Kontroliramo li svoje mobitele ili oni kontroliraju nas? Tko tu koga zapravo kontrolira? Popijte piće u bilo kojem kafiću na svijetu pa ćete vidjeti tko je tu zapravo “gazda”. Kladim se da većina ljudi koja sjedi za stolovima, u okruženju predviđenom za druženje, “bulji” u treptajući, plavi ekran. Zalijepljeni za ekran, robovi su svojih telefona.
Ja sam pripadnik generacije koja se sjeća života prije mobilnih telefona; da, za mlađe čitatelje ove kolumne, postojalo je vrijeme u kojem smo komunicirali ustima, a ne prstima.
Kada su mobiteli pušteni u promet, mislilo se da će to biti oslobađajuće za naše živote, da ćemo biti slobodni raditi gdje želimo, da ćemo postati bliskiji te da ćemo zajedno rušiti barijere. O, kako smo samo bili u krivu! Naravno da se dogodilo upravo suprotno od navedenog i umjesto da smo postali “slobodni”, postali smo robovi monstruma u našim džepovima.
Istraživanja su pokazala da čak držanje mobitela na stolu prilikom druženja i razgovora umanjuje povjerenje i empatiju, te smanjuje kvalitetu odnosa.
Tako da, kad sam prošli tjedan izgubio svoj telefon, prvi osjećaj bio je osjećaj slobode, dobro, zapravo, prvi osjećaj bila je panika, al nedugo potom nastupilo je oslobađanje. Da bi stvar bila još gora, nisam bio u Dubrovniku već u metropoli.
Odletio sam u Zagreb na jedan dan zbog sastanka u vezi s Brexitom, proteklih tjedana bilo je dosta posla u vezi s tim. Kasno popodne uskočio sam u taksi kako bih otišao na “najgore organizirani aerodrom u svijetu” poznatiji pod imenom Zračna luka Franjo Tuđman. “Uzmi Zagreb taxi, on je najjeftinii i najbolji” savjetovala me rodbina s kojom sam se susreo u snježno zagrebačko popodne. Stigao sam na taksi stajalište i ugledao znak na trećem automobilu u redu.
Neopterećen oznakom, otvorio sam vrata i uskočio na zadnje sjedište. “Na aerodrom, molim” zamolio sam gospođu za volanom. “Oprostite, nisam prva na redu, morate ući u onaj koji je prvi na stajalištu”, odgovorila je, tako da sam u njenom autu proveo doslovno šest sekundi.
Nažalost, taksi koji je bio prvi na redu tražio je za vožnju duplo veću cijenu od uobičajene. “Ne brini, pozvat ću ti Radio taxi”, rekla je ženina sestra s kojom sam bio u društvu. Za manje od minute pojavio se taksi i odvezao me na aerodrom.
Planirao sam tamo stići ranije kako bi s kolegom popio kafu. “Zovi me kad dođeš na aerodrom” rekao mi je nekoliko sati ranije. I, tada su počeli moji problemi. Došao sam na aerodrom, posegnuo u džep…..nema mobitela! Panika!
Otrčao sam ispred zgrade da provjerim je li moj taksi još uvijek vani, čeka li možda nove putnike, međutim, nestao je u hladnoj noći. Srećom, imao sam IPad pa sam se priključio na aerodromski wi fi i poslao ženi poruku. Javila se nakon nekog vremena i rekla: “Pronađen ti je mobitel u taksiju”.
Ispalo je da su me moja žena i nećak cijelo vrijeme nazivali kako bi se netko smilovao i odgovorio na poziv. I, netko se javio, bio je to ženski glas. Da, moj mobitel je zaista bio u taksiju, ali ne u onom koji me dovezao na aerodrom već u onom u kojem sam proveo onih šest sekundi na stajalištu.
Pomalo ljutita vozačica bila je iznenađena pronalaskom mog telefona na zadnjem sicu svog taksija. Pretpostavljam da taj dan nije imala dovoljno posla. Pregovori oko preuzimanja završili su tako da je moj nećak morao platiti 50 kn za vozikanje telefona po Zagrebu. Je li to bila naknada za vožnju telefona ili uobičajena praksa?
Smiren mišlju da mi je telefon na sigurnom te da se vraća doma, doduše, bez mene, opustio sam se uz dogovorenu kavu s prijateljem. Za to vrijeme njegov telefon je zazvonio tri puta. Možda je i moj zvonio, ali, da budem iskren, nije me bilo briga.
Za vrijeme njegovog drugog telefonskog razgovora odlučio sam malo prošetati po aerodromskom kafiću. Od 18 ljudi koji su tu sjedali, 15 ih je bilo zalijepljeno nosom za ekran mobitela. Svi zauzeti prebrojavanjem lajkova na Facebook stranici i objavljivanjem fotografija šalice kave na Instagramu.
U tom trenu osjećao sam se tako slobodno i rasterećeno. Sjećam se jednog intervjua s BBC kanala, s Denzelom Washingtonom koji se pitao: “Koristite li svoj uređaj ili on koristi vas?” Sjetite se toga sljedeći put dok ste na kavi s društvom.