Vijesti Kultura

SUSRET U DEPOU

DUBRAVKA LOŠIĆ Ostala sam bez prostora kao kolateralna žrtva, ali zbog dobrote prijateljice i njezina supruga došla sam ovdje...

SUSRET U DEPOU
Već 36 godina dubrovačka umjetnica Dubravka Lošić redovno izlaže svoja umjetnička djela, a posljednjih osam godina to čini u sasvim posebnim prostorijama, prostorijama bivšeg skladišta uljare u Radeljeviću, u dubrovačkom naselju Gruž.
Odmah iznad velikog parkinga, koji svakodnevno pruža utjehu za sve dubrovačke i strane vozače koji traže parking za svoje "limene ljubimce", put vodi prema njezinu ateljeu.

U ugodnom razgovoru za "Slobodnu" ispred ulaza u atelje, kao na taraci s koje se pruža pogled prema poslovnoj četvrti Dubrovnika, prema takozvanom "downtownu", umjetnica otkriva kako je došla do sadašnjeg prostora.

- Rekla bih da je to bilo slučajno, a zapravo ništa nije slučajno. Ostala sam bez radnog prostora kao kolateralna žrtva, tako su mi kasnije rekli.



Zbog susreta s prijateljicom, njezine dobrote i dobrote njezina supruga, došla sam ovdje na nekoliko mjeseci, završavala izložbu za Umjetnički paviljon u Zagrebu i ostala do danas. Ovdje sam privremeno i ovaj prostor nije konačno rješenje - ističe Lošić.
Od samoga početka pa do danas atelje se nije radikalno promijenio.

- Prostor je trebalo samo očistiti. Nisam ga prilagođavala ili preuređivala. Postavila sam konstrukcije, nosače, ali ništa drugo.
Kao takav je zanimljiv, na neki način ja se njemu prilagođavam - objašnjava sugovornica.

U ateljeu je u studenome 2015. otvorila izložbu "Susret u depou", zatim je u studenome 2018. uslijedila izložba "Susret u depou II", da bi u sklopu jubilarnih 70. Dubrovačkih ljetnih igara u kolovozu ove godine javnosti predstavila "Susret u depou III".



Svaki put bi otvaranje Lošićeve izložbe okupilo zaista golemi broj simpatizera njezine umjetnosti, kao i prijatelja, kolega i stručnjaka, tako da se radilo o pravom susretu umjetnosti i publike, a tome je uvelike pridonio i prostor.

- Zahvalna sam radi ovakvih uvjeta, ali mislim da se u svakom radnom prostoru može napraviti izložba. Vidjela sam sjajne izložbe postavljene u dvije nevelike sobe. Moj atelier jest velik, zanimljiv i atraktivan, ali netko može imati ovakav prostor a ne napraviti izložbu u njemu. To je stvar odluke, koncepcije i ideje - naglašava Lošić.

Strojevi iz obiteljske radionice

Odgovorila je i na pitanje koliko interijer u kojemu radi utječe na ono što radi.

- Rekla bih - ne nužno. Možda je to neočekivan odgovor, ali veliki dio radova napravila sam na nekim drugim mjestima. Mjera prostora ne određuje veličinu mojih radova. Uvijek radim u velikim mjerama - podcrtava Dubrovkinja.

No, priznaje da izložene radove upotpunjuje okruženje.



- Ovdje ih je puno, vide se i oni zapakirani, neki izlagani ili neizlagani… U određenom momentu fokus je na jednom ciklusu, drugi su sa strane, ali osjeti se ta energija i punina, što se ne bi moglo da sam u nekom manjem prostoru - govori Lošić.

Određene dijelove ne može koristiti, ali prostor je veličine nekoliko stotina kvadrata. Tu skladišti i svoje prethodne radove.

- Neki su ostali po drugim prostorima tako da nije baš sve tu, ali ovdje je veći dio, kao na primjer i radovi iz 1985. - otkriva Lošić.

U atelje koji ima tri "broda", prije nekoliko mjeseci donijela je i nekoliko strojeva iz obiteljske radionice. No, što je zapravo ovaj prostor za umjetnicu – atelje, radionica ili depo?



- Najviše volim reći da je ovo radionica, u radionici istražujem, radim, izlažem… Riječ "radionica" mi je najdraža i najtočnija - pojašnjava Lošić te dodaje koliko vremena ovdje provede:

- Nekad je to nekoliko sati s pauzama, nekad u kontinuitetu ujutro od 6 do 19 s kratkom pauzom, a kad je potrebno, ostanem do 23 sata navečer. Nemam radno vrijeme, prilagođavam se određenim fazama rada - govori umjetnica.

Ne bojim se

Zadovoljna je jer joj u sadašnjem prostoru ne fali baš ništa. Sve je tu: od materijala do radova. Zimi je hladno, a ljeti vruće.
- To je sve normalno za ovakva mjesta. Zimi obično radim veće radove i u pokretu sam, a ljeti pokušavam manje, tako da sam manje u pokretu i manje se zagrijavam (smijeh) - kaže Lošić.

Odmah iznad nje je pekarnica pa vani u večernjim satima miriše na slasna peciva. U šali bi se moglo reći kako na jednoj razini nastaje kruh, na drugoj umjetnička djela, na trećoj računi za parkiranje. Gruž je dio Dubrovnika s dosta ljetnikovaca pa to aludira na odmor, na plandovanje.



- Malo ljudi zna da sam ovdje. Mnogima je bilo teško pronaći moju radionicu, adresa je "bivša uljara Radeljević". U Gružu mi je super, ima zraka, može se disati i sve je na ruku. Kad je otvaranje izložbe skupimo se u velikom broju, kasnije nema toliko ljudi, što mi ne smeta jer imam svoj mir, a to mi je važno. Ne bojim se veličine prostora, dobro se ovdje osjećam - zaključuje dubrovačka umjetnica.
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije