Uz opuštenu vikend-kavu imali smo prilike sudjelovati u zanimljivom projektu La musica di notte 2019. - Usred buke Grada ili Ako si pošla spavat, sretno! Projekt La musica di notte drugi je projekt autora, među kojima je i naša sugrađanka Ivana Đula, a projekt se bavi zvučnom slikom Grada te njenom rekonstrukcijom u muzičku formu. "Polazišna točka ovogodišnjeg projekta je klasik Dubrovačkih Trubadura koji je obilježio jedno vrijeme i mnoga djetinjstva. Zvučna slika grada iz toga vremena više ne postoji. Kako zvuči noćni Dubrovnik danas, može li se u njemu zapjevati pod prozorom svoje drage i može li ta draga uopće spavati, pitanja su koje postavljamo, ne pokušavajući dati jednoznačne odgovore. Biramo slušati i kolažirati čuveno u novi broj male dubrovačke noćne muzike. ", piše Đula u najavi zanimljivog projekta. Uz audio besanih noći ide i pisani dio, Dnevnik nespavanja, u obliku intimnih bilježaka autorice tijekom srpnja i kolovoza 2019., dva najbučnija mjeseca u godini za Dubrovčane koji, ako i nisu takvi bili, sve češće postaju nesaničari, silom prilika.
Što je Dnevnik nespavanja, kako si ga radila, zašto, koliko dugo, je li to rezultat (ne)spavanja s prozorima na Stradunu pa si odlučila zabilježiti pakao buke?
"Nespavači ne spavaju neovisno o vanjskim faktorima. Kako i piše u jednom dijelu Dnevnika, nespavanje je počelo puno prije. Ipak, buka s ulice i tema kojom se bavim zadnje dvije godine, bili su povod da počnem pisati. Ne o nespavanju, nego za vrijeme nespavanja. Rezultat su intimne bilješke o okolini i odnosima. Dnevnik ne donosi situacije vezane uz vrijeme pisanja. Opise sam prepustila zvučnom dijelu projekta. Mislim da je pokušaj svođenja zvuka na tekst, u smislu opisivanja zvučne slike, manjkav pa je taj dio sadržan u zvučnom kolažu koji ćete moći poslušati dok listate Dnevnik nespavanja."
Nespavači ne spavaju
Diplomirala si komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom 2014. upisala MA studij Dramaturgije izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Je li ti se tek tad 'upalila lampica' da bi htjela nešto drugačije?
"Meni je lampica (od)uvijek upaljena. Uvijek me pratio neki višak energije, neka hiperaktivnost. Uvijek sam bježala od definiranja i vjerojatno bih, da je vremenski i financijski moguće, upisala još koji fakultet. Nije stvar u odlaganju odrastanja, već u želji za novim. Zbog toga sam i izabrala posao koji je iz projekta u projekt nov. Bez obzira na iskustvo, uvijek na neki način počinješ otpočetka. S novim ljudima, novim tekstom, novim okolnostima. To je ono što me privlači u svim mojim poslovima. Iako su naizgled raznorodni, moji poslovi se čitavo vrijeme isprepliću i jedan čini da sam u drugome bolja."
Što sve radiš, rekla si da upravo imaš premijeru, o čemu se radi?
"Što sve radim? Većinu vremena sam dramaturginja. Pišem za kazalište i radim kao dramaturg na predstavama. Pored toga, radim glazbu, ne nužno za iste predstave, ali često da. U poslijepodnevnoj svakodnevici, ja sam pedagog, radim s djecom i to mi vraća svu potrošenu energiju. "Zadnja premijera je upravo izašla, riječ je o predstavi Flekavac, Gradskog kazališta lutaka u Rijeci, za koju sam s Lukom Vrbanićem radila glazbu i tekst songova. Nakon Dubrovnika pripremam glazbu za još jednu predstavu za djecu, a moja adaptacija Malog Princa će imati premijeru u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Nakon Nove godine čeka me još jedan tekst i prva glazba u inozemstvu, glazba za predstavu u Lutkarskom kazalištu u Ljubljani."
Puno je toga nabrojano, što ti je najdraže od svega?
"Baš ništa. Vjerojatno bih, da sam uspjela doći do toga da mi je nešto od svega ovoga najdraže, radila samo to. Okolina je to od mene često zahtijevala - da se odlučim, da imenujem što sam. I nekoliko sam puta pokušavala. Onda sam shvatila da ne trebam. Otkad sam to prihvatila, uživam u kombiniranju i mogućnosti izbora."
Kakva je ta zvučna slika Grada danas, u usporedbi s onom s kojom si odrasla? Može li se na to naviknuti, treba li uopće, i kako bi zvučala tvoja idealna gradska glazbena podloga?
"Idealne podloge nema. Oduvijek sam okolinu percipirala kroz zvuk. Od tuda ta opsesija slušanjem i zvučnim slikama. A kako je djetinjstvo uvijek podloga inspiracije, prepuno slika, u mom slučaju zvučnih, tako je krenulo moje istraživanje u tom smjeru. Bez želje za statistikom, analizom i donošenjem objektivnih zaključaka o zvučnom zagađenju. To je umjetnički rad, reinterpretacija snimljenog materijala u muzički broj. La musica di notte je pjesma mog djetinjstva. Odrasla sam u Malom raspjevanom Dubrovniku i s Malim raspjevanim Dubrovnikom. Dundo Đelo je jedan od ljudi zbog kojih se i sama bavim glazbenom pedagogijom. Tu smo pjesmu naučili u ratu i za mene ima neku posebnu važnost. Prošlo ljeto, kad sam pokušavala zaspati uz standardnu matricu moje ulice koja uključuje pjate, urlike, kufere i slično, osvijestila sam tu promjenu u zvučnoj slici. Kad sam bila mala, noći u mojoj ulici bile su toliko tihe da često nisam mogla zaspati od tišine. Kažem, nespavači uvijek nađu razlog za nespavanje. A može li se naviknuti? To je stvar izbora. Naravno da može. Samo buka u ovom slučaju za sobom povlači i neke druge stvari na koje se možda ne bi trebalo navikavati, ali to nam sada nije tema. Ako stvari budu prema planu, možda se već sljedećim planiranim projektom, budem bavila upravo time."
Nesnosna tišina
Kako se ti spašavaš toga, uspijevaš li? Jesu li ti slušalice postale produženi dio tijela zbog toga?
"Ja živim u dvorišnoj zgradi, to je moje rješenje."
Ne živiš u gradu obzirom na posao. Je li ti žao zbog toga, patiš li i ti od nostalgije, bi li se trajno vratila ovdje, ako da - planiraš li, ako ne - zašto ili pod kojim uvjetima?
"Zahvaljujući svom poslu, imam taj luksuz da minimalno tri mjeseca godišnje provedem u gradu. To zadovolji moju potrebu za morem i Gradom, iako bih radije da su ta tri mjeseca zimska, a ne ljetna. Mogu reći da mi zimski Dubrovnik fali. Onaj hladni, burni, valovima okupan. Uvijek mi je bio inspirativan i sve meni najdraže ideje su se rodile baš tamo negdje u Pilama, ispod Lovrjenca. S Dubrovnikom sam oduvijek imala neki dinamičan odnos, kao kod neke jako komplicirane ljubavi. I događa se da mi fali kad sam drugdje, a želim otići kad sam tu. Ne uvijek. Samo ponekad."
Kad se ne baviš glazbom, bukom, predstavama, pedagoškim radom, kako koristiš slobodno vrijeme ako ga imaš?
"Slobodno vrijeme provodim s obitelji. Igra, svirka, hrana, čitanje. Zadnjih osam godina čitam doduše mahom knjige za djecu, ali uživam u ponovnom otkrivanju literature zbog koje se danas bavim svojim poslom. Osim čitanja, trudimo se obiteljski što je moguće više putovati. Kako kaže jedna meni draga dječja priča: Ne treba živjeti, treba putovat’! Tako da umjesto rođendanskih poklona idemo na rođendanska putovanja i to nam je jedna od boljih odluka!"
Zvučna slika Grada odnosi se na bučne ljetne mjesece, planiraš li obraditi i onu zimsku zvučnu sliku ili to nije tako zanimljivo?
"Svakako mi je zanimljivo. Tim više što bi to značilo da nekoliko zimskih mjeseci provedem u Gradu."
potpis pod sliku
Ideja i koncept: Ivana Đula
Audio: Ivana Đula, Luka Vrbanić, Petar Đula Vrbanić
Tekst: Dnevnik nespavanja - Ivana Đula
Korišteni materijali snimljeni su na sljedećim lokacijama:
Od Sigurate, Kunićeva, Zamanjina, Dropčeva, Restićeva, Marojice Kaboge, Od Puča, Od Domina, Palmotićeva, Stradun, Prijeko, Plovani skalini, Iza Roka, Gundulićeva poljana, Poljana Marina Držića, Boškovićeva ulica.
Hvala Srđani, Eti, Ivi, Ljubu, Editi, Karmen, Terezi, Tei, Marici, Marinu, Tanji, Ori, Luni, Katarini, Milu i Gordani
