Postoje neke stvari koje su nelogične, a postoje i jednostavno glupe. Da Hrvatska više hrane uvozi nego izvozi, činjenica je koja je i nelogična i glupa, al nažalost istinita. Od nepreglednih, plodnih, širokih slavonskih ravnica do bogatog Jadrana doslovno na kućnom pragu, preko dolina i brežuljaka, jezera i rijeka, sve to bogatstvo u tako maloj zemlji.
A kada to spojimo s idealnim vremenskim uvjetima i činjenicom da je Hrvatska po redu četvrta država u Europi po izvorima svježe vode, onda možemo sve skupa nazvati poljoprivrednom utopijom.
Mi smo ti koji bi trebali na dnevnoj bazi prodavati hranu našim susjedima iz Europske unije. Pa sad, kako to da kupujem(o) jagode iz Španjolske i kukumare iz Portugala? Na lokalnoj razini Dubrovnik je po tom pitanju blagoslovljen, možda čak i više od ostatka zemlje.
Ne tako davno Konavosko polje, Župa i Šipan “pucali su” od svih mogućih vrsta domaćeg voća i povrća, te hranili stanovništvo Grada i okolice. Sad je sve zamrlo i palo u zaborav ili je svedeno na osobnu upotrebu. Bez obzira na to što se svijet okreće masovnoj proizvodnji GMO povrća, paralelno se pokušavaju pronaći načini za što prirodnije načine uzgoja voća i povrća, a u svemu tome mi propuštamo priliku da se istaknemo.
Moderni izraz za “organsku” hranu točno je ono što bi Hrvatska trebala iskoristiti kao svoj adut na tržištu hrane. Hrana koja se prije proizvodila na našim poljima nije bila organska hrana. Organska hrana, ili kao što je mnogi nazivaju “bio hrana”, nije ništa novo, daleko od toga.
To je jednostavno hrana koja je proizvedena u suradnji s prirodom. Na primjer, umjesto bacanja umjetnih gnojiva, koristimo ono što životinje “izbacuju” iz sebe. Ništa novo. Uzgoj organskog voća i povrća nije nikakva velika novost niti stvar novih tehnologija, to je ono što su ljudi radili u 16. stoljeću, jednostavno: prirodan uzgoj hrane.
Ovdje se radi o ljudskoj gluposti, jer mislimo da znamo bolje od Majke prirode. I sve to dovelo nas je do toga da se vraćamo unatrag radeći točno ono što su prije radili naši preci.
Trebali bismo proizvoditi organsku hranu, to smo ionako već prije radili. Marketinške mogućnosti za Hrvatsku su nebrojene: “Europski vrt”, “Riba iz kristalno čistog mora”, “Suhe smokve sušene na vjetru”, itd...! Međutim, umjesto da njegujemo ono što nam je priroda dala, okrenuli smo leđa povijesti poljoprivrede na ovim prostorima i okrenuli se uvozu škampa iz Kine i grožđa iz Izraela. Nevjerojatno. “Svatko bi želio biti biti jak i neovisan, ali samo su neki voljni raditi kako bi postigli taj cilj”, mudro je rekao veliki Mahatma Gandhi.
Umjesto što svaki dan hodočastimo u njemački supermarket kako bismo kupili voće i povrće, ili mlijeko i sir, zašto ne bismo otišli na tržnicu i sve to kupili od naših susjeda koji to proizvode. Proizvode kojima znamo podrijetlo i kvalitetu. Netko će reći kako smo jako zaposleni i nemamo vremena za te stvari.
Oprostite, ne vjerujem u to. Jesmo li ljeniji nego što smo bili prije nekoliko stoljeća? Jesmo, u to sam uvjeren. Gubimo vrijeme u potrazi za novim stvarima i rješenjima dok nam odgovor stoji pred nosom.
Živimo u svijetu u kojem se limunada izrađuje od umjetnih sastojaka, bez prirodnog limuna u sebi, dok na tekućini za čišćenje prozora piše “sadrži prirodni limun”?! Pa tko je tu lud? U Hrvatskoj imamo proizvode koje cijeli svijet grozničavo traži i voljan je za to platiti dobru cijenu. Mediteranska dijeta jedna je od najcjenjenijih i najzdravijih dijeta na svijetu, i to s razlogom. Sve komponentne te dijete rastu, šeću i plivaju oko nas.
Ne treba biti Einstein kako bi se povezale točkice. Ne samo da bi Hrvatska trebala biti kompletno samostalna u proizvodnji hrane, nego bi mi trebali biti oni koji će puniti police s hranom supermarketima u Njemačkoj. Da, umjesto kupovine hrane u njemačkom supermarketu mi bismo trebali biti ti s čijom će se hranom puniti police. Uzgojimo organsku hranu, ili, kako su naši stari to jednostavno zvali: hranu!