Vijesti Kultura

SLIKARICA KOJA SE ZALJUBILA U LUTKARSTVO

HANA ČERIMAGIĆ SARIĆ Djeca su me naučila da lutka u mojim rukama postaje živa, zato su oni jedina publika kojoj vjerujem!

SLIKARICA KOJA SE ZALJUBILA U LUTKARSTVO
Ovo nije tekst za sve one koji više ne vjeruju u bajke. Ne u priču, nego u čaroliju kojom vas neka bajka odnese, vrati, podsjeti, jer za Hanu Čerimagić Sarić čarolija bajke je svakodnevni posao. Članica Kulturnog društva Aster, slikarica i lutkarica, profesor likovnog odgoja i majka četvero djece, iz bajke ne želi nikamo. Predstave koje Aster sve češće daje publici sve su samo ne jednostavne, iako društvo čine amateri koji imaju i druge redovite poslove osim redateljice gotovo svih njihovih predstava, glumice Izmire Brautović, a izabrali su raditi lutkama upravo zato jer toga u Dubrovniku nema. Samo društvo osnovano je davnih dana još prije Domovinskog rata, a sad se konačno tako razgranalo da im je 24 sata u jednom danu malo za količinu posla u projektima koje rade. Bajke su svuda oko nas, slažu se članice Astera Lucijana, Carmela, Katarina, Matilda, Katica, Vanja, Josipa, Sonja i Pero, i krajnje je vrijeme da ih počnu prenositi najboljoj i najiskrenijoj publici koju izvođač može imati. "Možda se ja još borim protiv odrastanja, zato se i vrtim u tom začaranom krugu čarolije poput djeteta" - smije se Hana dok nam pokazuje plakat za najnoviju produkciju Astera, predstavu o našem najdražem vitezu Orlandu. "Djeca su toliko bila oduševljena predstavom da su se dizala sa stolica i vikala bravo, uživali su u svakoj minuti, to je stvarno neprocjenjivo". Upravo zato Aster se fokusirao na djecu, ali i stoga jer u Dubrovniku dječje scene jednostavno više nema. "Imamo tu rupu od više od dvadeset godina, gdje nemamo kontinuitet nikakve dječje scene, nemamo matineje, nemamo dječje filmove u popodnevnim satima, nemamo previše ni radionica ni predstava, poneko gostovanje s jednom ili dvije izvedbe nisu dovoljni da bi se taj kontinuitet stvorio, da bismo 'odgojili' našu publiku. Dijete mora odrastati s kulturom odlaska u kazalište, na predstave, u knjižnice, moramo ih učiti na knjige od slikovnica pa dalje, moramo im osigurati stalni izbor, svaki tjedan, ne jednom u šest mjeseci, s ograničenim brojem mjesta. A pogotovo jer se ovdje sve dozna onda kad je već gotovo", dodaje Hana, koja se, unatoč likovnom obrazovanju, lutkarstvom zarazila još kao srednjoškolka.

