Sve što zaradim u Gradu, uložim na selu

Seosko domaćinstvo Musladin u selu Ljubač dobitnik je Zlatne povelje Suncokreta ruralnog turizma u kategoriji ‘Tradicijska ruralna gastronomija’. Za prošlu godinu dobili su i srebrnu povelju Zlatne naranče u izboru najboljih primjera ruralnog turizma u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. No sve te nagrade kaže Luko Musladin, vlasnik domaćinstva poznatiji kao vlasnik restorana Orsan i konobe Ankora, u ugostiteljstvu malo vrijede ako svi nisu zadovoljni - gosti, zaposlenici i on kao vlasnik. Obitelj Musladin u svom seoskom domaćinstvu organizira bogati program s prezentacijom primorskog folklora, načina života kroz mlinice i kovačnice, degustaciju domaćih proizvoda, a napose se bave organskom proizvodnjom sezonskog povrća za što imaju i eko certifikate.

BEZ IDILE

Ljubač je od Dubrovnika udaljen niti pola sata vožnje, domaći gosti se redovito iznenade što im je sve u Ljupču ponuđeno, ali raditi i živjeti na selu, nije ni izdaleka idilično, govori Musladin. Svima su kaže on, puna usta sela sada kada su sve ljude iz sela otjerali.
- Kada dođete gore kod mene na selo došli ste na projekt koji će kada se završi biti vrijedan 3,5 milijuna kuna, ali to nikoga ne zanima. Da to ikoga zanima ja bih do kuće u Ljupču imao normalan put, i kvalitetnije napravljenu vodu, jer je infrastruktura po selima ravna nuli. I danas kada se razmišlja i govori o selu to je na način da se gore dođe i ode i to obično u predizborno vrijeme, a poslije toga u Primorju sve zamre, nema ni sira ni pršuta... Ljubač i naša Gornja sela koja su u sastavu Grada Dubrovnika sada su u situaciji da kada se kao ja želite prijaviti za mjeru 6.4. (Ulaganja u stvaranje i razvoj nepoljoprivrednih djelatnosti - Razvoj poljoprivrednih gospodarstava i poslovanja Europskih fondova op.a.), dobijete nula bodova jer sam na visokorazvijenom području?! A stvarna slika Ljupča i Gornjih sela je da od Kliševa do Riđice imate razvaljen put i nezavršen vodovod. To je slika gdje mjesečno da bi uzgajali eko povrće plaćate za vodu 10.000 kuna, a nema subvencije niti jeftinijeg priključka za poljoprivredu. To je selo. Tamo možete raditi samo ako imate novac iz drugog izvora kao što ja radim u restoranima da bih sve 'trpao' u selo' - govori Musladin. Nagradu "Zlatni suncokret" dakako svakome je drago dobiti, ali od nje se ne može živjeti. Osim loše infrastrukture koja sprečava i ostanak i povratak mlađih ljudi u primorska sela, bavljenje agroturizmom ima još problema: - Još je na počecima turizma na selu netko odlučio da je 'selo jednako jeftino' jer tako se agencije postavljaju prema nama, a to uopće nije tako. Domaća hrana, domaći sir, pršut, organsko povrće, trebala bi biti tri puta skuplja nego ona u restoranu gdje je gotovo sve uvozno. Kod nas seosko domaćinstvo najčešće znači konobu, a ja sam kada sam kretao u to htio imati nešto svoje, posaditi svoje kukumare, pomadore, sve što treba. Na proljeće ćemo posaditi tisuće sadnica. Nije tako u seoskim domaćinstvima na kontinentu, tamo svi imaju svoje proizvode i gore to znači puno veći rad i trud, a čini mi se da imaju i više mašte proizašle iz potrebe - govori Luko Musladin. Mi ovdje znamo da će 1. svibnja gosti doći jer je netko davno izgradio zidine i ne moramo puno mislit. Tako se i ugostiteljstvu nagomilalo problema, nedostatka kadra, pada kvalitete. Koliko je stvar u tome da se u nas svatko bavi ugostiteljstvom i otvara restoran?

Domaći ljudi

- To je posebna priča jer je lakše naprimjer, otvoriti restoran nego seosko domaćinstvo. Evo, danas u Dubrovniku ima na listi TripAdvisora 350 restorana, a siguran sam da bi vam ih barem stotinu vlasnika prodalo ovaj posao. Nije svatko za ugostiteljstvo. Danas je biti konobar ili kuhar jako dobar posao i financijski i na druge načine, ali mi našu djecu tome ne učimo nego još govorimo ako ne budeš učio ići ćeš u konobare i kuhare. Danas se u ugostiteljsku školu upisuje puno manji broj učenika nego prije, a baš bi ta škola u Dubrovniku morala imati svoj ogledni restoran, da učenici mogu zavoljeti ovaj posao gdje se upoznaje puno ljudi, uče strani jezici... Mladi momci danas u Dubrovniku žele biti skiperi, voziti uber, zanima ih samo volan, a ugostiteljstvo jako malo. A i malo nas je, nema nas ni dovoljnog broja za nijedan posao pa ni ugostiteljstvo. Evo, da bih dovršio svoj projekt seoskog domaćinstva u Ljupču ne mogu naći izvođača - dodaje Musladin. Misli kako više od plaćenoga računa vrijedi kada gosti pohvale hranu i uslugu, a njegov posao uvijek prate domaći ljudi, i to već 20 godina od kad je otvorio Ankoru pa sve do domaćinstva u Ljupču.