova uprava doista i radi na tome – ističe Neven Jerković, što dovodi do zaključka da gužvu ne prave gosti s kruzera.

- Previše bacamo krivnju za gužve na samo jedan sektor turizma. Na osnovu pritisaka raznih skupina u Gradu uspjeli smo smanjiti broj dolazaka za 300.000 gostiju s kruzera, a jesmo li smanjili gužve na cestama? Nismo! Znači da smo zaludu izgubili 300.000 putnika, odnosno 5 milijuna eura. Gospodarstvo nitko ne pita, a ovi koji žive na budžetu nisu smanjili dotacije. U redu, smanjili smo dolaske za 30 posto, a jesmo li njima smanjili dotacije? Odakle ćemo im dati? Ako smo zajedno, kusajmo zajedno kašu!

- Osim toga, gdje će gost potrošiti 2000 eura na Stradunu? Optužujemo ih zašto ne troše, a nemamo ponudu za njih. Svodimo se na kineske suvenirčiće i kugle sladoleda. Veliki je problem i što se ne može plaćati u stranoj valuti. U nekim susjednim zemljama cjenici su u tri valute – lokalnoj, dolarima i eurima, s fiskaliziranim računima. Problem je što gosti ne znaju koliko će eura promijeniti, što će im kune kad se vrate na brod? - navodi.

Evo u čemu griješimo!

- Imamo dosta gostiju koji dolaze prvi put. Brodovi su zahvatili jedan dio publike koja inače ne bi došla u Dubrovnik. Nije to ni zbog Ratova zvijezda ni Igre prijestolja. Dubrovnik je odavno stvorio svoje ime. Većina gostiju je oduševljena tim malim draguljom, koji se ne može usporediti s Venecijom i velikim konglomeratima – mišljenja je ovaj turistički stručnjak. - Problem je što gosti osjećaju gard nedobrodošlice, da su nam dodijali. Postali smo i mrgodni. Za tim gostima, posebno ovima s Dalekog Istoka, kreću vrlo ružni komentari. Počeli smo se bahato ponašati, strah me da nam se to ne vrati po glavi. Zaboravili smo što znači biti domaćin, zaželjeti dobrodošlicu gostu.

- Inače je profesionalnost u Dubrovniku vrlo visoka. To je neočekivano gostima jer svi misle da dolaze u bivšu Jugu. Kad dođu i vide nešto sasvim drugačije, oduševe se. I obično se vrate za godinu-dvije.