Maksim je bio u borbi već 200 sati bez prekida kada ga je ruski snajperist ubio. Bilo je to na najkrvavijem mjestu na svijetu, u Bahmutu.
"Osam dana nije jeo niti spavao. Nije mogao ni na pet minuta zatvoriti oči jer je znao da snajperist vreba", ispričala je njegova majka Lilia za BBC.
Ona ima svoj osobni razlog zašto Bahmut naziva paklom. To je grad koji je oduzeo život jednom njezinom sinu i teško ranio drugoga. Jedina slaba utjeha koju ima jest ta da je jedan sin spasio drugog.
Maksim i Ivan su se dobrovoljno prijavili u borbu kada je Rusija prošle godine napala Ukrajinu.
U to vrijeme Maksim je imao 22 godine, a Ivan samo 18.
Ivan, mlađi brat na kojem se dobro vide ožiljci od teških ozljeda kaže da su bili nerazdvojni: "Uvijek je bio uz mene i ja uz njega. Bio mi je najdraža osoba".
BBC-ijevom reporteru koji je napravio potresnu priču o dvojici braće Ivan je pokazao snimke i fotografije na kojima je zajedno s bratom - u rovu, u vojnom vozilu, i kad su pokušavali malo odmoriti.
Kako vrijeme prolazi, vidi se kako se dvojica nasmijanih i zgodnih mladića mijenjaju. Postupno postaju sve umorniji dok rat odnosi njihovu nevinost.
Posljednje zajedničke trenutke proveli su u brutalnoj borbi za svaku kuću u Bahmutu.
"Ondje nije bilo moguće spavati. Bili smo napadani 24 sata dnevno, svaki dan, non-stop", kazao je Ivan.
U objavi koju je ukrajinska vojska objavila koncem ožujka vidi se kako tadašnji zapovjednik desantno-jurišne čete, 22 godišnji Maksim govori kako je Bahmut grad titana i heroja, grad u kojem ljudi gube prijatelje svaki dan i u kojem se svatko lomi do neslućenih razmjera.
„Teško je pronaći riječi kojima bi se opisala predanost i požrtvovnost koju momci svakodnevno pokazuju, govori u videu Maksim.
Njihova je jedinica bila zarobljena u sobi bez prozora u jednoj zgradi. Morali su sami probijati zidove kako bi napravili položaje za paljbu. A onda su dobili zapovijed da se povuku.
Ivan se prisjeća trenutka prije ranjavanja.
"Sjećam se da sam punio oružje, izašao sam iza zida i odjednom vidio bljesak. Ostao sam paraliziran i pao sam", kazao je i ispričao kako je je osjetio toplinu krvi koja je tekla s njegovih rana na glavi prema licu.
Nije mislio da će preživjeti.
"Mislio sam da je gotovo. Da ću iskrvarit i da će to biti kraj!"
Ali brat je odmah dotrčao kako bi mu pomogao i odvukao ga natrag u zgradu radi zaštite.
"Oživio me, izvadio slomljene zube i počeo mi pružati prvu pomoć", kaže Ivan. To je uključivalo probijanje rupe u Ivanovom grlu kako se ne bi ugušio.
Ivan je podijelio video u kojem mu brat nježno briše krv ubrzo nakon ranjavanja. Drugi video prikazuje Ivana kako se muči hodati s ogromnom ranom na licu, ali i dalje drži ukrajinsku zastavu kao simbol nevjerojatne hrabrosti i otpora u krvavom bahmutskom mlincu.
Ivan nema sumnje da bi umro da nije bilo Maksima.
"Moj brat mi nije dopustio da umrem. Spasio me."
Maksim je odmah pozvao radio vezom medicinsku pomoć. No prvo medicinsko osoblje koje se pokušalo do njih probiti i samo je nastradalo u svom vozilu kada ih je pogodio ruski projektil.
Proteklo je još devet sati prije nego što su Ivana uspjeli izvući. Njegov brat nije želio otići zajedno s njim medicinskim vozilom iako je imao priliku. Odlučio je ostati i dalje u Bahmutu. Tjedan dana kasnije ubio ga je ruski snajperist.
U Ukrajini su pogrebi vojnika sada stalni poput zvuka topništva na prvoj crti. Ali nisu svi kao Maksimov. Tolika tuga ničim se nije mogla izmjeriti. Uz njegovu ožalošćenu obitelj i cijelo mjesto Tomakivka izašlo mu je odati posljednju počast.
Klečali su na koljenima dok se pogrebna povorka probijala do groblja držeći poneki cvijet ili zastavu. Molitve i tugaljiva glazba pratili su njihove suze i jecaje.
Proteklu godinu roditelji Maksima i Ivana proživljavali su bitke svojih sinova kao da su i sami u njima. Lilia i Serhij također su brojili nespokojne noći – i u strepnji iščekivali vijesti od svojih sinova. Često bi dobivali kratku poruku koja bi ih umirila, kaže Lilia: "Dobro smo, mama."
Ali onda su stigle vijesti kojih su se najviše bojali.
Majka plače nad Maksimovim mrtvačkim sandukom prije nego što ga konačno spuste u zemlju. Odjekuju salve pucnjeva.
"Još uvijek ne možemo vjerovati. Moja duša je rastrgana", kaže Lilia nakon pogreba. Jedini razlog za nastavak života je njezin mlađi sin.
Veli kako je Maksim imao priliku otići s Ivanom, ali nije želio napustiti svoje mlađe i manje iskusne suborce.
"On je heroj. On je anđeo. On je sunce. Nikada ne bi napustio svog brata, iako je znao da će sam poginuti, kaže.
Ukrajina ne otkriva koliko je života izgubljeno u brutalnom ratu. No dosta je pogledati groblja i jasno je kako cijela zemlja plaća iznimno visoku cijenu.