Vijesti Kultura

RAZGOVOR S DUBROVAČKIM PJESNIKOM, PREVODITELJEM I SLIKAROM

VOJO ŠINDOLIĆ Imamo beskrajno puno golemih vila s bazenima, ali ne i ljudskost koja je nekada krasila Dubrovnik

RAZGOVOR S DUBROVAČKIM PJESNIKOM, PREVODITELJEM I SLIKAROM
Oni koji u Dubrovniku zarađuju ne žele povisiti plaće, nego se drže najžešćeg minimalca, ali zato će pjat špageta s dvije vongole naplatiti 150 kuna! A ti špageti i vongole realno koštaju tri kune!

„Pronaći novog pjesnika kakav je Vojo Šindolić, koji je gladan za širenjem vizija, oduševljava“ - zapisao je 1984., između ostalog, znameniti američki pjesnik Michael McClure u predgovoru američkom izdanju Izabranih pjesama Voje Šindolića. Ovaj dubrovački pjesnik, prevoditelj i slikar prije 40 godina objavio je u Dubrovniku prvu knjigu pjesama ”Prelazni prizor”, a prije samo par dana u Saloči od zrcala uz Borisa Njavra, Davora Mojaša i Buca Pende predstavio je zbirku pjesama ”PoSvete” koja je objavljena u nakladi Društva dubrovačkih pisaca. „U ritmu čitanja“ glasi ovogodišnji moto Mjeseca hrvatske knjige, a upravo je 'u ritmu čitanja Šindolićevih PoSveta' manifestacija posvećena knjizi započela u Dubrovačkim knjižnicama. Bio je to više nego odličan povod s ovim skromnim Dubrovčaninom intrigantnih priča povesti razgovor za 'Dubrovački'.



POSTOJE 'PJESME SAMOSTVORITELJICE'

 

Možete li nešto reći o pozadini ove zbirke, zašto baš sada?
Vrlo jednostavno, ”PoSvete” su se dogodile posve slučajno, jednog momenta prošle jeseni a ove zime pomislio sam da zapravo imam dovoljno pjesama iz svojih starih zbirki te puno neobjavljenih pjesama koje bi mogle tvoriti jednu lijepu zbirku, a koja je zaista posveta svima onima koji su mi bili prijatelji, tri bitne ljubavi mog života i nekolicini voljenih prijatelja književnika koji su isto tako utjecali na moj život.

Kako je bilo vratiti se na te pjesme, na te ljude?
Uvijek pronađem neku malu pogrešku pa prebrišem zarez ili neku drugu riječ. Nije to bilo samo vratiti se na te ljude, nego i na činjenicu da su te pjesme još uvijek nesavršene. Još jednom ću ih vjerojatno do kraja života ponovo uobličavati kako bi bile bolje i bolje – barem kako se meni u mom načinu razmišljanja čini. Vratiti se na ljude ponekad je lijepo, ponekad bolno.

Je li postojala borba s nostalgijom, melankolijom?
S nostalgijom jest jer jednostavno nekih više nema kao što nema Milana Milišića, glumca Vinka Prizmića i mnogih drugih. S nekima se uopće više i ne družim jer su i oni u dubokoj starosti pa ih nemam razloga podsjećati na naše radosti 70-tih i 80-tih. Ali, isto tako mi je od prve do posljednje pjesme definitivno radost jer se barem imam čega sjetiti. Kad kažem sjetiti, mislim na naša druženja budući da su sve moje pjesme isključivo, ako tako mogu reći, autobiografske. Moja poezija je zapravo moja autobiografija, ne moram pisati svoju proznu autobiografiju.



Pitate se u jednoj pjesmi ”u čemu je smisao i kakva je svrha?” Je li moguće dokučiti odgovor nakon jednog tako dugog spisateljskog staža?
Smisao je ustrajati u onome što radiš, a svrha je trošiti svoje vrijeme kao što ga svi drugi pisci troše na svoje romane, prozna ili povijesna djela, svejedno. Ja ga ovako u svojoj poeziji negdje uobličujem u nešto što je zapravo bio najljepši dio mog života.

Koliko vremena trošite na poeziju dnevno, postoji li neki omjer?
Sve što sam ikada po pitanju poezije zapisao, zapisivao sam isključivo u bilježnice, znači svojom rukom, nikada u kompjuter. Sve se može vidjeti crno na bijelo – kompletno od 1979. kada sam počeo voditi svoj dnevnik pa sve do danas – sve je zapisano u bilježnicama. Naravno, kasnije ja to pretipkam u kompjuter i tek kad vidim otisnuto na bijelom listu papira počinjem praviti preinake, razmišljati kako bi moglo bolje, koji stih ne treba, koji treba dodati... To je proces rada. Postoje neke pjesme – a to je vrlo rijetko – koje su, kao što je Jack Kerouac govorio, 'samostvoriteljice'. One se same stvore, ti ih zabilježiš u bilježnici ili već negdje drugdje i one su same po sebi gotove, ne moraš 'taknuti' ništa! Međutim, kod mene je to svega par pjesama. Milan Milišić je 1975. u časopisu ”Dubrovnik” objavio prvi veliki bitni izbor moje poezije, gotovo nijedna od tih pjesama nikada nije ušla u nijednu od mojih zbirki zato što ih nisam uspio dovoljno dobro tijekom vremena preraditi. Bio sam zadovoljan s njima u mladosti, ali kasnije, kad je prošlo puno vremena, nisam bio zadovoljan njima i ostale su. I dandanas 'sjede' u nekoj fascikli i čekaju - ako ikada uhvatim vremena da ih poslije 50 godina preradim. Prije se to neće dogoditi, nego što hoće.



Gdje i kad Vas nađe stih, postoji li neko doba dana?
Probudim se usred noći s određene tri riječi i počinjem se igrati oko njih ili – što je najčešće – dovoljno je promatrati oko sebe ili razmišljati o onome što te okružuje kako bi imao dovoljno motiva da kreneš pisati. Sad, hoće li pjesma biti o nekome tko u 4 ujutro baca smeće u kontejner ili će biti o procvjetalom listu ili pupoljku u vrtu kad se probudiš ujutro, ovisi o tvom trenutačnom nadahnuću, barem kod mene u životu.

Allen Ginsberg, Charles Bukowski, Josif Brodski, Bob Dylan i mnoge druge slavne osobe dio su Vašeg života. Razmišljate li koliki ste trag ostavili na te ljude?
Nadam se da sam ostavio samim tim što pouzdano znam da svatko od njih, čak i Lawrence Ferlinghetti koji ima punih sto godina, još dok je postojala stara Jugoslavija, a danas u Hrvatskoj – svi su rekli da sam ja jedini kojeg žele da prevodi njihova djela na hrvatski jezik. Doslovno su uputili pisma svim izdavačima sa željom da nikog drugog ne uzimaju, nego da je to moje 'doživotno djelo'. Znači, samim tim sam bio dovoljno uvjerljiv, bar se nadam. Osim toga, sa svima nima bio sam prijatelj cijeli život. I danas sam prijatelj s Ferlinghettijem, s Garyjem Snyderom koji ima 89, s Michaelom McClureom koji ima 87... Išli smo na zajedničke turneje, na razne festivale u Rimu, u Amsterdamu... Zajedno smo nastupali. Allen Ginsberg je tri puta dolazio u Jugoslaviju. Prvi put 1980. u Dubrovnik prije nego što smo išli na europsku turneju. Tri puta je obišao svijet, živio je dvije godine u Indiji, dvije godine u Južnoj Americi, Engleskoj, četiri godine u Parizu, Italiji...



Bio je zaprepašten ljepotom Dubrovnika i na kraju u tom Dubrovniku u roku od svega tjedan dana napisao je svoje dvije najbolje krasne pjesme koje se zovu ”Ptičji mozak” i ”Eroica”. Zajedno smo prisustvovali koncertu Beethovenove ”Eroice” u Kneževom dvoru. Poslije toga 1984. bio sam s McClureom na jugoslavenskoj turneji, proveli smo par dana u Dubrovniku i tamo je napisao nekoliko sjajnih pjesama koje je u svojim kasnijim knjigama posvetio meni. Tako da faktički nema beatnika, osim Kerouaca koji je umro 1969. - ja sam tada bio premlad da bi ga upoznao, s kojim se nisam družio i čiju poeziju nisam prevodio, a koji meni nije posvetio neku svoju pjesmu. Ferlinghetti ih ima nekoliko, Ginsberg i McClure također, Gregory Corso isto tako... Nadam se da su ne samo u mom životu, nego i ja u njihovom životu ostavio nekakav trag.

OD KRLEŽE DO BUKOWSKOG

Radili ste brojne intervjue, što objavljene, što neobjavljene. S kim je bilo najzahtjevnije?

Moram priznati da je svatko od njih individua koja reagira na određena pitanja. Ja sam njihove knjige već tada bio pročitao i znao sam što ih trebam pitati, ali trebao sam se pripremiti na određenu vrstu nečije finoće ili nečije grubosti. Recimo, Gregory Corso koji je, da bi napravio intervju s njim, zahtijevao bocu whiskeya pa bi onda mogli sjesti. Ginsbergu je čaj bio dovoljan poticaj da ga pitam o Nealu Cassadyju, najvećem junaku beat-generacije kojeg je Kerouac opjevao u romanu ”Na cesti” kao najvećeg lutalicu, ali i njihovog zaista velikog prijatelja s kraja 40-tih i početka 50-tih u New Yorku. Pristup je svakome bio malo drugačiji, međutim, bilo je važno imati dobra pitanja, a ja sam ih zaista krajnje pozorno i dugo vremena spremao. Događalo se da sam mislio da će razgovor trajati pola sata, a trajao bi po tri,četiri sata jer su ljudi jednostavno željeli odgovoriti ono što sam ih pitao.

A kad bi se upalio diktafon odnosno magnetofon?
Oni su bili navikli na to, jedino sam ja imao strah od toga i trebalo mi je puno, puno vremena, puno godina da ne mucam, nego da počnem normalno razgovarati. Naravno s iskustvom i s time što sam sjedao s prijateljima imao sam jednog trenutka ogromnu količinu sigurnosti. Recimo, nisam se dobro osjećao kad sam 1977./1978. kao urednik glazbenog časopisa ”Džuboks” išao raditi intervjue s članovima Pink Floyda, Led Zeppelina i drugih grupa. Premda sam ih poznavao - i svu njihovu muziku, nisam te ljude dovoljno dobro poznavao da bi znao njihove reakcije tako da sam morao biti krajnje obazriv u pitanjima koja im postavljam – za razliku od mojih beatnika gdje nisam bio toliko obazriv.



Kakav je sugovornik bio primjerice Charles Bukowski?
Bio je krajnje jednostavna osoba. Ono što je naravno najviše vrijedilo dok je živio u Los Angelesu prije nego što se preselio u San Pedro bilo je: ”Ne budi čovjeka do tri popodne, a ako ga već u tri popodne budiš onda donesi gajbu piva ili četiri boce whiskeya pa zakucaj na vrata i vidjet ćeš šta će ti se dogoditi!” (smijeh)

Kako je to tada izgledalo skidanje s trake jednog trosatnog ili četverosatnog intervjua, a kako proces autorizacije?
Jezivo mukotrpno! I dandanas imam intervjue koje nikada nisam skinuo s trake! Jednostavno, zato što nisam imao dovoljno vremena ili živaca, a čak su neki bili vrlo zanimljivi pa sam onda zahvalnošću Allena Ginsberga i još par nekih ljudi te trake slao natrag u Ameriku da ih njihovi studenti skidaju. Jer, onda kad to sve skineš, mučiš se, trudiš se i to bude tekst od 20 stranica i onda sve to pošalješ recimo Ginsbergu i naravno, on nezadovoljan time, pola toga prekriži i doda nove odgovore, nova značenja...

I onda se vjerojatno pitaš čemu osobni trud kad je razgovor nanovo napisan?
Iz ljubavi, iz čiste ljubavi! (smijeh) I druženja! Ja sam s njima provodio dane i dane, živio u njihovim kućama, ali kad se netko potrudi i tri sata odvoji da ti da sjajan intervju to je zaista i pažnja i ljubav.

Niste se ljutili zbog tog prepravljanja?
Nisam jer sam znao da je tako bolje. Nije to linija manjeg otpora jer kao što mi sad razgovaramo – ja se određenih stvari trenutno ne mogu sjetiti, mogu ih se, recimo, sjetiti sutra popodne i naravno da ću reći: ”Izvini, tamo dodaj ovo umjesto ovoga jer jednostavno je bolje!” Tako da je to krajnje jednostavno.

Kako vam je sada biti u ulozi sugovornika, a ne onoga tko postavlja pitanja?
Sve neugodnije! Iako volim pričati, krajnje sam skromna osoba i onda moraš pričati o intimnostima, a da ne razgolitiš samoga sebe, što je zapravo jako teško. Puno lakše mi je bilo intervjuirati nego davati intervjue. Kako i zašto je do toga došlo – moglo bi se nekom 'sherlockholmesovom' dedukcijom doći do pravog rezultata, ali zapravo nešto puno o tome i ne razmišljam, nego kad me netko pita - direktno odgovaram i eto – to je to.



Koliko trenutačno prevodite, kako teče taj proces?
Osim moje poezije, već 40 godina prevodim, a prevodim jako puno zato što se od ranog jutra do kasne večeri bavim time. Dakle, nisam profesor na gimnaziji, nisam na sveučilištu, ne radim neki treći posao, moj jedini posao je prevoditi od jutra do mraka. Gotovo stotinu knjiga sam preveo pa se ljudi pitaju: ”Kada?” Ali, ne pitaju se da je proteklo toliko godina i da to isto još uvijek radim! Naravno, beskrajno sam sretan što nemam radnu knjižicu, nemam nijednu godinu zaposlenja, nijednog dana jer je to bio izbor mog života od rane mladosti. Samom sebi plaćam zdravstveno osiguranje – to je jedino što plaćam. Čak nisam želio ni upisati, prema su me molili, u strukovno udruženje Hrvatsko društvo pisaca. Rekao sam: ”U banana republici ne trebam! Hvala vam, ne trebam!” (smijeh) I tako ću, nadam se, do kraja života.

Imali ste i zanimljiv susret s Krležom?
Davne 1975. bio sam zaljubljen u jednu curu ovdje u Dubrovniku, Goranu, i dandanas je živa. Starija je od mene, negdje ima 66, 67 godina. Imala je dugu plavu kosu, sad više nije duga niti je plava. U jednom mi trenutku Danilo Kiš kaže: "Idemo sutra u Zagreb, moram se cijelo popodne vidjeti s Krležom, ajde ti sa mnom!" Imao sam 19 godina, išli smo kod Miroslava Krleže kući na Gvozd. Cijelo popodne, negdje od 3 do 7 uvečer. Njih dvojica su pričali o politici, politici u kulturi, svim tim stvarima, a ja sam cijelo vrijeme sjedio sa strane. Ispred mene je bila boca whiskeya pa sam pio. U jednom trenutku se Krleža okrene prema meni i pita Kiša: "A kaj je mladom gospodinu?!" Kiš mu kaže: "On je neutješno zaljubljen!" I onda je uslijedio najluđi odgovor 'svih mojih vremena'. Krleža je malo gledao u mene pa mi je kazao: "Dragi moj gospon, znate, svaka ljubav završava vlažno - ili suzama ili spermom!"

POVRATAK SLIKARSTVU

Proteklih se dana puno govorilo o austrijskom književniku Peteru Handkeu, ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost.
Što se tiče književnika koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost, imao sam radost upoznati i družiti se s talijanskim dramaturgom i piscem Darijom Foom (zahvaljujući mom davnašnjem prijatelju Lawrenceu Ferlinghettiju koji je u svojoj izdavačkoj kući City Lights u San Franciscu objavljivao prijevode Foovih drama na američkom engleskom), biti prijatelj s Josifom Brodskim, i gotovo četrdeset godina biti prijatelj s Bobom Dylanom. Isto tako, desetljećima sam branio stavove Carlosa Fuentesa, sjajnog meksičkog pisca koji se sve do kraja života zalagao za prava meksičkih seljaka, paupera, za razliku od nobelovca Octavija Paza koji se cijeloga života otvoreno zalagao za dobrobit meksičkog buržoaskog staleža i bogatuna.

Za razliku od nekolicine spomenutih prijatelja koji su se borili protiv nacionalizama, fašističkih tvorevina, rasnih razlika i mržnje, nažalost, Peter Handke je, upravo u vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku, bio običan pisar i sluga srpskog, Miloševićevog režima. I dobio oredn države Srbije ne tako davne 2013., baš kao i prije nekoliko dana Nobelovu nagradu za književnost. Na kraju, ne preostaje mi ništa drugo doli zaključiti kako bih još nekako mogao razumjeti zablude velikih pisaca, njihovu vjeru u političke utopije, ali doista nemam niti malo razumijevanja za one pisce koji su izravno sudjelovali u vlasti bilo kojeg totalitarnog poretka, a takav je, nažalost Peter Handke.

Namjeravate li se vratiti slikarstvu?
Apsolutno! Uskoro će biti pozdrav i s beat-generacijom jer, rudnike smo iscrpili i nema više. Još dvije-tri moje knjige i dvije-tri knjige prijevoda do kojih mi je jako stalo i koji se vrte negdje oko beat-generacije i to je to. Kad cijeli taj teret skinem s leđa, nadam se da ću se ubrzo vratiti slikarstvu. U svojoj glavi imam viziju cijeloga ciklusa slika, imam sve. Nikad se nisam želio baviti slikarstvom na taj način da pola sata radim pa da to ostavim nedjelju dana. Ako slikar slika, treba pet sati dnevno slikati – iz dana u dan, inače se boje osuše, gubi se koncentracija, pokret ruke, sve. Zadnjih se godina uopće time nisam bavio. Radio sam razne prijevode, putovao, nisam imao tu vrstu ljepote da mogu tjedan dana provesti kod kuće, a i da se mogu isključivo posvetiti slikarstvu ili napisati, uz slikarstvu, jednu svoju pjesmu. Toga nije bilo, trenutno ga još uvijek nema, ali nadam se da će se u dogledno vrijeme dogoditi i takva vrsta ljepote.



Često se čuje o ugroženosti knjige kao medija.
Na opće iznenađenje svih, knjige se još uvijek sjajno prodaju. Svi koji su predskazivali smrt knjizi, potpuno su pogriješili. Zbirke poezije prodaju se u nekoliko stotina primjeraka, romani se prodaju u nekoliko tisuća primjeraka, uzimaju se u javnim knjižnicama. Znači, postoji interes i za poeziju i za prozu, jedino je bitno da to valja – što sam vječno govorio. S druge strane, moje zadnje knjige koje su objavljene već su rasprodane. To nisu veliki tiraži, tisuću, dvije tisuće primjeraka, ali ajde ih sad nabavi?! Nema ih više! Ja bih volio za sebe kupiti pet primjeraka, ali nema ih, nestale su! Znači, knjige se u Hrvatskoj prodaju. Cijena knjige od 100 do 200 kuna čak je i studentima pristupačna Tko god kaže: ”kriza knjige” - laže! Knjige se prodaju, ali dajmo dobru knjigu.

S obzirom na brojna mjesta, ljude, susrete, doživljaje, anegdote, iskustva koje ste doživjeli posvuda u svijetu – je li Vama Dubrovnik premalen grad?
Dubrovnik je pregolem u svojoj otvorenosti, naravno turističko-materijalnom, ali je i premalen u svojoj duboko duhovnoj sredini koja se zove užas zime i radost ljeta. Ne postoji nijedan grad na zemaljskoj kugli koji se zove svjetskom turističkom destinacijom kao Dubrovnik - a svaki dan na radiju slušamo o broju noćenja i broju aviona koji su sletjeli - a koji od 11. mjeseca do Uskrsa zatvara sve svoje restorane, hotele, kafiće... To je neoprostiva greška! Ne samo što je neoprostiva greška, nego to nije turizam! Svatko normalan tko ode u Veneciju može i u prvom i u trećem i u dvanaestom mjesecu odsjesti u hotelu i sasvim normalno otići u restoran. U Dubrovniku je to nemoguće zato što se netko dosjetio da može otpustiti sve svoje radnike, da može ugasiti svoj posao da ne plaća poreze, prireze ili kako se to već zove i da pet mjeseci bude oprošten bilo čega.

Ako to nije turizam, što je onda?
Turizam kakvog ga ja pamtim je kad turisti odsjednu 15 dana u Excelsioru i Argentini, kad svake večeri iziđu u Grad, u Gradsku kavanu ili se šetaju bilo gdje po Gradu, šetaju se zajedno s gimnazijalcima koji naprave dva-tri đira po Stradunu, čega danas, naravno, više nema. Čak ni za gimnazijalce više nema mjesta jer je cijeli Stradun zauzet, sve je zauzeto. U jednom trenutku to više nije moj Grad premda sam nekada u cijelom Gradu doslovno znao gdje tko živi, koja će se glava pojaviti na kojem prozoru – to se izgubilo i nema ga više i neće ga više, nažalost, ni biti. Jer, oni koji su pošli u Mokošicu, umrijet će u Mokošici, neće se vratiti Grad. U Gradu će biti još veća gužva jer nitko ne radi na tome da to raščisti, štaviše, odgovara im takva gužva. Dakle, prešutni dogovor mafije.



