Vijesti Mišljenja

Mark Thomas

Vrijeme nije na našoj strani

ENGLEZ U DUBROVNIKU
“Pesimist u svakoj prilici vidi teškoću. Optimist u svakoj teškoći vidi priliku”, riječi su velikog Winstona Churchilla. Bez imalo dvojbe možemo reći da je ova zemlja prošla dugotrajan, bolan i pomalo frustrirajući proces tranzicije. Tijekom tog procesa učinjene su ogromne pogreške i donesene mnoge nerazumne odluke. Logika je često bila (od)bačena “kroz prozor”.

Osobni su interesi bili mudro zakriveni oblacima “javnog interesa”. Mnogi su prateći nas sa strane vrlo nezadovoljni odsustvom pozitivnih promjena u društvu. Često me kontaktiraju ljudi iz dijaspore s pitanjima na koja, nažalost, nemam odgovor. S obzirom na vrijeme provedeno u Hrvatskoj, smatram da sam donekle u privilegiranom, čak i jedinstvenom položaju, jer sam tranziciju pratio od samog početka, upućen sam u njenu povijest i nastanak.

To mi je pružilo uvid u njenu (kratku) perspektivu. Iskreno govoreći, svjedok sam da se u posljednja dva desetljeća tranzicija na ovim prostorima odvila velikom brzinom. Ista vrsta promjena događala se i u Velikoj Britaniji, ali je trajala dva stoljeća. Promatrači tranzicije u Hrvatskoj ne znaju kako je ovdje bilo prije dvadeset godina i kakva je bila naša početna pozicija.

Upravo je usporedba početne pozicije hrvatske tranzicije s drugim zemljama velika i česta pogreška. Usprkos pozitivnim (i brzim) promjenama, prati nas zabrinjavajući trend. Mlade generacije o kojima svi i te kako ovisimo, vrlo su obeshrabrene situacijom u državi. Hrvatska se suočava s ogromnom demografskom krizom. Radi se o situaciji koja se može predvidjeti; a puno je jednostavnije predvidjeti nego riješiti.

Za to vrijeme mlađe generacije gube strpljenje. Prije nekoliko tjedana razgovarao sam s dvije djevojke, obje studentice. Jedna od njih studira medicinu, želi postati liječnica. “Ne kažem da nakon fakulteta ne bih voljela ostati raditi u Hrvatskoj, međutim, treba mi više nade za budućnost”, na njenom licu ocrtavala se dilema.

Ono što me je zaprepastilo tijekom našeg razgovora činjenica je da spomenuta mlada djevojka, buduća liječnica, u nijednom trenutku nije spomenula financijsku sigurnost, međutim nadu je spomenula nekoliko puta.

Zapravo, više od svega zabrinjava to da joj je nada u bolju budućnost važnija od financija. “Velik je svijet, ali i on postaje sve manji”, dodala je. Bez sumnje, kada ova mlada djevojka, koja govori nekoliko stranih jezika, završi fakultet, naći će se “na meti” mnogih bolnica i institucija širom svijeta. Englezi bi rekli “svijet će joj biti pod nogama!”

Gledajući s druge strane, buduća mlada liječnica i njena generacija ono je što Hrvatska treba, zapravo, očajnički treba. Ako nestane svjetlo na kraju tunela, ostat ćemo u mraku, vrlo brzo i jako dugo.

Kao što sam spomenuo, demografska kriza vrlo je složen problem, naivni promatrači uporno viču “podignite plaće” ili “smanjite administraciju”, međutim, to su samo nusprodukti lošeg sistema upravljanja državom.

Jedini način da se sistem “popravi” jest “staviti” nadu u ruke novim generacijama; da im ne sječemo mlade grane koje su razvili tijekom dugotrajnog (i skupog) školovanja, da ih ne prljamo blatom korupcije, zapošljavanja podobnih, a ne sposobnih, da im damo u ruke tu toliko željenu nadu u bolje sutra.

Jedino mlade, obrazovane generacije mogu održati to sada već tinjajuće svjetlo na kraju tunela! I tu dolazimo do kvake 22! Naš problem ne može riješiti nitko osim nas samih.

Međutim, bez pravih i pravilnih koraka neće biti ničega. Hrvatska nije usamljena u ovom problemu, daleko od tog. Ali, kada se u tranziciju kreće s negativne pozicije onda treba prijeći puno duži put da bi se ulovio korak s ostalima. A vrijeme, zapravo, nedostatak vremena, nije na našoj strani!

Koliko dugo će naši mladi, visoko obrazovani profesionalci imati strpljenja, ili bolje rečeno volje, čekati na bolju budućnost? Vrijeme definitivno nije na našoj strani. “Buduće generacije trebale bi nas pamtiti sa zahvalnošću, a ne sa žaljenjem” rekao je jednom Lyndon B. Johnson.

 
Naslovnica Mišljenja

Najčitanije