Neki dan sam gledao televiziju te mi je 'za oko zapela' reklama za novu TV emisiju. Dobro, da budem iskren, radilo se o jednoj rečenici, malom fragmentu koji mi je privukao pozornost. ''Nijedna generacija dosad se nije suočila s toliko izazova i potpuno je nepripremljena za njih'', rekao je TV voditelj. Teške riječi, ali što sam više o tome razmišljao, više sam s njim bio suglasan. Nekoliko dana nakon toga, predsjednik Trump (dvije riječi koje izgledaju vrlo čudno zajedno) povukao SAD iz Pariškog sporazuma te doslovno ostatku svijeta pokazao srednji prst.
To je još jedan izazov s kojim se trebamo suočiti. Sama bit TV emisije bila je u tome da imamo sve manje kvalificiranih radnika, a sve više menadžera. Svatko tko je pokušao pronaći dobrog (naglašavam, DOBROG) vodoinstalatera, građevinca, dekoratera, mehaničara, električara itd. (mogao bih i dalje nabrajati, ali mislim da ste shvatili) zna da je lakše pronaći Sveti Gral nego njih. Čini se da ''rad s rukama'' danas predstavlja nešto loše. Nekoliko je stvari koje su nas odvele ovim tužnim putem.
S razvojem moderne tehnologije, našli smo načine kojima roboti ili kompjuteri obavljaju posao za nas. Teška industrija jer nakon procvata u industrijskoj revoluciji, u stalnom padu od Drugog svjetskog rata. Trump može naklapati o automobilskoj industriji i kopanju ugljena koliko god želi, ali to nema gotovo nikakve veze s Kinom, nego više s načinom na koji živimo u današnje vrijeme. Sviđalo se to nama ili ne, mi danas živimo u ''jednokratnom'' društvu.
Nešto se slomije, mi radije kupujemo novo, nego da popravljamo staro. A mehaničar umjesto da pokuša popraviti dio, pođe u butigu i kupuje novi. Ako se pokvari motor na perilici, sada nam je skoro jeftinije kupiti novu nego popraviti staru. To je naravno poslovna politika velikih komapnija. Oni žele da mi stalno kupujemo nove proizvode, to nije teorija zavjere, to samo znači više posla za njih. Naravno, ova poslovna praksa nije baš u skladu sa zaštitom okoliša i recikliranjem. Zasigurno bi bilo bolje kad bi se stvari popravljale, što bi u biti i bilo recikliranje. Ali malo sam se udaljio od teme. Samo pogledajte koliko ima mladih u Dubrovniku koji žele studirati ekonomiju, odnose s javnošću ili menadžment. Odnos radnika i menadžera je također neproporcionalan.
S kime će ovi studenti upravljati nakon završetka studija? Neki dan sam razgovarao sa studentom koji studira Odnose s javnošću (PR) i njegov naivni pogled na poslovni svijet bio mi je podjednako i zabavan i žalostan. Naravno, ima puno pozitivnih i čak kreativnih ideja kad je u pitanju PR, ali ima tu i dosta sranja. Kao recimo, nečiju ludu ideju prikazati u pozitivnom svjetlu. Ili, kao što je jedan poznati novinar jednom rekao ''od govna napraviti svilu''. Gledajte, nemam ništa protiv ljudi koji se time bave, s njima surađujem svakodnevno i većina ih radi dobar posao, samo želim reći da u toj industriji postoji ograničen broj mjesta. Ne treba nam stotinu diplomiranih PR-ovaca nakon svake generacije. Također nam ne trebaju ni stotine menadžera.
Znam da roditelji pritišću djecu kako bi pohađala neke ''bolje'' studije, a ne one koji su, po njihovoj pogrešnoj procjeni, ispod ''njihove razine''. Nedavno sam načuo razgovor s profesorom na dubrovačkom pomorskom fakultetu koji je komentirao kako je studij težak i kako dosta studenata jednostavno odustane. ''Mi smo najveća tvornica konobara u gradu'', tužno je priznao. Vjerojatno je u pravu. Opet želim reći da nema ništa loše u poslu konobara, daleko od toga, nema većeg zadovoljstva nego vidjeti dobrog konobara na poslu. Ali žalosno je što postoji stigma u svezi ljudi koji svoj kruh zarađuju svojim rukama, doslovno. Dubrovnik su dijelom izgradili kamenoklesari i svi se divimo toj ljepoti.
Ako neko dijete želi biti zidar, onda će ona ili on u današnje vrijeme biti ismijani. Gdje su takvi meštri u gradu napravljenom od kamena? Jednostavno treba maknuti tu stigmu i biti najbolji u onome što želite raditi, štogod to bilo. Poznatog kuhara Jamiea Olivera su ismijavali kad je govorio da želi postati kuhar, ali danas mu se nitko ne smije. ''Budi grm, ako ne možeš biti drvo. Ako ne možeš biti autocesta, budi staza. Ako ne možeš biti sunce, budi zvijezda. Jer veličina nije ta koja određuje hoćeš li pobijediti ili izgubiti. Budite najbolji, što god da jeste'', bile su riječi velikog Martina Luthera Kinga.