Međutim, zimi su kućice na Stradunu, pozdravljate li to?
Ne pozdravljam iz jednostavnog razloga što u svakom selu u cijeloj Hrvatskoj ima tih kućica više nego što treba. Dubrovnik je poseban grad goleme kulture i ako je već trebalo nešto napraviti onda je trebalo napraviti na taj način da i domaći i stranci mogu negdje pojesti pravu zelenu menestru, a ne slavonske kobasice. Što će Dubrovniku slavonske kobasice?! Koga zanimaju, sjedne u auto i ide u Zagreb, Osijek ili u Vukovar i najede se kobasica! Ovdje smo trebali pružiti ono čime mi baratamo – starim dubrovačkim jelima. Postoji li u ijednom restoranu u Dubrovniku kuhana teletina sa salsom?! Nema je! Ono što je izvorno dubrovačko i čime bismo se mogli hvaliti, mi toga nemamo, ali prodajemo prikle. Kakve prikle?! Prikle koje nikada u Dubrovniku nikada nije pravio! Zna se kako se prave prikle – s malo rakije, oraha, grožđica, uvijek svježem ulju... To je propala priča i bit će sve više i više onih koji će to kupovati. Tu je i kuhano vino koje se ulijeva iz vrećica s praškom? Zar nemamo dovoljno dobrog vina na Pelješcu ili u Konavlima koje se može kuhati?! Nemamo ga! Dakle, prevara Grada, prevara onih koji su dozvolili da se naprave kućice, prevara kupaca – potpuni poraz!

Je li Dubrovnik doživio 'poraz' od turizma?
Doći će jednog dana i do toga. Ljudi se enormno bogate, svaka je 'budala' svoju garažu pretvorila u nekakav mali apartman! Dubrovnik ima takvu količinu novca koje ima malo gdje u Hrvatskoj, ali gle - nema za sanirati bolnicu! Dubrovnik nema para za bolnicu, ali ima 200 kuna ulaz na zidine?! I šta radimo s tih milijun ljudi koji su posjetili zidine?! Zna se kolika je to lova! ”Malo ćemo popravljati zidine, a malo ide nama u našu kasu!” A za zdravstvo, za Dubrovčane, za građane Dubrovnika?! Nema! Dobro, nema! I onda je to vlast za koju bih ja trebao glasati?!

Duhovno, na kojoj smo razini?
Na razini Vlaha Slijepoga. Ništa ne čujem, ništa ne vidim, daj da mi se malo napiti i sve OK. Užas je!

Je li Grad zanemario građane?
Naravno da jest. Nakon što je prošao Domovinski rat iz tadašnje Općine Dubrovnik nitko se nije potrudio da građanima u Gradu kaže: ”Evo, imamo dovoljno love i dovoljno smo dobili donacija iz cijeloga svijeta, možemo vam zamijeniti, recimo, persijane kako biste vi ostali u vašim kućama!” Nikome to nije palo na pamet! Uništili su onaj najljepši pogled na Dubrovnik koji je bio s milijunima različitih kupa raznih boja – crvenih, žutih, punih mahovine... Sad su krovovi Grada unificirani u narančastu boju i to nijedan slikar neće naslikati – ako drži do sebe! To je prava istina o Dubrovniku, barem kako ja vidim budući da sam se rodio u Dubrovniku, znam njegove krovove. Čak više nema nijednog dimnjaka, a nekad su dubrovački dimnjaci bili poznati skoro koliko i venecijanski. Sad, ajmo tražiti dalekozorom, nema nijednog! Zašto ga nema? Zato što smo od dimnjaka napravili tarace!



Osjećate li se osobno zanemareni?
Sto posto da, ali naravno da to nije moj problem. Mene zovu i u Šibenik, i u Zadar, i u Rijeku, i u Zagreb... Pretprošlu godinu sam imao golemu izložbu iz mog arhiva u Italiji, u Vincenzi. Nije do mene. Od 2008., otkada sam se vratio u Dubrovnik iz bilo kakvog poglavarstva, iz bilo kakvog tijela koje se bavi kulturom, nitko nije okrenuo moj telefon. Pa nije teško pronaći informacije o meni na internetu, nije teško pronaći broj telefona. Znači, jednostavno nema one prave kreativne volje. Nekome je u interesu da nekome daje kuvertu i da to podržava, a ne pada mi napamet da se namećem! Ionako živim svoj smiren život, činim svoje i ne obadam nikoga.

Zgodno ste u jednoj šali usporedili Veneciju i Dubrovnik.
To su moje šale, ali tragedija se u Veneciji isto tako dogodila, to tek slijedi Dubrovniku. Pukom slučajnošću u djetinjstvu sam povremeno živio u Veneciji, prije više od 50 godina, potom sam u vrijeme Domovinskog rata proveo pet godina u Veneciji, moji roditelji su živjeli u Trstu pa sam svakodnevno ili dvaput tjedno odlazio posjetiti ih. I tada, kad sam 1994. bio u Veneciji, Venecija je brojala 60 tisuća stanovnika. Danas ta Venecija broji 35 tisuća. Znači za svega dvadesetak godina populacija je nestala, a od tih 35 tisuća naravno barem 15 tisuća su neki ljudi koji su došli iz Indije, Hondurasa... Otvorili su svoje dućane, prodaju slonove s umjetnim brilijantnim očima, prodaju neku svoju sodu iz Indije... Nebitno! Dakle, nekada sam s Venecijancima mogao razgovarati na čistom venecijanskom, to je danas prava rijetkost, osim ako ne sretneš neku staru gospođu koja nosi crninu, na sebi ima 'dvadeset kila' zlata na rukama i onako gospodski šeta ulicom! Toga više u Veneciji nema, nestalo je.

