Kad su tvrtke počele gubiti samopouzdanje u svoje poslovanje pa ih treba podsjećati kako rade dobar posao? Zbog čega me stalno traže da ocjenjujem, popunjavam ankete i recenziram nečiji rad?
Zar zaista svaka akcija i interakcija na kraju treba biti ocijenjena zvjezdicom? Evo, na primjer, prije nekoliko dana napravio sam tri sasvim obične stvari, po ničemu posebne: vozio sam se s Uberom, bio na pizzi, i na kraju nazvao svog teleoperatera zbog plaćanja računa.
I na kraju, čini mi se da sam više vremena proveo dajući ocjene tim “akcijama” nego što sam u njima sudjelovao. “Kakav je bio Vaš Uber vozač?” pitanje je koje se pojavilo na Uber aplikaciji.
Nakon toga uslijedilo je pitanje s Googlea: “Jeste li bili zadovoljni s uslugom u pizzeriji?”, i na kraju, zazvonio mi je mobitel, s druge strane linije elektronski glas mi je uputio pitanje: “Jeste li bili zadovoljni s uslugom u Tele 2?”
A htio sam samo tri jednostavne, svakodnevne stvari: “ubiti” glad, odvesti se na sastanak i platiti svoj telefonski račun, a završio sam poput učitelja koji ocjenjuje domaće radove!!! E, ali sve to je ništa prema online kupnji! Za ime Boga, pa to je cijelo minsko polje recenzija, ocjenjivanja i komentara. Nedavno sam majci kupio buket ruža putem interneta.
I tada su krenuli mailovi. “Jeste li bili zadovoljni s dostavom?” - “Je li proizvod bio zadovoljavajući?” Pa zaboga miloga, to je samo buket crvenih ruža! Kako da ga ocijenim? Možda, “Crvena boja nije bila zadovoljavajuća” ili “Ubo sam se na trn”, “Stabljike su mogle biti kraće/duže.” Samo sam htio dostavu ruža majci u Englesku, a ne “vezu” s internet servisom.
Međutim, prva nagrada za najidiotskije ocjenjivanje definitivno ide T-comu. Čini mi se da sam u pokušaju rješavanja problema s telefonskom linijom/TV paketom/mobitelom, pola života proveo “viseći” s njima na telefonu kako bih razgovarao s pravim čovjekom, onim od krvi i mesa.
Užasna, “plastična” muzika koja “skraćuje” vrijeme čekanja ostala je vječno urezana u moje pamćenje. I taman kad sam dobio na telefon tog živog čovjeka da mi pomogne riješiti problem, zamoljen sam da ne prekidam vezu kako bih ocijenio uslugu!
Cijelu sam vječnost proveo na telefonu kako bi riješio problem, e pa neću sad ostatak života potrošiti na ocjenjivanje! Živimo u društvu koje neprestano treba podsjećati da dobro obavlja svoj posao. Lajkovi su postali nova valuta i što ih više skupimo, to više “vrijedimo”. Trebalo lajkove! Kada smo postali tako nesigurni? Zbog čega je stalno potrebno vrednovanje?
Na svakom koraku i u svakom dijelu života potrebno je dati mišljenje i ocjenu. Nedavno sam na aerodromu Gatwick uočio dva znaka: zelenog smješka i crvenog ljutka, trebalo ih je pritisnuti kako bi ocijenili dio aerodromske ponude, i to ni manje ni više nego zahoda! Recimo da, na primjer, imate problema s probavom.
Tada biste, utrčavajući u čist i papirom dobro opskrbljen WC, stalno pritiskali zelenog smajlića. Smije se on, al’ se smješkate i vi! Eto revolucionarne ideje koja bi nam uštedila puno vremena. Međutim, sve su ove stvari jednako dobro funkcionirale i sto godina prije pojave Facebooka i cijelog niza različitih aplikacija.
Ako vam ne valja hrana u nekon restoranu, nemojte više nikad otići tamo. Ako je taksist bezobrazan, nemojte se voziti tom kompanijom; ako je cvjećar isporučio roze umjesto crvenih ruža, mijenjajte cvjećara! Pa nije to operacija mozga! Ako prestane odlaziti na mjesta koja ne valjaju, ta će tvrtka propasti. Na drugu stranu, dobru uslugu, hranu ili bilo kakvu ponudu treba nagraditi ponovnim dolaskom na ta mjesta.
Vrlo jednostavno! Gubimo vrijeme na sada već debelo kompromitirani TripAdvisor čitajući kako je “Hank iz Alabame” napisao: “Ovo je bio najbolji crni rizot kojeg sam u životu probao”! Naravno da jest, jer je to vjerojatno prvi i zadnji crni rizot kojeg je Hank pojeo. Isto tako, imamo situaciju kada gosti putem aplikacija na telefonu anonimno kritiziraju neki restoran, umjesto da na licu mjesta kažu konobaru da je kruh suh ili da se otopio led.
Jednostavno, zatražite što trebate od ljudi koji vas poslužuju umjesto da se skrivate iza kritike preko telefona. Ono što je počelo sa sramežljivim “ako želite, možete nas ocijeniti”, prometnulo se u “molim vas ostavite nam par smajlića na izlazu iz dućana (u jednom od popularnih lanaca odjeće). Koliko nas dijeli od trenutka kada ćemo početi javno ocjenjivati učitelje, vozače autobusa, poštare? “Tehnologija nam može biti najbolji prijatelj, međutim, isto tako može nam zagorčati život.
Ona prekida naše priče, razmišljanja i sanjarenja o lijepim stvarima, a sve to zbog prevelike usmjerenosti na mobitele na putu od kafića do ureda” mudro je rekao Steven Spielberg.