Koliko često nam se dogodi da ne primjećujemo ljepotu pred sobom, na vlastitom kućnom pragu? Oduševljavamo se stranim zemljama, čeznemo za putovanjima na egzotična odredišta, a istovremeno zanemarujemo lako dostupne lokacije iznimne ljepote. Da, upravo sam proveo jedan jako dug i produženi vikend na meni, zasad, apsolutno najdražem mjestu u cijeloj Hrvatskoj – Mljetu.
Iako se u jednoj reklami o Mljetu govori kao o “slici koja govori tisuću riječi”, siguran sam da bih do kraja godine mogao ispuniti sve kolumne opisujući ljepote tog otoka. Stvarajući Mljet, Bog je bio široke ruke.
Proputovao sam mnoge zemlje svijeta, posjetio mnoge nacionalne parkove i pokrajine s izuzetnim prirodnim ljepotama, međutim, nijedna se ne može usporediti s ljepotama otoka Mljeta. Priroda je toliko prekrasna i zapanjujuća, usporedbe radi, kao kada bi pojačali zvuk na maksimum, do krajnjih granica.
Prednost dolaska na Mljet u ovo doba godine je ta što je prazan, ali doslovno prazan! Prvi dan šetali smo oko Velikog jezera (usput, tko god da je imenovao Mljetska jezera, sigurno nije bio u rangu Shakespearea), i u 12 kilometarskoj šetnji oko jezera, što mislite koliko smo ljudi sreli? Nula! Nikoga! Sljedećeg dana šetali smo oko Malog jezera i ponovno je sva ta ljepota bila samo za nas.
Bez obzira na moju sreću što sam neometano mogao uživati u pjevu ptica, 'praćakanju' riba i šuškanju borova na vjetru, bio sam tužan što nitko osim mene i moje obitelji nije uživao u toj ljepoti. Činjenica da taj fantastičan nacionalni park u zimskom periodu ne može privući turiste šetače i planinare izvan je svake pameti. Žalosno je, ne čudi me, ali me ipak ljuti. Ali, nećemo sad o našoj gluposti i ljenosti. Idemo se koncentrirati na pozitivne stvari.
Pravi smo sretnici jer smo boravili kod tradicionalne mljetske familije. Bila je to savršena slika harmoničnog suživota čovjeka s prirodom. Posljednih desetak godina stalno slušamo o ekologiji i očuvanju okoliša. Političari, vlade i institucije troše bilijune tražeći načine kako da zaštite naš planet.
Planet koji ljudska rasa stoljećima bespoštedno siluje i iskorištava za vlastitu korist. Zakoni i pravila o očuvanju planeta su doneseni. Tu su i nova pravila o recikliranju, zapravo, općenito obrazovanje o ekologiji, kako bismo podučili buduće generacije da ne ponavljaju naše pogreške. Ali ovdje, na malenom otoku usred Jadranskoga mora, iz prve ruke gledajući u prošlost, svjedočio sam budućnosti.
Toliko je toga što možemo naučiti iz prošlosti. Kada smo prvi put sjeli za stol, a radilo se o velikom obiteljskom ručku, sve što je bilo pred nama bilo je proizvedeno nadomak kuće, što bi se reklo, do kud bi kamenom dobacio. Jeli smo i pili kao kraljevi, a sve je bilo organsko i lokalno proizvedeno.
Vino, jaja, maslinovo ulje, salata, meso, povrće i voće, sve “made in Mljet”! Svaki dan smo jeli salatu netom ubranu u vrtu ispred kuće, pili vino i rakiju iz vinograda sa stražnje strane kuće, a maslinovo ulje koje smo koristili bilo je od maslina koje smo gledali kroz prozor.
I ništa, ali baš ništa nije išlo u otpad: nije bilo potrebe bacati staklene boce jer su se cijelo vrijeme punile novim količinama maslinovog ulja i vina. Plastične boce korištene su za mlado vino i vodu. Ovdje je riječ recikliranje dobila svoj puni smisao. Mikroklima se poštuje, sadi se ono što odgovara vremenu i prirodi. (Su)život s prirodom ključ je svega. Priroda je puno razvijenija i pametnija od čovjeka. Na Mljetu smo bili vraćeni u vrijeme kada su čovjek i priroda bili jedno.
Moderne tehnologije nas poglupljuju. Pametni telefoni, pametni automobili i pametne kuće učinile su nas glupima. Priroda će uvijek biti pametnija od nas i vrijeme je da to prihvatimo. „Prošećite lagano s Majkom prirodom. Njegovat će vam misli, dušu i tijelo!“, napisao je jednom Anthony Douglas Williams. Hvala Mljetu za svu pruženu njegu!