To prijeti i Dubrovniku?
Dubrovniku ne prijeti na taj način, ali prijeti na način da kad odem Grad nemam se više kome javiti. To je jedina istina. Konobar me pita: ”Kaj?” A onda mu ja rečem: ”Daj mi bićerin pelinkovca!” On to ne razumije pa mu umjesto pravog odgovora kažem: ”Dupli pelinkovac!” (smijeh) Nemam ništa protiv ljudi koji su se iz cijele Hrvatske ili iz regije zaposlili u Dubrovniku. Naravno da nemam i lijepo je što su se zaposlili ovdje, ali bit svega je da ti koji u Dubrovniku zarađuju ne žele povisiti plaće. Tad bi bilo puno više Dubrovčana koji bi radili i u restoranima i u kafićima ili bilo gdje. Znači, držimo se najžešćeg minimalca za one prave 'bijednike' koji dolaze, a nećemo ponuditi više, ali ćemo zato pjat špageta s dvije vongole naplatiti 150 kuna! A ti špageti i vongole realno koštaju tri kune! I sad, naravno da odjednom u cijeloj Dubrovačko-neretvanskoj županiji pa i dalje, sve do Splita i još dalje, imamo beskrajno puno golemih vila s bazenima koje pružaju sve divote ovoga svijeta, ali nemamo ljudskost koja je nekada krasila Dubrovnik! To smo izgubili.



Što još imamo, a nismo izgubili?
Imamo šipke, šipke nismo izgubili. Smokve smo izgubili! (smijeh)

Kako ocjenjujete dubrovačku književnu, pjesničku scenu?
Dugo vremena bila je zapuštena i ja kao da ne živim u Dubrovniku - sve te svoje knjige i prijevode šaljem negdje po Hrvatskoj, osim Društva dubrovačkih pisaca koji su nešto lijepo pokrenuli. Naravno, bilo bi nepošteno da ne kažem da se dolaskom Staše Aras Nikolić, koja je pokrenula sjajne stvari, svoje radionice, odjedanput pojavilo stotinjak mladih, starijih ljudi koji žele pisati, koji žele sudjelovati u njezinim kreativnim radionicama i to je činjenica koja je neponištiva. Koliko će se to sljedećih godina pomaknuti na neki veći uspjeh, a to je da netko od mladih ljudi objavi knjigu u Zagrebu ili da dobije neku nagradu, predstoji da vidimo. Uglavnom, nekakvi koraci su učinjeni i generalno se događaju. Naš sugrađanin Feđa Šehović nije više u stanju pisati, prema tome, molim se za njegovo zdravlje, ali od ovih ozbiljnijih ostali smo Luko Paljetak i ja. Za jedan grad koji je svjetske slave kakav je Dubrovnik, to je malo, definitivno malo, ali ne vidim na pomolu neka velika iznenađenja. Naravno, bit će mi drago ako se dogode.

KRITIČAR NA DUBROVAČKIM LJETNIM IGRAMA

Nedavno je bila 28. godišnjica smrti Milana Milišića. Dakle, nema na pomolu ni novog ”Milišića”?
Nema i neće biti novog Voja Šindolića jer su se vremena promijenila. Suvremeni pjesnici potpuno drugačije gledaju na poeziju, a vjerojatno i na prozu. Kao što pjeva Bob Dylan ”the times are changing”. I zaista se mijenjaju. Kao što bi i Milan da je ostao živ ostao vjeran svojoj tradiciji pisanja, tako sam i ja ostao vjeran svojoj i puno se ne mijenja. Trudim se iz godine u godinu malo mijenjati i stil i sve što ide uz njega, ali sam vjeran negdje svojim korijenima i to je to. Mladi pjesnici imaju sasvim drugačije pjesničke pristupe. Uglavnom mi se ne sviđaju, ali se dogodi da je netko sjajan tako da je sve moguće. S druge strane, žao mi je što Dubrovnik, koji ima beskrajno puno love, ne pruža upravo ni u književnom, ni u bilo kojem obliku stvaralaštva, građanima Dubrovnika mogućnosti da u tome puno zdušnije sudjeluju. Ne znači mi vidjeti predstavu koja je došla na Dubrovačke ljetne igre, a koja je zapravo 'tezga' nekog zagrebačkog kazališta, zaista mi to ne znači ništa, a to Dubrovnik predstavlja kao nešto svoje, ali to nije njegovo!

Je li Milišić bio jedan od posljednjih trzaja građanskog Dubrovnika?
Definitivno jest. Zato što je, doslovno rečeno, imao 'muda' boriti se s istinom i budalama napisati tekstove ili reći istinu u Savezu komunista ili bilo kome drugome od ovih koji su u jednom momentu iz Saveza komunista, kad je trebalo, prešli u HDZ, a ima ih i sad i žive Bruxellesu. Nije ga bilo strah što je mnoge Dubrovčane karakterizira - da ih je strah od istine.



