Vijesti Kultura

KNJIŽEVNOST U LAZARETIMA

IVO KARA-PEŠIĆ Čitanjem Alde Merini osvješćujemo onaj dio sebe koji nam govori da smo konačna i smrtna bića i da bi baš iz toga trebali crpiti snagu!

KNJIŽEVNOST U LAZARETIMA
Ciklus “Književnost u Lazaretima” u Art radionicu Lazareti doveo je Iva Kara-Pešića koji je predstavio prijevod zbirke pjesama “Zaljubljena duša” (“L’anima innamorata”) talijanske pjesnikinje Alde Merini (21. III. 1931. – 1. XI. 2009.). S prevoditeljem je o zbirci, kao i sa svim svojim prethodnim gostima, razgovarala Staša Aras. Napomenula je kako se radi o prvoj knjizi Alde Merini objavljenoj na hrvatskom jeziku. Moderatorica je također rekla kako je ostala ugodno iznenađena pročitavši nekoliko pjesama pjesnikinje za koju nikad prije nije čula. Zanimljivo, ispričala je kako je jednako iznenađeno reagirala i hrvatska pjesnikinja Dorta Jagić!

Kara-Pešić je pak otkrio kako je njegov otac, inače i sam prevoditelj ali arhitekt po struci, 'kriv' za ovaj prijevod jer mu je jednom prilikom prije tri godine, dok su sjedili na taraci obiteljske kuće u Dubrovniku, kazao kako je sramota da ne postoji hrvatski prijevod jedne od najvećih talijanskih pjesnikinja XX. stoljeća. Pritom je naglasio kako je sramota isključivo Kara-Pešićeva te mu teatralno na stol bacio knjigu „Aforizmi i čarolije“ („Aforismi e magie“) Alde Merini.



S obzirom da Kara-Pešić dvadesetak godina živi u Italiji izjavio je kako mu je pjesnikinja bila itekako poznata jer je znala gostovati po raznim, ponekad i neprimjerenim, emisijama talijanske televizije. Inače, pjesnikinja je veliki dio života provela u psihijatrijskim bolnicama te je tek tijekom 90-tih prošloga stoljeća dobila medijsku pažnju kojom je prekinuta dugotrajna šutnja u javnosti. U razdoblju od 1965. do 80-tih godina Merini je boravila u psihijatrijskim bolnicama koje je prevoditelj, koliko god mu bio mrzak taj izraz, označio kao „ludnice“. Tu je proživljava raznorazne grozote pa se tako spominju i tretmani elektrošokovima!

Mišljenja je Kara-Pešić kako je pjesnikinja bila hipersenzibilna te se kao takva nije znala nositi s brojnim životnima problemima, a živjela je u vremenu kada je u Italiji osoba prisilno mogla završiti u ludnici. Merini je plikove svoje poezije poklanjala prijateljima, poznanicima, simpatizerima, novinarima s kojima bi razgovarala tako da je danas teško ustanoviti stvarni opseg njezina opusa. Pojasnio je i Kara-Pešić kako je stvar po pitanju autorskih prava jako komplicirana jer Merini ima četiri kćeri pa se svaka isplata oko autorskih prava mora dijeliti na četiri dijela što povećava troškove. Srećom, Kara-Pešić je prošao bez plaćanja – talijanskom nakladniku je od novca bilo važnije da se čuje za Merini i u Hrvatskoj!

Inače, originalnu zbirku Kara-Pešić je našao u svojim policama. Knjiga je bila poklon njegovog najboljeg talijanskog prijatelja Giannacola Resta koji mu je napisao i posvetu i koji je nažalost u međuvremenu obolio od teške degenerativne bolesti mozga. Zbirka već samim tim za prevoditelja ima emocionalnu težinu. Zahvalio je i pohvalio Kara-Pešić izdavača – Društvo dubrovačkih pisaca na koje ga je uputio prijatelj, dubrovački filozof Mario Kopić. Kazao je kako je predsjednik Društva, Boris Njavro, pokazao nevjerojatan senzibilitet te mu dao slobodan manevarski prostor. Za lektoricu i urednicu zbirke Marielu Marković kazao je kako je ona tijekom procesa uređivanja bila puno više od toga, a grafički dizajner Vinko Rožić isto se tako našao u redu osoba koji su dobili iznimne pohvale.



Naveo je prevoditelj, inače filozof po struci, kako je imao iskustva s brojnim nakladničkim kućama, ali da nije ni zamišljao da će naići na tim kao što je tim u Društvu dubrovačkih pisaca! Aras je iznijela podatak kako je zbirka obogaćena i crtežima Alberta Casiraghyja te pogovorom „Susret duša“ čiji je autor upravo Kara-Pešić.

