“Pravi naziv je turistička industrija, radi se o industriji, a ne o hobiju. Zamislite kako bi bilo da je Ford rekao da je za ovu godinu proizveo dovoljan broj automobila i da će na zimu biti slobodan; pa bankrotirao bi preko noći!” Točno se sjećam gdje sam bio i što sam radio kada sam čuo ove riječi koje je izrekao jedan stari pametni Nijemac, poslovan čovjek.
Započeo je Zimski festival u Dubrovniku, Božić se bliži, slavlje može početi. Program za tih nekoliko najvažnijih noći u godini, (čini mi se da svake godine isto pišem o ovoj temi) pokazuje da podcjenjujemo naše mogućnosti. Ako se dobro sjećam, prije 18 godina bili smo uvršteni na listu najboljih mjesta za doček nove godine na cijelom svijetu.
Da, milenijski doček sa Straduna uživo je emitiran na MTV-u i CNN-u. Kako su se vremena promijenila. Da se razumijemo, nemam ništa protiv izbora pjevača, grupa i koncerata za Božić i Novu godinu.
Ja imam problem sa cjelokupnim konceptom. Dubrovnik je grad koji živi od turizma. Svaka djelatnost, svaki građanin, svaka institucija, htjeli to ili ne, direktno ili indirektno povezana je s turizmom, oprostite, s turističkom industrijom.
I sad, u jednoj od najvažnijih noći u godini mi totalno promašimo smisao. Ne mislim da bismo trebali, tj. da bismo mogli priuštiti da na Stradun dovedemo svjetske zvijezde A klase, iako bi bilo zabavno dočekati Novu godinu s Beyonce ili Rolling Stonesima, ali, s malo kreativnosti, mislim da bismo mogli napraviti atraktivniji izbor.
Ili možda totalni zaokret u cijeloj stvari i osmisliti nešto sasvim novo što se ne bi toliko oslanjalo na plaćene, ili preplaćene pjevače. Kao što je Sydney poznat po svom čuvenom novogodišnjem vatrometu, Dubrovnik bi također mogao biti (pre)poznat po nečem sasvim novom. S top pozicije za doček nove godine spali smo na razinu provincijske zabave.
Hoteli bi imali razloga biti otvoreni, restorani bi mogli prirediti tratamente, a vodiči pripremiti specijalne obilaske po uzoru na Games of Trones. Poput Beča koji oživi i sjaji u te hladne, zimske dane, Dubrovnik bi trebao jednako tako, jer zaslužuje da postane više od regionalne zabave. Znam, čujem vas kako vičete “ali, mi nemamo letova u zimskom razdoblju!". I to je točno, ne možemo se baš pohvaliti povezanošću u zračnom prometu.
Ali ono što imamo, moglo bi biti ispunjeno ako je ponuda prava.
Često ne iskorištavamo svoje potencijale jer jednostavno ne vidimo ono što nam se nalazi pred nosom. A kad to ipak vidimo, onda nam nedostaje snage i odlučnosti kako bismo neku ideju ostvarili. Kao što sam jednom spomenuo, nemamo kontrolu nad tim kad ćemo raditi i kad zarađivati novce.
Ne, sve je u rukama stranih kompanija. Kojih? Zrakoplovnih! One su te koje odlučuju kad će letiti i koliko često. Ostavljeni smo na milost i nemilost stranih gospodara. Trebamo nekoga čvrste ruke tko će se uhvatiti u koštac sa zrakoplovnim kompanijama. One su naši bogovi. Da smo se prije zauzeli za to, odavno bismo imali više letova tijekom zime, a naša bi Nova godina bila manje provincijalna, a više internacionalna. I vraćam se svom njemačkom prijatelju, biznismenu: turizam je industrija, biznis, koji bi trebao funkcionirati tijekom cijele, a ne samo pola godine.
Nema zamjene za težak rad. Nikad se ne treba predati. Nikad ne treba prestati vjerovati. Nikad se ne treba prestati boriti. Pobrinimo se za zabavan i drugačiji program i ljudi će početi pozitivno govoriti i neće više doživljavati Dubrovnik samo kroz sunce, more i pijesak.