Komemoracija za nedavno preminulu kazališnu, filmsku i televizijsku glumicu Žužu Egrenyi (1932. – 2019.) održana je na Velikoj sceni u Kazalištu Marina Držića gdje je dramska umjetnica provela najveći dio svog profesionalnog glumačkog života. Dogradonačelnica Jelka Tepšić prva je govorila o umjetnici.
- Napustila nas je velika umjetnica, iznimno talentirana glumica i redateljica koja svakom svojom izvedbom i osobnošću osvajala publiku i kritiku već od studentskih dana ulogom Grube u Držićevom „Skupu“. Gospođu Žužu sigurno ćemo pamtiti po predanosti teatru, osebujnom duhu i zaraznom optimizmu kao i ljubavi prema Kalamoti i Gradu. Dubrovačka kulturna scena zauvijek će ostati obilježena njezinim vrhunskim ostvarenjima u predstavama poput „Skupa“, „Dubravke“, Ionescovih „Stolica“ te nenadmašne sinjorine Estere. Samozatajna i skromna, gospođa Žuža dala je i svoj pečat hrvatskoj filmskoj umjetnosti. Pamtit ćemo je po vrlo uspješnim predstavama Kazališne družine Kolarin koje je potpisala kao redateljica dijeleći svoje iskustvo i znanje s mlađim kolegama. Mi koji smo makar i nakratko imali privilegiju surađivati s ovom velikom glumicom, sjećat ćemo se njezinog pogleda koji je nosio osmijeh optimizma i životne radosti, njezine skromnosti i posvećenosti svom pozivu. Ono što je gospođa Žuža Egrenyi donijela kao velika glumica zauvijek će ostati upisano u povijesti hrvatskog i dubrovačkog glumišta. Draga gospođa Žuža, bila je čast poznavati Vas i Vaše djelo, falit ćete, istaknula je Tepšić.
Na svoju prijateljicu i kolegicu osvrnula se umirovljena inspicijentica Kaća Carević.
- Kako govoriti o Žuži kao čovjeku, kao građaninu, kao prijatelju, kao glumcu? Kao čovjek je bila široka. Kao prijatelj je bila jako zahtjevna, čak nekad previše. Kao glumac i kolega bila je točna, precizna, uvijek odgovorna. Kao građanin ovog grada bila je ekstravagantna. Zašto je Žuža kao prijatelj bila možda malo naporna? Zato što je puno zahtijevala. Jednom je zahtijevala da joj pomognem umrijeti i to kad je bila u najvećem naponu snage. Rekla sam joj: „Dobro, dobro, hoću, ali daj mi znak da vidiš hoćeš li biti zadovoljna!“ Imala je nekakve svoje teške i tužne trenutke kada ne bi bila zadovoljna u poslu pa bi onda došla u nas doma pa bi se ispričala. Ona je pošla iz Dubrovnika nezadovoljna u angažman, pošla je zarađivati, nije trebala biti nezadovoljna jer su je svi voljeli u ovome gradu, redatelji su je voljeli, kolege su je voljeli, a voljeli su je i pisci. Žuža je imala tri svoja intimna pisca. Voljela je ljude, djecu naročito. Eto moja Žuža, i sad te vidim kao gledatelja kako u jednom lijepom crnom džemperu, crnim gaćama i jako lijepom zlatnom bluzom sjedi i strogo prati predstavu. Ona je znala biti jako strog kritičar, znala je nekada reći: „puno truda uzalud“, a znala se i oduševiti i aplaudirati do iznemoglosti, otkrila je Žuži te dodala:
- Međutim, pomalo se počela povlačiti u sebe i ja sam kao kućni prijatelj primijetila da ona malo zaboravlja. To mi je bilo teško i krivo, dok sam bila predsjednica Kolarina došla sam na ideju da Žužu izvučem iz kuće i da je nagovorim da režira u Kolarinu. Srela sam današnju predsjednicu Kolarina Jelicu Čučević koja me zamolila da obavezno rečem dvije riječi u ime Kolarina, da obavezno spomenem što je Žuža s Kolarinom radila, a to su bili „Škerac sa Svete Marije“, „Ribarske svađe“ i „Matrimonijo“. Kolarin joj je uvijek beskrajno zahvalan jer nas je naučila govoriti, naučila nas je jednom diskretnom scensku pokretu, jako je pazila na pokret ruke što je naučila od profesora Habuneka. Zašto sam spomenula zlatni Žužin prsluk? Obukli su je u tu robu za odlazak na Boninovo pa se stalno pitam: je li Žuža pošla negdje režirati ili je pošla na neku premijeru, navela je Carević ispravši navode u medijima kako je Egrenyi napisala „Mačkomišokaz“ jer je to djelo zapravo potpisuje akademik Luko Paljetak.
Podcrtala je Carević još jednom kako su Žuži voljeli svi te je pročitala hommage Žuži Egrenyi kojeg je na Facebooku objavila glumica Jasna Malec Utrobičić, a koja je inače jedno vrijeme bila u angažmanu u KMD-u. Na kraju je pozvala okupljene da daju posljednji aplauz pokojnoj glumici za „njezin doprinos kazalištu i svima nama“.
Dramska umjetnica i članica ansambla KMD-a Glorija Šoletić također je rekla nekoliko prigodnih riječi.
- Došavši u Kazalište Marina Držića kao mlada glumica, kad sam prvi put gledala Žužu Egrenyi u predstavi „Dubrovački škerac“, ta predstava značila je povratak Žuže na scenu njezinog Kazališta nakon višegodišnjeg izbivanja. Nije to bio prvi put da je Žuža odlazila kako bi se vratila. Odlaženje joj nije baš pristajalo, međutim, vraćala se uvijek jača kao sjajna sinjorina Estera, veličanstvena Anouih, neponovljiva Kata iz Sutona i da ne nabrajam neke druge uloge… Režijski pritajena u razigravanju Kolarina, nosila je umjetnost u sebi i oko sebe. Draga moja Žuža, nenametljiva, pristupačna, srdačna, prožeta humanošću i dubokim humanizmom, svaki naš trenutak i susret, privatni ili kazališni, učinila si nezaboravnim. Žuža, hvala ti što si svjedočila glumačkom pozivu, glumcu i ženi, što je još teže. Što si svojom osebujnošću, poštenjem i iskrenošću znala probuditi sve ono što nismo ni sami znali da znamo. Rekla si ono što nikada neću zaboraviti: „Ako nisi spreman na neiscrpno davanje, znaj da nikada ništa nećeš dobiti!“ Žuža, velika prijateljice moja i velika glumice, hvala ti na svemu! Gdje god da si, znam da ne žališ ni za čim i nadam se da ćemo se jednom, ne tako uskoro, sresti, kazala je Šoletić.