Izgleda da nam se ljeto napokon vratilo i da je “sezona monsuna” ostala negdje iza nas. S povratkom (pravog) ljeta i dolaskom prvih gostiju čini se da su se naši ugostitelji “smirili”. Nervoza zbog kasnog početka sezone te nedostatka radne snage dosegnula je svoj vrhunac.
I taman kad se činilo da smo ušli u svakodnevnu kolotečinu: gužve, zastoji, kruzeri, redovi u butigama i ostale ljetne “radosti”, stigao je prvi udarac: zagađeno more! Dančari su se prvi pobunili da more smrdi, da po površini svašta pluta i da je kupanje jednostavno nemoguće. S nemoćnim bijesom gledali su prema hotelu na suprotnoj obali.
Međutim, priroda kao priroda: zapuhala je bura, struje su raščistile “situaciju” i stvar se smirila. Ali, nije trebalo dugo čekati na novi udarac: uzorak mora s plaže u Srebrenom pokazao je visoku koncentraciju bakterije Escherichia Coli; turistička zajednica Župe dubrovačke bila je zasuta pismima i pitanjima uspaničenih iznajmljivača i njihovih gostiju.
Mediji iz susjedne države iskoristili su cijeli događaj kako bi plasirali video u kojem se prikazuje ispust iz kanalizacije na sasvim drugom kraju Jadrana i time dodatno zapaprili cijelu, ionako vrlo neugodnu situaciju. Vlasti su problem s Escherichiom Coli nazvali “kratkotrajnim problemom” i valjda se nastavili nadati kako će ostatak sezone biti u redu. Možda da se okušaju u Euro jackpotu, valjda će ga izvući?
Samo nekoliko dana nakon “kratkotrajnog problema” s čistoćom mora u Župi, poput bombe odjeknula je vijest da je hotel Rixos na svojoj plaži razvio crvenu zastavu zabrane kupanja zbog (novog) onečišćenja. Situacija je postala vrlo ozbiljna tako da je vjerojatno ne bi riješio ni Trumpov PR tim. Što sad? Naš turizam poznaje samo dvije kategorije: sunce i more! Prije mjesec dana vremenske prilike pokazale su nam da sunce nije nikakva “zagarantirana” stvar, a trenutačni problem s čistoćom mora tek treba pokazati prave “rezultate”.
Stručnjaci godinama ukazuju na probleme prekapacitiranosti postojeće kanalizacije, a ne trebamo biti previše pametni kako bi shvatili da se u bocu od pola litre nikako ne mogu uliti dvije (i više) litara tekućine. Moram priznati da ja nisam osoba od velikog kupanja. Ponekad me je sram to i priznati, ali mislim da se u sezoni okupam možda tri-četiri puta! Za mene je jedinstvena prilika za kupanje odlazak u šetnju s mojim psima.
Prije nekoliko dana našem se “malom” zoološkom vrtu pridružio i pas ženine sestre pa sam iskoristio priliku da sa cijelom psećom ekipom pođem na turu hlađenja u moru. Župa dubrovačka nema predviđenu plažu za pse (o veterinarskoj stanici da i ne govorimo) pa tako koristimo “blagodati” još uvijek neuređenih “divljih” plaža hotelskih objekata uništenih u Domovinskom ratu.
S obzirom da te iste plaže koriste i građani, odlasci su nam ograničeni na (jako) rano jutro ili večer. Sjedeći tako nedavno na jednoj od tih predivnih plaža, gledajući pse kako rashlađeni veselo trčkaraju okolo, malo sam razmišljao: nisam zapravo nikad vidio nijednog psa da se popiškio ili učinio nešto još “gore” u moru, za razliku od većine ljudi.
Svi smo nebrojeno puta svjedočili situaciji gdje majke dječici kažu: “ajde se zlato popiški u plićak!” Nemojte me krivo shvatiti, apsolutno se slažem s tim da ne vole svi pse te da ne žele s njima dijeliti prostor na plaži, ali situacije su ponekad zaista apsurdne. Evo, npr. opušci.
Ništa me više ne može izbaciti iz cipela od toga da sjednem na žale, uživam u zalasku sunca i zvuku valova(jasno vam je da su moje smjene za šetanje pasa isključivo one večernje), a za to vrijeme nosnice mi “para” smrad vlažnih opušaka od cigareta. Pa kvragu, zar je zaista toliko veliki problem, ako se već puši na plaži, pokupiti za sobom opuške i odnijeti ih u smeće.
Osim toga, otkud znam je li osoba koja je ostavila opušak bolesna, i je li taj opušak zaražen. I onda ga “majstori” zakopaju među kamenje. Sramota.
Ako već mentalni sklop takvih ljudi ne razumije opasnost od odbačenih opušaka, onda bi možda (barem) plaže pod koncesijom trebale osigurati besplatne jednokratne papirnate pepeljare kako bi se ta pošast smanjila na najmanju moguću mjeru. U vremenu u kojem se stanje svijesti o ekologiji i pokušaju očuvanja našeg planeta pokušava drastično promijeniti, ne bismo li svi mogli doprinijeti bar nekom sitnicom da stvari krenu nabolje?
Ljudi su skloni umanjivati stvari “to je samo mali opušak”, međutim, istraživanja su pokazala da opušci od cigareta na svjetskoj razini zauzimaju prvo mjesto na listi zagađivača. Sjećam se izvrsnog naziva prošlogodišnjeg projekta zadarske županije koji je glasio: „Ne bacajte opuške, naše ribe i ptice ne puše“. A ni kučki, dodao bih!