“Je li turizam ubio Dubrovnik?” naslov je članka koji mi je nedavno privukao pažnju, ali ne samo meni, već svim stanovnicama Grada. Izgleda da posljednjih godina nijedna sezona ne može proći bez bombastičnih naslovnica koje objavljuju strani mediji: Grad umire, utapamo se u moru turista, zagušeni smo turistima, samo je dio izraza koji se koristi u objavljenim člancima.
Dubrovnik, kao uostalom Barcelona i Venecija, “bori” se s ogromnim interesom turista. Tisuće turista svakodnevno pristiže u Dubrovnik, dolaze kruzerima i avionima, stižu čak iz drugih gradova, samo na izlet.
Čarobna ljepota Grada privlači ih poput magneta. U gradu koji živi od turističkog dolara, pronaći pravu mjeru godinama je veliki izazov za vladajuću strukturu. Mnogi će reći da je Dubrovnik žrtva vlastitoga uspjeha, ali istina je ipak drugačija: Dubrovnik je žrtva jako lošeg planiranja i “kratkovidnosti”. Kratkoročni rezultati utjecali su i ugrozili dugoročnu strategiju.
Bavljenje turizmom nosi puno izazova. Već duže vremena “uspjeh” gledamo isključivo kroz brojke. Ponašamo se poput djece koja skupljaju Pokemone i natječu se: “Ja ih imam više od tebe!” Možete li se sjetiti bilo koje banke na svijetu koja će prihvatiti brojke kao valutu i zamijeniti ih za novac?
Izgleda da smo se izgubili u velikoj utrci oko povećanja turističkih brojki u odnosu na prošlu godinu. Ove godine smo imali 2 milijuna turista, sljedeće godine želimo da ih bude 3 milijuna. Ovakav način razmišljanja nikad nije imao smisla.
Neželjeni, pomalo šokantan naslov objavljen u vodećim britanskim novinama, koji svoje novinare šalju u Dubrovnik isključivo u špici sezone, i koji postavljaju pitanje: “Turisti se i dalje u velikom broju vraćaju u Dubrovnik, ali kako riješiti sve izazove, kako i dalje “zadržati” magiju pod sve većom opsadom ljudi?”
Ja sam malo “podvojen” u ovom slučaju, ili kako bih na materinjem jeziku rekao “have mixed emotions”. Pokušajmo biti realni: u Dubrovniku ima mnoštvo ljudi koji bi bili najsretniji da im turisti pošalju novce u kuverti i da ne dolaze!
Mnogi, a tu svakako uključujem i sebe, navikli su parkirati se gdje žele (ako ne parkiramo ispred kafića, to nas jako frustrira), šetati neometano i u miru, zauzeti najbolje mjesto na plaži/kafiću/restoranu, bez bilo kakve “smetnje” sa strane.
Fino i po komodu. Međutim, iako svi mi živimo od turizma, rado bismo izbjegli sve “neugodnosti” koje dolaze s turistima i gužvama. Rado bismo vam uzeli novce, ali nemojte nas molim vas diskomodavati! Svakodnevno slušam jadikovke o lošim gostima u apartmanima, slaboj potrošnji u restoranima i zahtjevnim gostima po hotelima.
Ta ironija me nasmijava. Pa samo govorimo o tržištu za koje je potrebno pronaći najbolje rješenje, a ne o operaciji mozga!
Ponudimo pravi proizvod s realnom cijenom i s dobrom (da ne kažem vrhunskom) uslugom i imat ćemo zadovoljnog gosta. Ako promašimo bilo koji korak u postupku, eto nas u nevolji. Ne vjerujem u loše goste, samo u loše domaćine. Mnogi ljudi su se obogatili prodavajući turistima, teško mi je naći pravu riječ, al mislim da je prava: smeće!
Došao je, zapravo, prošao je trenutak za lov u mutnom, za prodaju svega i svačega za (pre)velike novce, i sad nam više ne valjaju gosti: loši su i škrti! E, pa, dobili ste što ste zaslužili! U cijeloj toj utrci u kojoj za malo posla treba zgrnuti što više novaca, svaka strategija nepovratno odlazi kao da je bačena u wc.
Priznajem da se ne sjećam jesam li ikad pročitao bilo kakvu strategiju u vezi s turizmom; turizam se Dubrovniku jednostavno dogodio, a grad je totalno pasivan! Stvari se ipak pomalo počinju mijenjati. Ove godine gužve su manje ili je možda poboljšana organizacija kretanja turista. Ali treba vremena i strpljenja, kao što treba vremena i strpljena da se tanker okrene nasred oceana.
Ključne riječi, kao što su održivost, socijalna prava, kvalitetna usluga i pozitivna iskustva turista, svijest o prirodi i okolišu, trebale bi biti svima na pameti. Masovni turizam je nestao u 1980-tim. Umro. Nema ga više. Moderna vremena traže nezaboravna iskustva u samo nekoliko dana. Game of Thrones ture, zabava su novijeg datuma, a zapanjujuća povijest i ljepota našega Grada, njegove zidine, tvrđave, njegovi ljetnikovci od davnina su tu i oni su neprolazni.
Umjesto da od Dubrovnika pokušavamo napraviti Disneyland, trebali bi zapravo napraviti “Neverland”! Mjesto gdje bismo svi željeli pobjeći, biti besmrtni i vječno mladi je ono gdje živi Petar Pan. Onda, umire li Dubrovnik? Je li ga turizam zaista ubio? Nije! Je li ozbiljno ranjen i treba li mu oporavak? Da, svakako!