Kampiranje je poput kamenica. Ili ga volite ili mrzite. Šuškanje šatora koji leprša na povjetarcu poviše vaše glave, zaglušujuća tišina noćnog neba i osjećaj vraćanja majci prirodi. Odrastao sam kampirajući. Gotovo svaki obiteljski odmor do mojih tinejdžerskih godina uključivao je postavljanje šatora ili vuču prikolice, što sam obožavao. Pritom ne govorim o kampiranju poput onog u dokumentarcima o preživljavanju u divljini uvježbanih avanturista koji prave sebi zaklon, pale vatru i hvataju večeru, a sve to uz pomoć samo jednog noža. Kampiranje koje sam ja poznavao bilo je puno elegantnija stvar, ali je još uvijek podrazumijevala divljinu, obično bez vode ili struje. Bilo je poput preživljavanja u divljini za početnike – vodič za neznalice o kampiranju. Kad sam prošli tjedan iz usta moje žene čuo rečenicu ''Ajmo kampirat ovaj vikend'', odmah sam se sjetio djetinjstva i druženja oko logorske vatre. ''Mogli bismo pronaći kamp negdje na Pelješcu i provesti vikend sami'', nastavila je.
Prdac među šatorima
Uzbuđeno smo pakirali vreće za spavanje, malo plinsko kuhalo, metalne pjate, prostirke za spavanje...izgledali smo kao da bismo mogli provesti dva tjedna u amazonskoj prašumi. Prtljažnik auta bio je pun, nijednu mogućnost nismo previdjeli, krenuli smo na kampiranje s velikim K. ''Hoćemo li prvo rezervirat kamping mjesto?'', bilo je sljedeće pitanje. Informirao sam se kod nekoliko peljeških lokalaca, te počeo pretraživati internet. ''Imamo još samo jedno mjesto, ali možemo vam ga rezervirati'', odgovorio je vlasnik našeg prvog izbora. Išli smo prema maloj uvali blizu Žuljane koje je izgledalo idilično. Zapravo je izgledalo kao na reklami Hrvatske turističke zajednice. Međutim, stvarnost se pokazala potpuno drugačijom. U redu, znam da smo izabrali loš trenutak sezone, ali definitivno nisam bio spreman za ovakav šok. ''Ovo je jedino mjesto koje nam je preostalo'', rečeno nam je za pozdrav. Mjesto! Ne vidim nikakvo prokleto mjesto! Šatori su bili ''parkirani'' jedan do drugoga kao na parkiralištu auta. Ustvari, ima više mjesta između auta parkiranih u Sub Cityju negoli ovdje. Više privatnosti sam imao u prvom redu u teatru. Zvuk prdca bi putovao među desecima šatora. ''Err, hvala, ali ne!'', odgovorio sam. Brzo smo uskočili natrag u auto i požurili dalje prije negoli proda to ''mjesto'' i blokira nam put. ''U redu, možda samo nemamo sreće, ajmo provat u sljedećem'', optimizam nas još uvijek nije napuštao. Što smo zalazili dublje u Pelješac, sve više i više smo imali osjećaj da su nas transportirali u Varšavu. Na svaku registarsku pločicu hrvatskih oznaka naišli bismo na petnaest poljskih. Poljaci su napravili invaziju na svaki kutak poluotoka. Naišli smo na malu uvalu šarmantnog imena Divna. Na razglednicama je sigurno izgledala uistinu divno, ali je u stvarnosti bila daleko od toga. Mali kamp, u stvarnosti mali komadić zemlje vjerojatno bez građevinske dozvole, imao je više šatora (i Poljaka) negoli sam ikad igdje vidio u životu. Nisam znao treba li žaliti Poljake što su onako zbijeni poput sardina ili pobijesniti na vlasnike koji ih očigledno iskorištavaju.
Žena je pravila gulaš na plaži
Kamp je uistinu izgledao poput izbjegličkog kampa. Ne, izbjeglički kampovi su organiziraniji i čišći. Zaustavio sam auto kako bih mogao vidjeti taj užas. Ne mogu vjerovati da je ovo naša turistička industrija, moju ljutnju i tugu zamijenio je sram. ''Treća sreća'', pokušao sam vratiti sad već izgubljeni optimizam. U sljedećem ''kampu'' (rekao sam kamp, međutim ono što sam vidio nije ni izdaleka tom sličilo) bilo je isto. Poljaci su opet bili stisnuti na ružnom komadu zemlje. Sad smo već bili očajni. Toliko smo se veselili vikendu u miru i tišini, uživanju u neradu, čitanju dobre knjige, kupanju i jelu (i još jednoj stavci, ali možda djeca ovo čitaju), a sve što nas je dočekalo bio je užas. Kad sam ugledao poljsku obitelj stisnutu oko plinskog kuhala na jednoj plaži dok je majka stavljala patate i mrkve u vrući lonac, imao sam osjećaj da su se naši snovi rasplinuli poput oblaka dima. Žena je pravila gulaš na plaži. Toliko smo bili očajni da smo kod četvrtog kampa (ili je bio deseti, ne znam jer sam već bio izgubio volju za životom) čak smo i postavili šator. Potom smo pošli u đir do obližnjeg Lovišta koje je vjerojatno lijepo zimi, te požurili natrag, spakirali se i krenuli natrag kući. Naš kamperski izlet je trajao dvanaest sati, od osam ujutro do osam sati navečer, kad smo stigli doma. Jedno je sigurno, ovo je bio izlet koji nažalost nećemo skoro zaboraviti.