Iako sam stanovnik Župe dubrovačke, već podosta godina moja ljubav i divljenje prema ovom kraju nimalo se nije smanjila. Doduše, kad se prisjetim stvari iz svakodnevnog života, zaboravim i na ljubav i na divljenje, npr., dok stojim u nepreglednoj koloni čekajući da se upali zeleno svjetlo na semaforu, ili gledanje slaloma turista (bolje rečeno ruskog ruleta) dok natovareni sa saketima spenze i dodataka za plažu pretrčavaju magistralu poput divokoza.
Izbjegavanje bagera u pješačkoj zoni, na početku turističke sezone, dok pokušavam uhvatiti malo freškog zraka uz more, također nije ono što me čini sretnim.
Razgovarajući s ljudima u Župi često steknem dojam da na ovaj prekrasni kraj gledaju samo kao na jedan veliki apartman, koji će im donijeti novce, kao „tezoro“jedino vrijedno. Međutim, Župa je puno više od toga.
S obzirom da naša dva psa najviše vole disciplinu “slobodno trčkaranje” često odlazimo na šetnje u „divljinu“. Prije nekoliko dana krenuo sam s ženom i njezinom sestrom u jednu takvu šetnju, skrivenim župskim stazama. Vrlo brzo, nakon skretanja s glavne ceste, dočekao nas je zvuk traktora, a pred nama su se prostrle padine orezanih vinograda, polja zasađenih patata i biljaka čiji “životi” započinju u ovom dijelu godine.
Koze, magarci i konji mirno su pasli uz put, nimalo ne mareći za uzbuđenje naših kučaka. Doduše, naš veći pas u jednom se trenutku malo „zaigrao“, ali su ga tri koze tako sprašile s polja da će se vjerojatno koza bojati i kad ih vidi na televiziji.
Zelena polja, potoci, ptice, miris jorgovana i mjendula u cvatu, pogled na vrijedne Župljane koji pripremaju svoje baštine za ljeto, potakla su me na razmišljanje. Kako to da nismo sreli nijednog šetača?
Je li moguće da su svi u kafićima, butigama (koje rade vikendom), i da nitko ne mari za prirodu i ovu ljepotu? Znam da u Župi ima puno skrivenih kantuna, ali baš da nigdje nikoga nismo sreli u šetnji, ipak je malo neobično. Neobično, ali i vrlo lijepo, bilo je i to što smo vidjeli puno mladih ljudi kako rade u polju i okućnicama.
U jednom trenutku naletijeli smo na stablo ljute naranče koje je izgledalo da nikome ne pripada. Zapravo, stabala ljutih naranača ima posvuda u našoj županiji. Količina neobranih, prekrasnih plodova zapravo je sramotna. Zašto ih nitko ne bere? Jesmo li se ulijenili preko noći? Pretpostavljam da jesmo.
Ljute naranče, te male citrusne “bombe” specifičnog okusa i prepune C vitamina, stigle su u naše krajeve iz Azije još u 10. stoljeću. Umjesto da se u zimskim mjesecima protiv gripe i prehlada borimo domaćim sokom od plodova koji su nam doslovno pred nosom, mi trčimo u apoteku i uzimamo lijekove.
Količina neobranih stabala, koja gotovo pucaju pod težinom plodova, jednostavno je nevjerovatna. Baš smo lijenčine.
To divno stablo bilo je jednostavno neodoljiv mamac za moju ženu i njezinu sestru, jer svi znamo da je marmelada od ljutih naranača delicija ovoga kraja.
Tako smo (osvrćući se je li nas netko gleda) ruksaka punog naranača krenuli dalje. Međutim, planirajući “proizvodnju” marmelade, shvatili smo da je zapravo nemamo u što spremiti, jer moja žena svu praznu ambalažu odmah baca u smeće (reciklažu).
Ali, rješenje nam se ukazalo već iza prve okuke: odlagalište smeća na kojem smo našli punu kašetu odbačenih staklenki! Da, nema samo Grad svoju “Ikeu” iza katedrale, već i Župa ima svoju podružnicu (a sad i doslovno). To se posebno odnosi na ovo vrijeme godine kada se pripremaju apartmani za prihvat gostiju sa svih strana svijeta.
Recikliranje u pravom smislu riječi. Osim staklenki, koje su usput rečeno bile čiste, nekoliko dana prije sam s jednog drugog odlagališta smeća “udomio” nekoliko manjih komada namještaja koje će proći kroz vješte ruke moje žene “restauratorice”.
Naime, svake godine u ovo vrijeme moja žena se vrati iz šetnje s nekom stolicom ili policom, koje kasnije strpljivo brusi i piturava. “Nečije smeće nekome je blago” stara je poslovica, a ovih proljetnih dana u Župi vrlo je aktualna.
Recikliranje dolazi u mnogo oblika, od razvrstavanja papira, preko plastike i stakla, korištenja potrošenih tkanina za čišćenje prašine itd. Nije važno što se reciklira, važno je da se reciklira.
Nema plana B, niti planeta B za našu i budućnost naših potomaka. “Kažete da volite svoju djecu, a kradete im budućnost uništavajući prirodu” riječi su mlade švedske aktivistice Grete Thunberg.
Ruku punih naranača, staklenki, kuka i šparoga, izbodeni, izgrančani, al’ sretni, ponovo smo se našli na glavnoj cesti. Ispred nas dva auta, trube, nijedan se ne želi pomaknuti. Uske su župske ceste.