Život jedne lutke


"Susrela sam se s lutkarstvom neposredno prije nego ću upisati likovnu akademiju. I malo sam se s tim igrala, završila fakultet i onda me put odveo, posredstvom svoje profesorice, u Prag. Tamo sam dvije godine radila na animaciji lutaka. A oni od toga imaju brend, od toga žive, a i Prag je za svakog umjetnika jednostavno savršeno mjesto za život i rad. Toliko ozbiljno shvaćaju svaki vid umjetnosti da je to nama iz ove perspektive nevjerojatno. I umjesto da ostanem tamo gdje je taj vid umjetnosti toliko cijenjen, ja sam se vratila u Grad. Presudio mi je, uz more", kroz smijeh priča Hana koja je u Pragu stekla neprocjenjivo znanje. A zašto lutke? "Kad se sakrijete iza lutke sve je jednostavnije i lakše, djeca vide u njima živa bića, razvija im se mašta, sigurnost i kreativnost, otvori im se potpuno jedan drugi svijet bajki, priča i lutkarstva. Kad se djeca igraju s autićima ili nekom lutkicom ili dizalicom, to sve u njihovim rukama oživi, oni im udahnu život i zato i vole lutke, i iz istog razloga je to i meni fascinantno, zato sam se i tako i 'zakačila' na lutkarstvo. U njihovoj izradi, kao i u izradi scenografije za predstave do izražaja dolazi likovnost, ali iako sam profesor likovnog nikad nisam i vjerojatno i neću, raditi u struci. Tako se dogodilo, i ja u tome beskrajno uživam." Po čemu je lutka drugačija od slike, skulpture, nekog likovnog izraza? "Lutka je živa onog trena kad dođe u moje ruke, to je trodimenzionalnost, jedan život, i ja s lakoćom uđem u svoj lik, svoju lutku, kad je dovršena". Kao i dosta drugih udruga, osobito umjetničkog usmjerenja, i Aster se bori s kroničnim problemom - nedostatkom adekvatnog prostora. Trenutno rade u prostoru udruge Rina Mašera. "Njima velika hvala jer su nam pomogli, ali to je zaista neadekvatan, uzak prostor, a i nama i njima treba dosta mjesta. Zasad tu vlada jedan potpuni kreativni nered, tako toj gužvi i neredu tepamo, ali bismo voljeli imati prostor u kojemu ćemo moći raditi, izrađivati sve što nam treba u jednoj produkciji, ujedno tu održavati brojne radionice s djecom i davati matineje vikendom, možda od toga i zaraditi toliko da pokrijemo neke osnovne stvari poput materijala. Raspitivali smo se oko Lazareta, dosta su neiskorišteni, a mi ne bismo imali problem dijeliti prostor s nekim drugim, ali zasad nema sluha."

Stručni dječji sud


"Zasad nam donacijama pripomogne Grad, ali i mnogi drugi, i vazda idemo od vrata do vrata, prikupljamo donacije, borimo se kako možemo, jer radimo sve više, a na otvorenom nam je potrebna tehnika, a to su već veći financijski zalogaji. Djeca i svi koji s njima rade nas prepoznaju, pa bismo i mi voljeli uzvratiti, kako bi ti roditelji vidjeli što im djeca rade na radionicama, a i da se djeca pokažu što su napravili i koliko uživaju u tome što rade", priča Hana koja je neraskidivom vezom vezana za sve što se tiče rada s djecom. Ideja ima koliko hoćeš dodaje Hana, i nisu sve vezane za lutke, ali sad, kaže, najprije treba odraditi nekoliko velikih projekata do iduće Nove godine, a kad se to uspješno odradi, onda će se posvetiti još jednoj svojoj velikoj ljubavi - ilustraciji. "Kad sam illustrirala jednu slikovnicu, moja djeca koji su moji najiskreniji kritičari, su me upozorila da kapa na tom liku izgleda kao torta i da mi to ne valja. Odmah sam to obrisala i krenula raditi novu. Za njihovu dob sam to i ilustrirala, i kud ćeš boljeg stručnog suda od njih?!" - smije se Hana kojoj su djeca prije odlaska na ovaj razgovor rekla da 'dobro pazi što će obući i što će govoriti'. "Oni su i moji modni dizajneri i kritičari. Kad imate sud od 7 do 11 godina doma, sve je teže, ali i puno lakše. Da nije tako, sve bi bilo drugačije, zato se oni uvijek motaju oko svega što radim, sudjeluju u predstavama, i oni i njihovi prijatelji, u radionicama, malo jest kaotično ali je lijepo. Kad gledam neke obitelji kao promatrač uvijek kažem 'pa nije im lako, s četvero djece, kako sve usklade...', a onda se sjetim da i ja imam četvero djece, i da to vjerojatno izgleda kao i u mene doma!". Uza sve navedeno, Hana radi kao pomoćnik u nastavi s djecom kojoj je pomoć potrebna, i taj posao, koji je zadnjih godina postao toliko potreban, gleda kao na nešto najbolje što joj se moglo dogoditi. Zbog svega toga ipak, kaže, ne pati obitelj.