Vaše pjesme dosta su angažirane, toga je sve manje danas, zar ne?
Zato što su današnji pjesnici, pjesnikinje još više prešli na čistu metafiziku, metafiziku izražajnosti koju treba dešifrirati. Cijelog svog života želio sam da nijednu moju pjesmu nitko ne treba dešifrirati, nego da je dovoljno da je pročita i da osjeti to što sam želio kazati. Ako mi treba 'šifrirani rječnik njemačke podmornice iz Drugog svjetskog rata' da bi razumio što je netko htio kazati svojom poezijom, je*em ja takvu poeziju! Iskreno!

Kad ste spomenuli Bruxelles i HDZ, ne tako davno Dubrovnik je dobio i potpredsjednicu Europske komisije.
Pratio sam djelomično, nemam komentar o Dubravki Šuici, ali u Europsku uniju sam potpuno izgubio povjerenje. Europska unija u kojoj lopovi i nitkovi mogu drugim ljudima, nacijama, državama određivati sudbinu za mene više ne postoji. Zaista, dalje od toga nema! Što mi u životu znači Mađarska uz Orbána?! Ništa! Što mi znači Austrija uz fašiste?! Što mi znači Engleska koja se na sve načine trudi povratiti svoju staru viktorijansku čvrstu ruku?! Ništa mi ne znače! Svi oni koji su pljačkali zlato po Americi, obogatili se – od Španjolske i nekadašnje Holandije - to i dalje traje i traje. A s druge strane, američki Kongres prodaje oružje objema zaraćenim stranama – i Palestincima i Izraelcima ili tko već hoće, to više nije ni komedija, to je užas današnjeg života.

Uskoro je 40. obljetnica od upisa Dubrovnika na Popis svjetske baštine UNESCO-a.

Radost koju smo neki od nas mogli osjećati prije 40. godina zbog stavljanja Dubrovnika na popis svjetske baštine UNESCO-a danas mi ništa ne znači. Prije svega, moramo biti svjesni da UNESCO nije uspio spasiti niti jednu građevinu ili kulturnu tvorevinu koja je bila upisana u njihov registar bilo gdje na svijetu gdje se vodio rat, osobito u zadnjih četrdesetak godina. Sjetimo se rušenja golemih Budinih kipova u Bamiyanu (Afganistan) koje su srušili mudžahedini i talibani. Baš kao što su uništeni i gotovo svi budistički izlošci u Kabulskom muzeju.



Ali, kad govorimo o Gradu koji je sam po sebi bio veliki teatar – bez malicioznih komentara Toma Šeparovića, bez isprovociranog gnjeva i bjestimji Tonka Bonića, bez kriještavog smijeha Papagala Iva Labaša, bez promuklog glasa i tamburice Beba Burina, bez vriske djece ispred Peskarije i iza Katedrale, u Ulici za Rokom, bez Bogišićevog parka na Ilijinoj glavici koji je danas pretvoren u zapušteno smetlište, uz betoniranu Lapadsku obalu, uz svakodnevno bombardiranje Radio Dubrovnika informacijama o broju ostvarenih noćenja i povećanom postotku turista… Ne, to nije grad po meri čovjeka, a kamoli UNESCO-a! Bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki grad (koji čezne i sve čini da se pojavi na popisu UNESCO-a) pretvorili smo u isprazni folklor, brojne kineske suvenire i zidine izgrađene za "Game of Thrones" s okusom Mediterana "kakav je nekoć bio”. Definitivno, UNESCO nije uspio spasiti Dubrovnik!

Malo je poznato, ali sedamdesetih ste pisali i kritike o predstavama Dubrovačkih ljetnih igara?
Tada još nisam usmjerio fokus na određene stvari. Početkom 70-tih Milan je u Lausu objavio moje kratke priče. U žiriju su bili on, glumac Zdenko Jelčić, koji je tada nastupao u Kazalištu Marina Držića i mislim da je kao gost bio Danilo Kiš. Jednoglasno su odlučili da meni daju neku nagradu za prozu i da idem u Pariz, a politički je čimbenik bio je Dubravko Cota. Putovanje nikada nisam dobio jer je to netko drugi iskoristio, ali nema veze, dobio sam nagradu. Pisao sam prozu uz poeziju, ali kako smo se Milan i ja sve vrijeme od jutra do mraka družili, išli na predstave, počeo sam pisati recenzije kazališnih predstava – to je negdje do 1976. Čak sam u zagrebačkom ”Oku” objavljivao neke velike tekstove i nešto manje u časopisu ”Dubrovnik”. Tada sam se najviše družio s glumcima. To je trajalo godinu, dvije. Kasnije, kad sam otišao studirati svjetsku književnost u Beograd, posvetio sam se rock'n'rollu i časopisu ”Džuboks” te sam pisao poeziju. Tada sam više pisao u "Džuboksu" gdje ima možda 3 stotine mojih golemih tekstova o povijesti i poetici rock'n'rolla tako da u to vrijeme nisam pisao puno poeziju. Tek sam negdje 1978., 1979. kad sam dao ostavku u "Džuboksu" i otišao u Ameriku družiti se s Ginsbergom i ostalim, imao više vremena, ljubavi i radosti da se posvetim poeziji i od tada do dana današnjeg nisam pisao ništa prozno.

Nijednu kritiku?
Nijednu! Osim što u svakoj knjizi koju prevedem napišem poseban dodatak koji nema u nijednoj drugoj takvoj knjizi ni u Italiji, ni u Njemačkoj, ni u Francuskoj... Napišem svoj vlastiti dodatak na temelju svog iskustva u odnosu na osobu čiji sam roman prevodio. Pošto imam ogromnu količinu informacija koju malo tko ima, onda na kraju romana ili izabranih priča dodam pet, šest strana svoje priče što su čak neki ljudi prepoznali, a što mi je jako drago.



