Ponekad mi se čini kao da me snima skrivena kamera. Znate oni smiješni videi što se pojavljuju na YouTubeu kao npr. onaj koji prikazuje šokiranog starca kad vidi ženu s velikim grudima koja ostane bez korpića, a on ostane s glupim smiješkom na licu jer ne zna na koju bi stranu gledao. A onda se pojavi snimateljska ekipa i vikne ''Surprise!'', a on da sve od sebe kako ne bi dobio srčani udar. Takva jedna situacija se dogodila i meni prošli tjedan. Malo ću vas uvesti u cijelu priču; čuo sam da je glumica iz poznatog serijala CSI Miami Eva LaRue u gradu te sam očajnički pokušavao dobiti intervju s njom. Ako ste ikad gledali seriju, znat ćete zašto. Ona je seksi detektivka latino izgleda, tako da biste lako mogli pomisliti kako sam imao više od jednog razloga sastati se s njom. Svi znamo da je Dubrovnik poznat, ne po tome tko što zna, nego koga zna. Obavio sam nekoliko telefonskih razgovora i približavao se ostvarenju svoje želje. U 16,30 sati zazvonio je ''dobitni'' poziv. ''Bit će slobodna od 17,30 do 18,00 sati i pristala je sastati se s tobom'', rekao je glas s druge strane žice. Bingo! Trebao sam se sastati s njom u hotelu Villa Dubrovnik što mi je bio dodatni bonus jer nikad prije nogom nisam kročio u taj hotel. U 17,25 stigao sam na recepciju, ''Imam sastanak s Evom LaRue'', najavio sam. To je vrsta rečenice koju nikad prije nisam izrekao u životu. ''Ona je na putu prema ovamo, sjednite, molim vas'', odgovorio je ljubazni recepcionar.
Oh, gospodine Thomas, imam poklon za vas
17,30 sati je došlo i prošlo. 18,00 sati je isto tako došlo i prošlo. Ni traga ni glasa od detektivke Natalie Boa Viste! Upravo kad sam se spremao otići izlazeći iz lifta pojavila se glumica. ''A ovo je Mark Thomas'', predstavio me prijateljski raspoloženi direktor. Tada se dogodio onaj trenutak ''skrivene kamere''. ''Oh, gospodine Thomas, imam poklon za vas'', čuo sam preko ramena. Recepcionar mi je pružio zlatnu vrećicu s poklonom unutra. Ovo je bilo neobično. Jeli to bio poklon od hotela? Ali zašto bi mi dali poklon? Jeli se radi o nekoj šali? Otvorio sam vrećicu i na moje veliko i krajnje iznenađenje unutra je bilo nešto što me gotovo oborilo s nogu. Od svih poklona koje sam mogao dobiti u Dubrovniku, ovaj je bio najšokantniji, naime, radilo se o boci kremastog preljeva za salatu. Znam da vam ovaj podatak ništa ne znači pa evo pozadinske priče koja je prethodila ovoj situaciji. Daleko najdraži umak mi je kremasti preljev za salatu, koji je poput majoneze, ali puno bolji. Stavljam ga na sve. Ali nažalost ne može se kupiti u Hrvatskoj. Prije tri godine, ili možda prije, napisao sam kolumnu o mojoj strasti prema ovom umaku te kako se grupa od pedesetak Engleza pojavila u hotelu Splendid svaki sa svojom bocom ovog umaka (duga priča za neku drugu priliku). Jedan par iz Engleske je pročitao tu moju kolumnu prije toliko godina i sjetili su se da obožavam ovaj preljev. Kontaktirao sam s njima preko Twittera nekoliko puta jer su oboje veliki obožavatelji Dubrovnika. Ne samo da su se sjetili da volim taj preljev za salatu nego su se gnjavili noseći sa sobom tako veliku bocu u prtljazi kad su dolazili u Villu Dubrovnik ovog svibnja na odmor. Zamislite samo moje iznenađenje kad sam otvorio vrećicu i ugledao bocu svog najdražeg užitka!
''Jesmo te!''
Doslovno sam mislio da je namještaljka, čekao sam da netko iskoči iza zavjese i vikne ''Jesmo te!''. Bio sam u hotelu u kojem nikad dotad nisam bio i tamo me čekala boca mog najdražeg preljeva, nevjerojatno. Toliko me ponijela ta situacija da sam potpuno zaboravio na Evu LaRue koja je stajala pored mene. Bila je zbunjena koliko i ja sam. Eva LaRue je sad bila na drugom mjestu mog zanimanja u usporedbi s ovom bocom u zlatnoj vrećici. Naravno, odmah sam preko Twittera zahvalio engleskom paru. Ova situacija samo pokazuje kako su zapravo male stvari u životu te koje nam donose najviše zadovoljstva. Toliko mi je fascinatno što su se nakon toliko godina što su pročitali moju kolumnu, Englezi sjetili mene i donijeli mi preljev. Pošao sam na taracu hotela kako bih se opet našao sa seksi detektivkom cijelo vrijeme misleći na svoj poklon. Opet sam je čekao. Ovaj put mi je bilo puno lakše čekati jer je odrađivala foto snimanje u bikiniju (da, vrlo težak posao) dok je sunce zalazilo nad Dubrovnikom. Napokon sam dočekao i svoj intervju s glumicom (da, još uvijek je bila u bikiniju). I što više reći, naposljetku sam sjedio nasamo s holivudskom glumicom gledajući crvene zrake sunca na zalasku dubrovačkog dana, pijuckao sam mojito koktele, a u vrećici sam imao bocu svog najdražeg preljeva za salatu. Definitivno sam imao i lošijih dana.