Bajka u koju se vjeruje


"Ma nekad mi se para da me nitko ne razumije, da sam u svemu sama samcata, i stoput u danu se pitam kako ću ovo, kako ću ono... A onda se sjetim koliko su svi oni strpljivi dok mama završi probe, dok tata završi probe jer i on svira i pjeva, i onda prestanem s glupostima, jer sve je dobro, a oni su puno bolja djeca nego smo bili mi". Već drugo ljeto zaredom uveseljavao nas je lutkarski festival Pupica u orgaizaciji Kulturnog društva Aster, zbog čega su i Hana i njezine kolege iz društva jako ponosni. U kinu Slavica, parku Gradac i kući Bukovac u Cavtatu radile su se predstave, bajke, radionice, bilo je i gostovanja i sve je prošlo kako treba uz puno interesa, što im je i jedan od ciljeva - odgojiti publiku da i toga u Gradu ima. Ozbiljno gledanje na kulturno-umjetničku scenu Grada nešto je o čemu i ona i članice Astera stalno razmišljaju - primjerice, zašto se ne bi otvorili umjetnički smjerovi na Sveučilištu. "Imamo orkestar, Ljetne igre, brojne festivale, Umjetničku školu Luke Sorkočevića gdje se odgajaju glazbenici i slikari-dizajneri, meni bi bilo posve prirodno da imamo dramski, likovni ili glazbeni smjer Akademije ovdje, jer Dubrovnik je sinonim za kulturu i umjetnost. Prostora imamo, imamo izvrsnu, već odgojenu publiku i bogom dani Grad, a ponašamo se potpuno protuprirodno, bavimo se isključivo turizmom i ništa drugo nas ne interesira pa se žalimo kad nas gledaju kao turistički cirkus, umjesto Grad vrijedan ostajanja. Eto, ne razmišlja nitko o tome da iz Umjetničke škole izađe generacija glazbenika i slikara, ako upišu akademiju negdje drugo, teško da će se vratiti u Grad. A izgradili su i studentski dom i pokušavaju privući studente iz svih krajeva svijeta, dok nam naši mladi odlaze dalje, ali očito, umjetnost više nije popularna...".
Subote u Maslini
Pred Hanom je još jedan, njoj i najdraži, projekt, subotom u domu Maslina održava kreativne likovne radionice. "Ravnateljici se moram jako zahvaliti, jer mi je dala priliku, ja svaku subotu čekam kao ozeblo sunce! Djeca iz Masline su prekrasna, nemam riječi kojima bi ih opisala, jedva čekaju i kad sam im dala potpunu slobodu i rekla 'ovo vam nije škola, možete se dizati i raditi kako i što hoćete', tog su se trena smirili i sjeli i čekali upute. Nevjerojatni su. Projekt na kojem trenutno radimo je ručni rad. Oni sve izrađuju, ja samo nadgledam i koordiniram, pripomognem savjetom, a oko svetog Nikole ćemo napraviti donatorsku izložbu, i od prikupljenih sredstava djeca imaju stotine prijedloga za putovanje na koje bi voljeli ići. Imaju oni ideja, od Disneylanda preko akvaparkova do sniježnih radosti, i zato se tome toliko i vesele, ispunit će sebi neke želje, i istovremeno ispuniti onu moju - da budu sretni jer to zaslužuju".

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

FILM TJEDNA Nož u leđa

FILM TJEDNA Nož u leđa
Nakon polovičnog uspjeha osme epizode Star warsa 'The last Jedi', redatelj Rian Johnson iz visina znanstvene fan...
FILM TJEDNA Nož u leđa