- Pljukance. Kupi domaće pljukance. Istarske.
Kako se kaže pljuk...
Plju-kan-ce. Pljukance.
Prva postaja drugog dana boravka u Istri – Grobnice, općina Brtonela, samo desetak minuta udaljena od granice Slovenije. OPG Radošević, obiteljsko gospodarstvo koje se bavi vlastitim uzgojem ovaca i krava te proizvodnjom sira. Tko zna, možda oni imaju i pljukance. Ne, ovdje ih ne rade, ali sam barem saznao što su i kako izgledaju, te kako se proizvodi ova istarska delicija od tjestenine. Tjestenina ko' tjestenina, rekli bi, ali izrada u neka davna vremena bila je vrlo posebna. Naime, nije za ove lošeg želuca, gadljive i njima slične. Tjestenina, tj. mali komadić, oblikovao se u manji štapić trljajući ga rukama o nogu prethodno „pljunuvši“ u ruku kako se tijesto ne bi lijepilo! Radi toga su i dobili ne baš lijepo ime... Radili su ih i muškarci i žene podjednako te su se često mogli razlikovati, jer bi se, kako kažu, u muškim mogle naći dlačice s nogu... Prošla me volja za pljukancima...
Radoševići su se iz Umaga doselili u Grobnice, kupili kuću, imanje od 25 hektara i odlučili praviti sir, iako o siru, tako kažu, do tada nisu znali ništa. Malo po malo, godinama su učili, kupovali stada, da bi sada došli do 120 visomliječnih ovaca i 30 krava te svu svoju proizvodnju prodaju doslovno u vlastitoj kući. Životinje po cijele dane pasu po livadama, a tek rijetko im se dodava sijeno, suha djetelina radi proteina potrebnih za kvalitetno mlijeko. Poseban specijalitet je sir s komadićima tartufa, vrlo cijenjen, i s osigurnim plasmanom. Proizvodnja im je oko 8-8,5 tona sira godišnje, a količina je ograničena jer je zahtjeva jako puno, a proizvodnje malo. Najveći problem im je, kažu, radna snaga jer nitko nije spreman raditi na farmi i sirani. Sezona je gotovo cijelu godinu zbog blizine granice, a u okolici su brojne kuće za odmor koje „niču kao gljive poslije kiše“ investitora iz Njemačke, Austrije, Slovenije i Italije. Blizina njihovih država daje im povod da ovdje grade vikendice. Svaka štala se, kažu, ovdje pretvara u vikendicu, a od ruševina se prave kuće za odmor.
U samom centru članovi agroturizama Konavle posjetili su jednu specifičnu uljaru u kojoj se maslinovo ulje dobija gotovo na stari, tradicionalni način. Velikim mlinovima se masline gnječe, te presaju teškim presama u „rečama“ kao što se to nekada radilo. Cijena prerade od 1,5 kn po kilogramu masline zasigurno teško pokriva troškove proizvodnje, ali u ovom slučaju ljubav prema tradiciji jača je od finacijske isplativosti.
Vinarija Veralda grandiozan je objekt smješten u srcu vinograda raznih sorti ovog podneblja. U podrumima vinarije ima mjesta za više od 250.000 litara vina i pjenušca. U degustaciji koja je slijedila probalo se nekoliko raznih vina od Rozea, Malvasije, pjenušca, Terana, Muškata... O „sukobu“ sa Slovenicama u vezi imena Terana ljubazni domaćini ne žele govoriti, jer o tome, kažu, odlučuje politika. Istom prigodom predstavljen je Klaster ovog područja koji organizira pješačke vinske puteve koje svake godina privlače sve više posjetitelja.
Popodnevni dio programa bio je rezerviran za obilazak jako zanimljive postave starih traktora i drugih poljoprivrednih strojeva i alata u „Tractor Storu“ nedaleko od Višnjana. Teško je zamisliti da se na jednom mjestu mogu susresti traktori stari gotovo sto godina i još stariji parni strojevi. MAN, FIAT, Ford i brojni drugi samo su dio tvrtki koje su proizvodile ovakve strojeve, a posebnost je valjak za ceste težak više do 15 tona koji, kada se upali, može ići na benzin, diesel, ulje pa čak i rakiju. Rekli bi, na sve što gori... U posebnom muzeju ispod zemlje, iskopanom u stijenama, nalazi se vrlo bogata zbirka starih poljoprivrednih i kućanskim aparata koji su se koristili u svakidašnjem životu.
Dan je završen u tradicionalnom restoranu u mjestu Sveti Petar u šumi sa specijalitetima Istre među kojima su bili čak i pljukanci. Istina, nakon saznanja s početka priče, nije bilo ugodno, ali „glad nema očiju“.