Hvala Bogu da su svi politički događaji završili. Ne znam za vas, ali meni je bilo više nego dovoljno gledati borbu za fotelje i pozicije (i plaće) po cijeloj državi. Proteklih mjeseci političari su proveli mučeći nas kako bismo glasali za njih, a sada će nas sljedeće četiri godine ignorirati. Sad smo im suvišni, odradili smo svoju svrhu. Što se mene tiče, ja sam dobio dvostruku dozu politike zbog događaja u Velikoj Britaniji koja je išla u prijevremene izbore, što očigledno nije baš išlo na ruku Konzervativnoj stranci.
Na kraju smo dobili vladu koalicije što je u Hrvatskoj donekle normalno, ali u Velikoj Britaniji nikako. Kao što je jedan politički analitičar komentirao, ''to jedino može dovesti do nestabilnosti i nesigurnosti''. Zapravo je vrlo lijepo rezimirao stanje u hrvatskoj politici! Dok se Velika Britanija još uvijek bavi Brexitom, Hrvatska ima druge probleme. Međutim, odličan argument koji sam pročitao u jednom časopisu o ekonomiji, mogao bi poslužiti kao koristan savjet objema državama.
Članak je zapravo kritizirao socijalističku viziju Velike Britanije koju je predlagala Laburistička stranka. Ali uz malu igru riječi, prenijet ću je na Hrvatsku i problem koji država ima s razvijanjem slobodne tržišne ekonomije, one koja promovira i podržava slobodno poduzetništvo, umjesto da ga se pokušava riješiti. Stoga, evo novog/starog teksta.
Profesor ekonomije je izjavio da nikad prije nije srušio nijednog studenta, ali je nedavno srušio cijeli razred. Naime, taj razred je inzistirao na tome da socijalizam funkcionira, da ne bi bilo siromašnih, ali ni bogatih, te da bi svi bili jednaki. Potom je profesor odgovorio, ''U redu, provest ćemo eksperiment u ovom razredu na temu ovog ideološkog socijalističkog plana. Izračunat ću prosjek svih ocjena i svi će dobiti istu ocjenu tako da nitko neće biti srušen, ali nitko neće ni dobiti peticu''. Nakon prvog testa, profesor je izračunao prosjek svih ocjena i svi su dobili četvorke.
Studenti koji su marljivo učili bili su uzrujani, a studenti koji su manje učili bili su sretni. Kad je došao red na drugi test, studenti koji su jedva išta učili za prvi test, sada su učili još manje, a oni koji su bili marljivi, htjeli su se ''provući'' te su također odlučili da će manje učiti. Prosječna ocjena drugog testa bila je dvica. Nitko nije bio sretan. Kako su testovi išli dalje, ocjene nisu bile bolje jer su svađe, optužbe i vrijeđanja doveli do teške situacije i nitko više nije htio učiti. Kad je nagrada velika, onda je i napor za postizanje uspjeha velik, ali kad vlada uzme sve nagrade, tko će se truditi i imati želju za uspjehom? Ne može biti jednostavnije nego što jest. Ovo je ključ problema hrvatskog upravljanja na svim razinama.
Postoji neosnovani strah od privatnog poduzetništva, umjesto kulture njegovanja i podržavanja privatnog biznisa. Ovdje ima barem pet pouka koje možemo izvući iz ovog članka; 1 - ne možete voditi siromašne u blagostanje (iz)vodeći bogate iz blagostanja; 2 - ono što jedna osoba dobije bez ikakvog rada, druga će morati odraditi bez ikakve naknade; 3 - vlada ne može nikome ništa dati ako prethodno nekom nešto ne oduzme; 4 - ne možete uvećavati bogatstvo tako što ćete ga dijeliti; 5 - kad polovica ljudi shvati da ne moraju raditi jer će se druga polovica za njih pobrinuti, te kad druga polovica shvati da nema smisla raditi jer će se netko drugi okoristiti njihovim teškim radom, takva situacija vodi početku kraja svake nacije. Posebno obratite pozornost na treću stavku.
Da, novac koji sve vlade koriste NIJE njihov vlastiti novac. Da, prvo ga moraju uzeti od nekoga (VAS) prije negoli ga potroše ili daju nekome drugome. Ogroman, pritom želim reći, kolosalno velik sustav javnih insititucija u državi treba platiti, tj. trebate platiti, jer same institucije ne stvaraju nikakvu zaradu. A upravo ljudi koji pune državnu blagajnu, privatnici, su oni kojima se previše naplaćuje porez i koje se jako malo podržava. ''Lakše je ne raditi ništa nego ustvari raditi i pokušavati nešto'', izraz je koji sam čuo nebrojeno puno puta. Možda je to točno, ali koja li je to jadna situacija? Ponavljam, kad je nagrada velika, onda je i napor za postizanje uspjeha velik, ali kad vlada uzme sve nagrade, tko će se truditi i imati želju za uspjehom?
