Vijesti Kultura

PREDAVANJE U SALOČI OD ZRCALA

VLASTIMIR VEKARIĆ Pelješac je uvijek bio vrijedan i bogat, a prepoznala je to u 14. stoljeću i Dubrovačka Republika

PREDAVANJE U SALOČI OD ZRCALA
Potomak stare i brodovlasničke pelješke obitelji Vlastimir Vekarić održao je u Saloči od zrcala predavanje o tradicijama i životu na Pelješcu. Na početku je predavač naveo kako je Pelješac toliko vrijedan i bogat da je to prepoznala i Dubrovačka Republika te ga 1333. kupila za 8 tisuća perpera.

Dubrovačka je vlada točno i do u detalje poznavala sve odlike poluotoka te ih stoga pametno iskoristila. Nakon kupnje, uslijedila je izrada katastra što je, prema Vekarićevim riječima, jedan od najstarijih katastara na ovom području, a možda i šire. Potom Republika gradi i stonske zidine kako bi zaštitila Pelješac i solanu. Dodao je Vekarić jednu zgodu te se pozvao na knjigu koju je napisala Vesna Miović.



Naime, netom nakon kupnje Pelješca poklisari koji su išli sultanu predati harač u Stambol bili su svjedoci kako se sultan raspituje za Pelješac. Strogo je prilikom predaje harača bilo zabranjeno pričati o temama koje su išle izvan uobičajenog razgovora i protokola, ali jedan poklisar nije mogao obuzdati znatiželju te ga zainteresiralo zašto se sultan raspituje o Pelješcu pa se upustio u priču. Prilikom povratka u Dubrovnik Senat ga je dao uhititi i bez obzira što je bio plemić odrubljena mu je glava.

I prije Republike, Pelješčani su njegovali svoje tradicije koje su već u 14. stoljeću bile stare 700 godina. Tako su na vrlo primitivan način proizvodili sol, uglavnom za svoje potrebe, a nešto i za prodaju u Hercegovini. Republika je dala izgraditi stonske zidine, ali i Ston koji je tada slovio kao gradić. Napravljene su široke ulice, trgovi s dovoljno svjetla i prostora, sve kako bi ljudima život bio komforan, ali seljaci se nisu htjeli odreći zemlje te su vrlo teško nastanjivali gradić.

Inače, na Pelješcu je Republika zatekla 4 tisuće stanovnika. Izgrađen je i Mali Ston. Pored soli, ljudi su se bavili i školjkarstvom te ribarstvom. Sol se preko Neretve posebnim, širokim i plitkim brodovima, solaricama, prevozila u Bosnu i Hercegovinu. Kad su Turci osvojili to područje izgradili su carinarnice te prijevoznicima soli iz Republike naplaćivali carinu. Tako je Dubrovačka Republika 8 tisuća perpera godišnje izdvajala za plaćanje carina po pitanju soli, ali izvoz je bez obzira na to još uvijek bio isplativ. Kazao je kako je sol tada bila kao danas nafta.



Tržište je toliko zahtijevalo soli da su Pelješčani išli u Italiju po sol. Počela je izgradnja brodova kako bi se moglo ići po sol i tu u južni dio Italije, a kmetovi su pomalo počeli ploviti i činiti prave brodske posade. Plemić bi brod podijelio na nekoliko dijelova, svakome bi pripao jedan dio, a onom odgovornom za brod, patrunu, pripala bi i dva dijela. Tako je plemić kod posade potaknuo osjećaj odgovornosti. Kasnije bi patrun s plemićem dijelio zaradu od izvoza. Međutim, to je otišlo toliko daleko da su već koncem 16. stoljeća plemići postali manjina po pitanju vlasništva brodova jer su se kmetovi obogaćivali te bi kupili slobodu i postali neovisni.

Od Velikog mora pa do Dube Pelješke ljudi su se bavili ribolovom, a uglavnom se lovila sardela. Naime, Neretva koja je tada bila čista i koja se mogla piti, donosila je hladnu vodu koja se miješala s toplom morskom vodom, a rezultat je bio pojava planktona koji je privlačio sardele. Stotinama godina prije Republike Pelješčani su se bavili ribolovom. Dolaskom Republike nastale su ribarske družine, bilo ih između 10 i 25, točno su se znala najbolja mjesta za lov, a najbolji ribari dolazili su iz Dube Pelješke, Trpnja i Janjine. Napomenuo je ovom prilikom predavač da ljudi prije nisu živjeli odmah uz more, nego u unutrašnjosti. Tko je u to doba imao barku skoro je slovio kao 'blagoslovljen' jer nije morao brinuti da će ostati gladan.

No, među ribolovcima bi zbog mjesta za ribolov izbijali nesporazumi, svađe, sukobi, tuče pa i ubojstva. Kako bi tome stala u kraj, Republika je uvela red te je svaka ribarska družina imala dodijeljeno mjesto. Bilo je pet mjesta prve kategorije i deset mjesta druge kategorije, a zamijene 'terena' bile su strogo zabranjene. Uvedene su i posebne funkcije, postojao je tako vlasnik mreže odnosno patrun, a kad bi se riba izvukla na kopno administrator kapetana ili kneza kontrolirao je koliko kome pripada. Točno se znalo koliko ide kapetanu, koliko administratoru, koliko zdravstvenom radniku, koliko ide u izvoz, a koliko za prodaju običnom puku. Plemići su kupovali po 100, 200 ili 300 bačvi od 20 do 25 kilograma sardele koji bi se usoljene izvozile u Italiju. Isto tako, izvozile su se masline, ulje, vino, koža od stoke, a taj izvoz bio je odskočna daska za pelješko brodarstvo. Pelješčani su iz Italije donosili sol.



Svaki mjesec jedna je ribarska družina bila dužna ploviti do Rijeke jer je u tom gradu bila aktivna poštanska služba - preko Rijeke išla je komunikacija sa Zapadom. Ribarska družina bi taj zadatak obavljala bez dnevnice. Na tom putu družina je plovila uz obalu jer je bila pod zaštitom neretvanskih i omiških gusara te uskoka. Primjerice, Venecijanci su tijekom plovidbe Jadranom plovili u grupama radi sigurnosti te su plovili prema otvorenom moru izbjegavajući obalu jer su se bojali gusara i uskoka koji su im više puta znali nanijeti teške udarce.

U 17. stoljeću jedna je ribarska družina s Pelješca stigla do Rijeke, ali se nisu iskrcali jer su čuli kako u gradu vlada kuga. Čekali su riječkog gradonačelnika koji se na koncu osobno pojavio te ih sačekao da se iskrcaju. Spomenuo je Vekarić i kamenice. Pelješčanin Luka Jurišić iz Dube Pelješke 1856. otputovao je u Sjedinjene Američke Države. Zatekao se u saveznoj državi Lousiani, a vidjevši ušće rijeke Mississippi na pamet mu je pala ideja da krene s uzgojem kamenica. Ušao je u more do pasa, nabio je nekoliko kolaca, napravio platformu te baraku u kojoj je i živio. Na kraju mu je uspjelo te mu se pridružilo još nekoliko zemljaka. U New Orleansu se proširila vijest o kamenici, novoj deliciji. Pojavila se u restoranima, pisalo o njoj u novinama, a Vekarić je ispričao kako Jurišić i danas slovi kao otac industrije kamenica u SAD-u. Dodao je također da danas više mještana iz Dube Pelješke ima u SAD-u nego u samoj Dubi Pelješkoj! Uglavnom, Pelješčani su ostavili dubok trag i u SAD-u.



Spomenuo je Vekarić i stočarstvo koje je isto tako bilo razvijeno na Pelješcu, ali i pelješka vina, posebno područje Dingača i Postupa gdje vladaju savršeni uvjeti za lozu. Podcrtao je kako u tom smislu ne treba zaboraviti ni područje Trstenika i Kune. Pohvalio je nedavno otvoreni Muzej vinogradarstva i vinarstva u sklopu Poljoprivredne zadruge Putniković.

S druge strane, Orebić je bio administrativnom području Trsteničke kapetanije i u tom dijelu nitko nije htio živjeti jer je zemlja bila jako loše kvalitete te nije bilo dovoljno vode. No, ipak se razvija i nastaje tradicija pelješkog pomorstva. Vrhunac te tradicije bio je 1873. kada je pelješko pomorstvo činilo 90 prekooceanskih brodova, a Orebić je tada brojio samo 500 duša. Bilo je 2500 pomoraca, a 250 kapetana i časnika! Ta tradicija bila je bogata i moćna, a najmlađa pelješka tradicija, turizam, stara je 'tek' 120 godina! Koncem 19. i početkom 20. stoljeća stoku zamjenjuje tehnologija, javljaju se kamioni, a javlja se i umjetno gnojivo.

Vekarić je ispričao još nekoliko vrlo zanimljivih crtica i anegdota te time zaključio predavanje koje je održano u sklopu Dana kulturne baštine. bLu
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije