Njezin stas i glas odavno smo dobro upamtili, i za vrijeme ljetnog razdoblja gledamo, slušamo i čitamo gotovo neprekidno. Karla Labaš prva je žena Ureda za odnose s javnošću i marketing Dubrovačkih ljetnih igara, količina vremena provedena na telefonu može se mjeriti sa zaposlenicama nekadašnjih poštanskih ureda koje su 'prebadale' veze neprekidno i po cijele dane. Ni ovaj razgovor nije mogao proći bez poziva, poruka, mailova, javljanja medijima i usput glumcima i izvođačima s Igara. I to sve u okrugloj godini postojanja, kad je osjetljivost na Igre, barem kod Dubrovčana, jača nego ikad. Sedmu sezonu već radi ovaj posao, prije toga tri je ljeta provela u press uredu, za nju nema previše nepoznanica, jedino je intenzitet posla svake godine sve jači. Na pitanje 'poludi li nekad od posla' odgovara:
-Apsolutno da! Jako je intenzivno, hektično, radi se puno, vrlo je dinamično, posao zahtijeva užasnu vještinu multitaskinga inače se ništa ne bi stiglo na vrijeme, a zahtijeva istovremeno i koncentraciju i strpljenje za suradnju s različitim vrstama ljudi. Da, iscrpljujuće je, zato je jako bitno imati neke svoje male rituale, svoj način opuštanja i otpuštanja stresa koji se skupi na dnevnoj bazi, da bi se izbjegli živčani ispadi.
Puno je žena u Igrama, puno različitih raspoloženja i karaktera na jednom mjestu. Različite generacije žena surađuju skupa, to nekad zna biti opasan okoliš...
-Ima i muških kolega iako su pretežno u odjelu tehnike, dok žene čine većinu u vodećim pozicijama i na administrativnim poslovima, i točno je, svih su generacija, od ranih 20-ih do onih koje su već pred mirovinu, ali smo skladne. Dogodi se i neki povišeni ton, bude raznoraznih zamjeranja, sve posve normalno u ovako dinamičnom poslu, ali nikad to ne traje dugo, inače bi posao patio. Čini mi se da nekako svi imamo svijest o tome da treba odraditi Igre i da bi narušeni ljudski odnosi to otežavali, a i nema nas puno, pa su odnosi zapravo gotovo prijateljski ili familijarni. I novi zaposlenici su pretežno prije toga više godina radili sezonski, pa se svi nekako poznajemo.
Svaki dan imaš nešto, koncert, predstavu, moraš li baš na svemu biti prisutna i dobro raspoložena?
-Moj rad počinje rano ujutro kad se najviše bavim komunikacijom s novinarima, planiranjem i dogovorima s medijima, ali moram biti prisutna i navečer na gotovo svim izvedbama jer mediji naravno prate izvedbe. No, ipak mi se neku večer otvorila mogućnost da uzmem slobodnu večer, i iskoristila sam to da izađem prošetati sa sestrom i neputovima, pošli smo na pizzu, kasnije i na sladoled u Lapad, divno, uspije se koja takva večer uloviti. Nisam se još nijednom doduše uspjela okupati s njima.
Što ti je najteže, najizazovnije odraditi?
-Nema teško, nema nemoguće, posao je uhodan, sedamdeset nam je godina, a meni sedam na ovom radnom mjestu, poteškoća ima i pojavljuju se problemi, ali kao izazov, ne kao nepremostive prepreke ili problemi.
Sedma godina ljubavi – sretna ili kobna...?
-A sedma je sudbonosna?!-
Igre uvijek dižu prašinu, puno se priča i nagađa koliko troše, koliko daju, po nekom tvom viđenju stvari, je li Dubrovčani još uvijek ipak gledaju na Igre kao nešto najbolje što imamo?
-Uvjerena sam, to mi govori iskustvo i kontakt kako sa stručnom kulturnom javnošću tako i s publikom, da Igre i dalje zauzimaju posebno i ključno mjesto u životu i kulturi Grada. Ima tu i legitimnih pitanja, ali ne odobravam kad se ta pitanja postavljaju u dnevnopolitičke svrhe.
Odlične su za iskorištavanje u tom smislu, doduše i oni koji su za i oni koji su kontra, zauizmaju prvih pet redova na svim izvedbama Igara. Vole na skupoj kulturi biti viđeni?
-Eto, i sami ste to primijetili.-
Dok traju Igre ne stigne se puno toga mimo njih. Od završetka Igara pa do idućih radi se na svemu ostalome, pa i na 'prenošenju' Igara van Grada.
-U rujnu smo već u Zagrebu, šest programa s ovih Igara predstavlja se, povodom velike 70. obljetnice, zagrebačkoj publici i njihovim gostima. Mi zapravo paralelno i sad radimo na tome, ali čim zatvorimo 70. Igre, morat ćemo se ozbiljnije uhvatiti toga. Brzo onda dođe prosinac i Zimski festival, a i cijelo vrijeme su u tijeku dva europska projekta. Ne treba ni spominjati da se već radi i na programu 71. Igara.
Imaš li neke želje planove ići dalje u Igrama ili ti ovo odgovara?
- Unutar Igara je trenutno ovo mjesto baš ono koje mi odgovara.
Hamlet kao jedan od središnjih događaja, poklopilo se puno sretnih okolnosti?
- Sigurno. Uz Hamleta na Lovrjencu s Franom i Magellijem, među pet najjačih događanja tu su Marijinskinski balet, u glazbenom dijelu Yuja Wang i Pogorelić, mada je čest gost, ta večer s njime u Dvoru je sigurno među najjedinstvenijima.
Otvorene gradske pozornice, jesmo li ih trajno izgubili, kako to pomiriti u ovoj bjesomučnoj utrci za lovom? Nitko više ne želi dati ni milimetra?
-Prije su, kako mi svi pričaju, ugostitelji samoinicijativno gasili muziku, micali što je trebalo micat' za izvedbe, uživali u probama i predstavama ili izvedbama, a danas je potrebna dobra koordinacija više službi - gradskih i nas iz Igara da bi se neka izvedba mogla održati neometano i bez nekih prekida. Točno je da su neke pozornice, čini mi se iz ove perspektive, zauvijek izgubljene. Ne znam hoće li se ikad više Dundo Maroje moći igrati na Gundulićevoj poljani. Nadam se na nisam u pravu.
StoryEditorOCM
KulturaVODITELJICA UREDA ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU I MARKETING DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA
KARLA LABAŠ Kažu da je sedma godina kobna, ali ljubav između Igara i mene ne mari za godine
13. kolovoza 2019. - 17:54