Odnos gradske vlast u Dubrovačkoj Republici i bračnog života

U razdoblju srednjeg vijeka brak je bio u nadležnosti kanonskog prava i Crkve koji su određivali pravila za uspostavljanje bračne veze i života u braku. Najvažnija sastavnica braka bila je obitelj, koja je kroz svoja bračna pitanja i status pokušavala riješiti u skladu sa vlastitim društveno-političkim interesima. U pojedinim sredinama u 15, a osobito u 16. stoljeću dolazi do promjene u odnosu između društva i države u stvarima privatne naravi, pa tako dolazi i do promjene u bračnim odnosima. Bračno tržište bilo je od iznimne važnosti za bogate dubrovačke obitelji, pa su plemići koji su imali kćeri spremne za udaju, ulagali velika sredstva kako bi ostvarili što bolje sporazume i učvrstili ili unaprijedili status svoje obitelji.

Zaključak Velikog vijeća iz 1423. godine govori kako količina miraza prelazi svaku mjeru, te da oni koji se svim silama trude što bolje udati svoju kćer, ugrožavaju vlastitu egzistenciju, a očevi koji su davali velike miraze proglašeni su pohlepnicima koji ne poštuju Boga i ne cijene čast dubrovačke vlade. Slijedom događaja, Veliko vijeće je donijelo odluku o maksimumu miraza koji se smije ponudit prije sklapanja braka, uz vrlo visoke kazne ukoliko dođe do prekoračenja odredbe.

Odredbom iz 1446. godine, vijećnici su uveli obaveznu obvezno registriranje dogovora obitelji u obliku notarskih ugovora, a uz to obje su strane tjedan dana prije svadbe morale položiti zakletvu pred knezom i Malim vijećem da nisu dali ili primili više od dopuštenog. Ovakav oblik odredbe izravno je ulazio u privatne sfere obitelji i značio je izravno uplitanje vlasti u odnose između dvije strane koje sklapaju brak, zabranjujući pritom pojedincima slobodno raspolaganje vlastitom imovinom.
   
Tijekom prve polovice 16. stoljeća zakoni o ograničenju miraza su se postrožavali, a vlada je raspravljala i tome tko će pratiti mladenku u svadbenoj povorci, kao i koliko će instrumenata svirati na svadbi i gdje će biti postavljeni. Donsene su odredbe što je dozvoljeno darivati prilikom prvog posjeta obitelji iz koje dolazi bračni partner. Bilo je dozvoljeno darivati slatkiše, dok je marcipan bio zabranjen, a u obzir su dolazili i rupčići za brisanje nosa napravljeni od jeftinih tkanina.

Vlast je veliku prijetnju i opasnost vidjela u brakovima sklopljenim u tajnosti, bez znanja i dogovora obitelji. Prema crkvenim pravilima, tajno sklapanje braka bilo je dozvoljeno i valjano, pa su se vlasti svim silama trudile uskočiti u samu proceduru i strogim nadzorom kontrolirati cijeli proces. Tridentinski koncil regulirao je problematiku tajnog braka i donio je norme kojima je umanjio mogućnost sklapanja tajnih brakova. Kod sklapanja tajnog braka posebno osjetljive bile su reformističke države kod kojih je protestantsko zakonodavstvo izjednačavalo djecu s imovinom, pa je slijedom toga bilo kakvo samostalno sklapanje braka bez znanja vlasti bilo protuzakonito. Po ovom pitanju, u Dubrovačkoj Republici, intervencija države vidljiva je u 15. stoljeću kada su dubrovački zakonodavci u velikoj mjeri strahovali od brakova sklopljenih u tajnosti, pa se o ovakvom slučaju raspravljalo kao o važnom državnom pitanju. Kazne za sve koji bi na bilo koji način sklopili tajni brak bile su rigorozne: mladoženja je gubio sva prava na imovinu svoje žene, a njegovi suučesnici, uključujući i svećenika, bili su kažnjeni tamnicom ili progonom.

Prilikom kažnjavanja, vlast u obzir nije uzimala žene jer je za nijh smatrala da nisu u mogućnosti promišljeno i svojevoljno stupiti u brak, svalivši pritom svu krivicu na muškarca koji je tim činom pokušao prisvojiti vlastitu korist. Dubrovačka vlast ipak nije ostvarila značajne rezultate u suzbijanju sklapanja tajnih brakova jer su stroge mjere propisane zakonima rezultirale brojnim izvanbračnim vezam, pa se okrenula sve većem pridavanju pažnje zarukama, vjerskim obredima i javnom sklapanju braka kao metodama prevencije. Zbor i vijeće zajednice otoka Lastova, koji je bio dio teritorija Dubrovačke Republike, donijeli su 1449. godine odredbu o tome da se zaruke moraju obavljati javno, u crkvi, uz prisutnost svećenika.[4] Odredbom je određeno da je žena koja bi se potajno zaručila gubila sva očinska i majčinska dobra, a kazna za muškarca koji je nagovorio ženu na tajni brak bila je 50 perpera i godina dana zatvora. Korčulanski statut iz 1430. godine otišao je toliko daleko da je propisao i odsijecanje uha tajnom ženiku kao tjelesnu kaznu.


Izvor: Zdenka Janeković Rӧmer, Nasilje zakona: gradska vlast i privatni život u kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom Dubrovniku, Anali Dubrovnik 41 (2003): 9-44