Vijesti Mišljenja

Anton Hauswitschka

Koliko para, toliko muzike
 

Kao što  naše cestare poslovično  iznenađuje  prvi  snijeg u prosincu, tako i naše hotelijere i ugostitelje pred svaku turističku sezonu iznenadi nedostatak radne snage.  Već  par godina prije  Uskrsa  krene kuknjava  da će u sezoni ovamo faliti 1000,  a onamo 2000 konobara, kuhara, slastičara, recepcionera…..

Potom slijede apeli našoj Vladi da poveća kvotu za uvoz radne snage jer , eto, nezaposleni Hrvati jednostavno ne žele raditi u turizmu na našoj obali. Plaće su, poručuju poslodavci,  za hrvatske standarde visoke, čak i do tisuću eura,  a kuharima i nešto više.  No naši školovani ugostiteljsko-hotelijerski radnici ipak odlaze u daleku Irsku i nešto nam bližu Njemačku i Austriju, iako se radeći te poslove, doma  sigurno neće vratiti sa velikom ušteđevinom. Pa u čemu je onda kod nas problem?

U pravima!  Prava radnika,  poslovično u malim ugostiteljskim i  trgovačkim objektima u Hrvatskoj postala su veći problem od plaće.  Kada dogovarate posao, sve je super.  Imat ćeš  plaću oko 5000 kuna, sedmosatno radno vrijeme i jedan slobodan dan u tjednu.  Ako živite drugdje, dobit ćete još i smještaj. 

Naravno, svjesni ste da će to biti u 'big brother' stanu. No, onda ispadne da plaću dobivate većim dijelom u kešu na ruke jer ste prijavljeni na minimalac, da ne dobivate naknadu za javni prijevoz te da je prava definicija  radnog  vremena 'radiš dok ima gostiju , jer  nismo u komunizmu' .

Već nakon prve radne subote shvatite da ćete onaj slobodan dan u tjednu iskoristiti kad završi sezona, kad se vratite kući i prijavite se na burzu. Jer gazda je zaposlio na 'knap' ljudi. Zato morate biti 'multipraktik'.  Morate znati posluživati, guliti patate i čistiti ribu, prati teće i ribati zahod. Naravno, poželjno je znanje barem jednog stranog jezika.  

Pa pobogu, kriza je , troškove treba svesti na minimum, slušamo već deset godina.  Jedino vam ostaje  da  vam kolega napravi uslugu te u nedjelju odradi i vašu smjenu. A naravno, iduće nedjelje morat ćete mu vratiti uslugu na isti način.  Otkrijete i da su svi praznici radni,  te da, kao i odrađena nedjelja, nisu bolje plaćeni.  

Kao i da se o  slobodnom danu  nakon odrađene nedjelje i praznika  na hrvatskoj obali ne govori, pogotovo u srpnju i kolovozu. I nemojte se čuditi što vam u glavi pokojni Ekrem pjeva radničku himnu – 'Kuća poso, poso kuća'.

No 'prokleti'  internet odaje kako u zemljama poput Irske i Njemačke isti ti ugostiteljski radnici, čak i priučeni,  imaju ne samo veće plaće već i barem osnovna prava. Doznate da tamo sedmosatno radno vrijeme  od ponedjeljka do subote doslovce znači raditi sedam sati dnevno i da će vam se svaki prekovremeni sat, i to ako pristanete da ostanete duže na poslu, uredno platiti. 

Da  slobodna nedjelja u kolovozu ne znači utorak u veljači iduće godine, a ako kojim slučajem znači, da će vam se itekako isplatiti. Jedino što je isto kao u Hrvatskoj je 'big brother' smještaj koji čak i sami plaćate.

Zato naši radije idu tamo, nego da ostanu doma. Jer se tamo život ne sastoji samo od posla i kuće i nitko ne sluša Ekrema.  Zato ne treba čuditi kada u srcu Dubrovnika  naručite iced coffee, a dobijete espresso s dvije kocke leda. Koliko para toliko muzike.
 
 

Naslovnica Mišljenja

Najčitanije