Vijesti Mišljenja

Mark Thomas

Hvala Libertasu, ali mi je draži moj auto

ENGLEZ U DUBROVNIKU
“Gdje ću uhvatiti autobus za doma?” upitao sam ženu preko telefona pred kraj radnog dana. Da, dobro ste zaključili, došlo je vrijeme da i ja upoznam drugu stranu prijevoza po Dubrovniku i rijetku situaciju u ulozi putnika u gradskom autobusu. Za sve vas koji vrlo rijetko ili nikad ne koristite gradski prijevoz, to su oni narančasti autobusi s brojevima na prednjem i stražnjem staklu. Moj “ždrijebac” narednih nekoliko tjedana bio je stari, pouzdani autobus broj 10.

Iako bi bilo vrlo plemenito od mene koristiti usluge autobusa zbog smanjenja gužve na cestama i emisija ugljičnog dioksida, ili sličnog, ekološki opravdanog razloga, moram iskreno reći da se autobusom vozim iz “nevolje”. Naime, moj auto je odlučio završiti svoj život; nisam mu upriličio oproštaj jer se nadam da će mu “liječnik” za automobile uspjeti podariti novi život, ili stari produljiti bar još koju godinu. I tako sam se neplanirano našao na autobusnoj stanici, strpljivo iščekujući autobus za doma.

Za mene je ovo sasvim nova situacija koja donosi neobično iskustvo. “I, kako je bilo?” šaljivim tonom upitala me žena. “Smrdi na neoprane ljude i česan”, rekao sam. Srećom, kolovoz je daleko iza nas, ne želim ni pomisliti kako sve to izgleda po najvećoj vrućini i gužvi.

Međutim, nešto drugo me je mučilo i nije imalo smisla: ako kupim autobusnu kartu za gradsku vožnju, platim je 15 kuna i s njom se mogu sat vremena voziti svim mogućim linijama i u svim pravcima. Ali, vozeći se iz Župe, kartu platim 3 kune više, i to je to, kad stignem u grad moje putovanje s tom kartom završava.

Vjerujem da se radi o dogovoru da svaka općina ima jednak udio u cijeni putovanja, ali zdrav razum nalaže da bi se takva stvar trebala nekako drugačije dogovoriti, s više smisla. To se posebno odnosi na turiste (sjećate se, Dubrovnik je turistički grad) i na njihovu očiglednu zbunjenost oko zbrke s kartama.

I da, zašto se kvragu ne može pronaći rješenje za jadne turiste koji dolaze iz Cavtata kroz jasnu oznaku gdje trebaju izaći iz autobusa kad žele ići u Grad. U većini slučajeva prepušteni su dobroj volji vozača koji iz petnih žila viknu “Old Town” na stanici na Ilijinoj glavici.

I tu nije kraj priči: prepušteni sami sebi po iskrcaju, turisti ne znaju na koju stranu ići, lijevo ili desno, jer, kao što svi dobro znamo, ne postoji znak za doći do Grada, niti se naziru zidine koje bi ih mogle usmjeriti u pravom smjeru. “Pa zar ne bi mogli postaviti električne displeje s nazivima postaja?” zapitao se moj suputnik u autobusu. “To bi imalo smisla”, odgovorio sam. “Pa što ne pitate gradonačelnika?”, dodao je penzioner s druge strane.


Često mi prilaze ljudi kako bi se na nešto požalili ili zatražili savjet. Neplanirana vožnja autobusom bila je idealna prilika za druženje. “Kako si, Englez?” ili “Ne vidimo te često u autobusu”, bile su neke od upadica, ali, naš razgovor nastavljen je s novim, konstruktivnim idejama. Naprimjer, “Ne bi li bilo logično da se doda još nekoliko autobusnih linija u vrijeme kad djeca idu doma iz škole?” rekao je stariji gospodin.

Autobusi su uglavnom prepuni, ljudi stoje na nogama, “zalijepljeni” jedni za druge, a često se zna dogoditi da se niti ne zaustave na stanici ostavljajući putnike koji očajnički mašu za njima. Sjećam se da je jednom prilikom autobus bio toliko pretrpan da sam pomislio da ćemo ga možda trebati pogurati uzbrdo. Ali, kako biste razumjeli o čemu govorim, najbolje bi bilo da se osobno uvjerite u napisano time što ćete se provozati nekim od autobusa.

Postoji još jedna stvar koja mi je nerazumljiva i koja me jako smeta, a to su mladi ljudi koji sjede u autobusu i kojima ne pada na pamet ustupiti stolicu starijoj ili bolesnoj osobi, ili možda trudnici.

Razina nekulture i nepoštovanja kod djece i mladih zapravo je šokantna. Tko ih je, i je li ih itko uopće podučio dobrom vladanju i elementarnoj pristojnosti prilikom vožnje u autobusu (i inače)? Ali, ipak, jedna od bizarnijih stvari koje sam vidio u autobusu svakako je kombinacija drvenih sjedalica i wi-fija! Pa to je nestvarno? Sraz “stare škole” i modernih tehnologija.

Mogu surfati, slati i primati mailove u isto vrijeme dok mi mišići stražnjice lagano odumiru na sjedalici nalik eksponatu iz Muzeja torture. “Auto vam je gotov, možete doći po njega”, kroz slušalicu telefona stigao je umirujući glas mog mehaničara. Bogu hvala, pomislio sam, iako će mi nedostajati to da me vozi netko drugi. “Vožnja autobusom je svijet za sebe”, rekao je jednom prilikom pisac J. A. Redmerski.

Da, složio bih se, svijet ispunjen mirisom česna, neudobnih sjedala, nelogičnih cijena karata, loše ventilacije i manjkavog reda vožnje. Hvala Libertase, vidimo se ponovo za koju godinu. U međuvremenu poslušajte što vam imaju za reći vaši putnici!
 
Naslovnica Mišljenja

Najčitanije