Zbirka je nastala početkom 2000-tih kada je Merini započela s novom fazom svog stvaralaštva, a koja je obilježena prozom i religijskim temama. Objasnio je Kara-Pešić da Merini na neuobičajen način obrađuje te teme, njezin se misticizam prilično razlikuje, dodao je kako je njezin misticizam „puten“. Nazvao je njezinu poeziju „žanrovski neuhvatljivom“, „savršenstvom između oblika i forme“ te je i sam priznao da se iznenadio čitajući njezine stihove. Merini je već kao tinejdžerica za svoje pisanje dobila nagradu koju joj je – što je posebno upečatljivo – uručila posljednja talijanska kraljica. Pier Paolo Pasolini napisao je esej u kojemu je pohvalio njezine stihove, a umjesto da prva zbirka ugleda svjetlost dana u njezinoj 15. godini života, prva zbirka pod nazivom „Prisuće Orfeja“ ("La presenza di Orfeo") objavljena je kad je Merini imala 20 godina.



Lika Orfej često se javlja u njezinom pisanju pa je Kara-Pešić ustvrdio da bi se i čitatelji njezine poezije kao Orfej trebali spustiti u najranjivije dijelove svoje duše, gdje vladaju bolovi, patnje i strahovi te bi se trebali suočiti s njima. Kazao je kako onima koji pišu poeziju ili prozu nerijetko najveći problem intimno se ogoliti pred čitateljima te se takvi pitaju kome bi takvo nešto uopće bilo zanimljivo. Ali, Kara-Pešić je dao jednoznačan odgovor da upravo „u onom najintimnijem leži ono univerzalno“. Za njega je najveće dostignuće tim „dubokim kopanjem po sebi“, tom „samoarheologijom“ suočiti se sa samim sobom.

Aras se nadovezala rekavši kako Merini koristi jedan univerzalni jezik te bi se za njezinu poeziju moglo reći da je poezija XVIII., XIX., XX. ili XXI. stoljeća, ona je jedna od pjesnikinja čiji jezik zaobilazi epohe. Kara-Pešić je na predstavljanje donio i knjigu „Mitovi o ljubavi“ Denisa de Rougemonta koja mu je jako pomogla jer mu je pružila objašnjenja za vrstu misticizma koji svojim pisanjem njeguje Merini.

- Čitanjem Alde Merini osvješćujemo onaj dio sebe koji nam govori da smo konačna i smrtna bića i da bi baš iz toga trebali crpiti snagu, poručio je Kara-Pešić.

Dodao je kako je proces prevođenja trajao četiri mjeseca, ali je relativno brzo imao prvu verziju prijevoda. Podcrtao je kako originali nemaju znakove interpunkcije te kako je Merini po pitanju talijanskog jezika stvorila neke čudne rečenične konstrukcije. Prijedloge tako ne koristi po pravilima talijanske gramatike što joj s druge strane otvara vrata prema dvoznačnosti. Međutim, to je dodatno otežalo prevoditelju jer se često nalazio u dilemi što je pjesnikinja zapravo htjela reći. Dok je boravila u umobolnicama nije imala papir i olovku pa je stihove govorila sebi, čim bi se dohvatila olovke brzo ih je zapisivala te su zbog te brzine „nastradali“ znakovi interpunkcije. I nakon razdoblja boravaka u umobolnicama, Merini je imala krize: tako bi prijatelje noću znala zvati na telefon govoreći im stihove. Kako su neki na to bili navikli, kraj telefona su držali bilježnicu i olovku te bi zapisivali ono što bi im pjesnikinja doslovno pjevala. Talijanski izdavači tako su prilikom publiciranja odlučili izostaviti znakove interpunkcije. U sabranim djelima „Cvijet pjesništva“ („Fiore di poesia“) Alde Merini urednica Maria Corti tehniku pisanja ove pjesnikinje označava kao „getto di poesia“ odnosno „mlaz, bujicu poezije“.



Aras je pri tome povukla paralelu s Vesnom Krmpotić, a spomenula i Rilkea koji primjerice često spominje Orfeja. Pročitao je Kara-Pešić nekoliko pjesama i ulomke iz predgovora, a najavio je i prijevod drugih djela ove talijanske pjesnikinje. Spomenuo je u tom kontekstu njezin potresni dnevnik koji opisuje iskustva u psihijatrijskim bolnicama: „Druga istina. Dnevnik jedne drugačije“ („L'altra verità. Diario di una diversa“) ili pak prijevod njezine zbirke „Sveta Zemlja“ („La Terra Santa“).

U svakom slučaju, bio je ovo 'poznoljetni' nastavak ciklusa „Književnost u Lazaretima“ ukrašen mističnim susretom duša, stihova, osjećaja u poetičnoj režiji Alde Merini. bLu
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije