Postoji nova žena u mom životu. Nevjerojatno ljupka gospođa, ili bih trebao reći, gospođica koja je potpuno osvojila moje srce. Spava na mom kušinu, prati me u stopu, sjedi mi u krilu, jednostavno se obožavamo. Prije negoli počnete insinuirati, moram naglasiti da moja žena već zna za nju i potpuno prihvaća činjenicu da mi je potrebna mlađa žena, iako joj to ipak malo smeta jer novoj ljubavi svog života posvećujem više pozornosti nego njoj.
Za one koji još uvijek nisu shvatili o čemu pričam, nova žena u mom životu je zapravo mačka! Da, ZOO Thomas je odnedavno bogatiji za još jednog člana plemena, malu mačkicu. Ona je najslađa mačka koju sam ikad vidio; izgleda poput mačjeg modela za snimanje nove reklame za Whiskas mačju hranu. Našli smo je, ili je ona našla nas, krajem ljeta. Kao što bi Englezi rekli, ona je ''najslabija karika'' u leglu. Nakon nekoliko mjeseci jako se razboljela, nekad živahna mačkica sada je jedva hodala. ''Moramo je odvesti veterinaru'', rekao sam svojoj ženi.
Mi smo toliko često kod naše veterinarke da više ni ne ugovaramo posjete unaprijed. Da ona kojim slučajem dijeli kartice vjernosti, poput one plave Konzumove, dosad bismo skupili toliko bodova da bismo mogli kupiti pseće hrane dovoljno i za sljedeće stoljeće.
''Dvadesetak posto...I to je nešto''
''Oh, ovo uopće ne izgleda dobro'', bio je odgovor veterinarke, prva reakcija koju nijedan vlasnik kućnog ljubimca ne želi čuti. ''Ima mačju kugu i to teški oblik'', dodala je. Ovaj mali mačić se presavio preko moje ruke poput starog tapita, izgledajući beživotno i napola mrtvo. ''Možemo pokušati s antibioticima i infuzijom, ali ne dajem joj previše šansi za preživljavanje, rekla bih negdje oko dvadesetak posto'', zaključila je. ''Dvadesetak posto...I to je nešto'', rekao sam optimistično, kakav uvijek i jesam. Bilo je to dugo putovanje. Infuzija za infuzijom, lijekovi, tablete...ova jadna mačka je progutala više tableta negoli neka rock zvijezda. Međutim, polako, ali sigurno, vratila se iz mrtvih.
Majka ju je očigledno odbacila, vjerojatno kao i ostale mačiće iz legla. Za vrijeme liječenja, nas dvoje smo se jako zbližili. Kud god bih pošao, ona bi me slijedila. Vodio bih je kod veterinarke zavukavši je u svoj džemper pa bi za vrijeme vožnje zaspala predući. Ovo sve se dogodilo u tjednu kad je neki idiot ostavio devet kutija punih štenaca i mačića ispred Doma kulture u Čilipima! Vrlo ironično mjesto za ostavljanje životinja jer tkogod je ovo uradio, sigurno nema nikakve kulture.
Kao što je Mark Twain jednom napisao ''Što više upoznajem ljude, to sve više volim svog psa''. Na kraju je naša maca ipak preživjela. I ne samo to, ona je jednostavno procvala. Pretvorila se u pravu princezu. Spava točno do mog kušina, uživa u čupavim dekicama i želi se maziti po cijele dane.
Nikad neću postati svećenik
To je ujedno dovelo i do stanke u našim aktivnostima u spavaćoj sobi, ako me razumijete. Kao prvo, spava između naših kušina, a kao drugo, zahtijeva svu pozornost. Kad smo pokušali biti intimni, osjetio sam kako se igra s mojim nožnim prstom, što je u naletu strasti bilo poput hladnog tuša.
Zbog toga trenutačno živimo kao svećenik i časna sestra. Obećavam sebi - nikad neću postati svećenik!! Maca je također i malo nespretna. Općenito su mačke jako znatiželjne, ali kao što kažu, na kraju je znatiželja ubila mačku. Ne postoji rupa, ormarić ili kantun kuće koja ona nije već otkrila.
Treba napomenuti da je jedna od posljedica njene užasne bolesti i poremećaj ravnoteže. Stražnje šape joj izgledaju kao da su spojene na tijelo naopako. Ne boli je, ali kad trči izgleda kao da oponaša Elvisa Presleya, a skokovi su joj nepravilni. Sve to zapravo znači da maca nikad ne napušta kuću. Vjerojatno jer se ne osjeća sigurno. Doslovno ona ne bi mogla pobjeći od predatora.
Dobro, po župskim ravnicama ne tumaraju ni tigrovi ni lavovi, ali svejedno. Kad smo već kod Župe, kad će se netko sjetiti otvoriti veterinarsku ambulantu u Župi? Pišem ovu kolumnu s macom u krilu, ona je moj novi laptop. U životinjskom svijetu mačić je poput ružinog pupoljka u vrtu. Prede u blaženstvu potpuno nesvjesna da je upravo ona razlog udaranja mojih prstiju po tastaturi. A njezino ime...Ah, koje sam joj drugo mogao dati nego 20, odnosno „twenty“ (ipak sam Englez).