Kako komentirate Igre danas?
Išao sam ovog ljeta na jednu-dvije predstave. Gledao sam ”Hamleta” zato što sam bio pozvan da pravim društvo. Inače, da je bilo po mojoj volji, ne bih otišao. Kao prvo, ta predstava je za mene katastrofalna - ne funkcionira, ne valja. Najljepši primjer ikada koji sam u svom životu vidio Shakespearea kojeg je netko prenio na film, a to smo Milan Milišić i ja gledali barem pet puta, događa se u filmu Romana Polanskog koji se zove ”Macbeth”. Snimljen je 1974. Dakle, kompletnu priču bez ijednog izostavljenog detalja prenosiš na film. Ovo u "Hamletu" s pucanjem mitraljeza, posipanjem zemlje, dječaka koji u crnim odijelima dočekuju gledatelje i kažu da je umro Marin Držić... Ja im pružim ruku i kažem: ”Dobro, umro je, ajmo mi u tom ime popiti nešto!” A oni se ne mrdaju nego i dalje pružaju ruku! Dakle, za mene je to bio užas, ne mogu razumjeti! Ne razumijem! Glumci su isto tako bili očajni, oni su se trudili, ali bili su očajni – barem za mene. Apsolutni promašaj! Ne vidim na Igrama ničeg zdušnog, dobrog, lijepog. Vidim samo vlastitu zaradu svih onih koji su zaposleni u Igrama, doslovno svih – jasno i glasno. A jadni glumci koji dođu tu odraditi svoju tezgu iz Zagreba – to je njihov problem. Oni dođu, provedu tri-četiri dana, napiju se, lijepo im je i sve ok. Njih ne mogu kriviti, krivim ove naše domaće koji čak više nisu domaći, nego stavljaju neke druge iz Zagreba. To više nema veze s Ljetnim igrama, barem onakvim kakve ih ja pamtim!

Idete li u dubrovačko kazalište?
Ne. Jednostavno zato što tamo nema nijednog glumca koji bi me svojom ulogom zadovoljio, a i njihove predstave su na razini Grubišnoga Polja! Dakle, za mene to ne postoji!



S kime se najviše družite?
Najviše se družim s prijateljima koji su živi u Americi, a u Dubrovniku ni s kim. Družim se u Zagrebu s par prijatelja, izdavača, prevoditelja, pjesnikom Danijelom Dragojevićem... Valjda kad dođe u neke godine, čovjeku je potrebno više vremena za samoga sebe, nego za druženje. Ako mi dođu neki prijatelji iz Amerike onda ih dva dana vodim po Dubrovniku, pokazujem im Grad, pokažem im ono što mislim da im treba pokazati i tu staje moj interes za nešto što bi se zvalo Dubrovnik. Naravno, da mi je drago čuti da se pojavio Plavi taksi koji vozi za 20 kuna, a ne ovi naši 'dubrovački lopovi' koji voze za 70 kuna! To je stvarnost Dubrovnika, ali uvijek se pitam da li se ljudi koji žive u Dubrovniku i koji zarađuju silnu lovu, bez obzira jesu li Dubrovčani ili 'natureni' Dubrovčani, ikada u životu pitaju da turizam nije vječan? Baš me zanima na čemu će jednog dana zarađivati kad unište i more i sve lijepe čemprese i borove. Danas u Dubrovniku nema 30 posto borova i čempresa koji su bili prije 50 godina! Ne pričamo o prapovijesti nego o vremenu kojeg se ja sjećam. Nema! Nestalo! I svi 'zadovoljni' i svi dobivaju svoje kuverte i kažu: ”Divno je u Dubrovniku!” E meni nije divno!

Jeste li ogorčeni?
Nisam! Da sam ogorčen, odselio bih se. Ali, odselit ću se sigurno. Ne iz ogorčenosti, nego zato što mi ružnoća Dubrovnika ljeti i zimi više ne prija. Jednostavno, ne prija. Natrag ću u Veneciju ili u blizinu Venecije!

Braniti Dubrovnik? Da!
Prva bomba koja je pala 6. prosinca 1991. u 6 sati ujutro pala je na našu kuću. Postoji snimka CNN-a. Taraca i kuhinja – sve je otišlo, ali na svu sreću, roditelji su bili u Beogradu jer sam ja ležao u bolnici pa ih je to spasilo. Oni su se poslije vratili u Dubrovnik, a Lući Capurso, koji je moj rođak, od majčne sestre sin, stavljao je neke cerade na krov da to ne prokišnjava po cijeloj kući. Oni su se vratili i vidjeli da se tu ne može ostati jer su još padale bombe pa su otišli u Trst gdje je nekada živio moj djed pa smo tamo imali neki stan. Kad sam izašao iz bolnice, otišao sam u Veneciju i sve do 2000. otac, majka i ja smo tamo proveli. Ali s druge strane, da sam tijekom rata bio u Dubrovniku, prva osoba koja bi poginula u ratu bio bih ja jer ja ne znam pucati ni iz vodenog pištolja! Ali bih se naravno stavio na stranu obrane Dubrovnika, svog grada, tu nema razmišljanja. Naravno, ne bih tražio činove i sve ostalo.

 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije