NIKŠA VAREZIĆ Dubrovčani su podigli kameni stup Orlanda u trenutku kad su ostali dalmatinski gradovi na svojim trgovima postavljali standale s mletačkim lavovima

Doktor znanosti Nikša Varezić održao je povodom obilježavanja Orlandove godine u Znanstvenoj knjižnici predavanje ”Orlandov stup – simbol sazrijevanja dubrovačke komune”. Dao je najprije odogovor na pitanje je li postavljanje Orlandovog stupa značilo vrhunac sazrijevanja dubrovačke komune.

- Činjenica jest da Orlandov stup u Dubrovniku datira iz perioda kasnog srednjovjekovlja, kada je dubrovačka komuna na pragu svoje političke punoljetnosti. Prethodna stoljeća sazrijevanja dubrovačke komune u društveno-ekonomskom i političkom smislu, u geopolitičkim zadatostima jadransko-balkanskog prostora evidentno svjedoče da je Dubrovnik - za razliku od sjevernijih istočnojadranskih komuna - još od ranosrednjovjekovlja bio u civilizacijskom iskoraku u odnosu na svoje balkansko zaleđe, na koje je neposredno bio upućen. Komuna je s te pozicije na svoje zaleđe naročito bila upućena u ekonomskom smislu, gdje su Dubrovčani još veoma rano, dakle u 12. stoljeću, pokazali svoj pravi potencijal, prometnuvši se u značajnog ekonomskog faktora na čitavom jadransko-balkanskom prostoru. To će iskustvo omogućiti Dubrovčanima pozicije s kojih će se uskoro veoma uspješno nositi s političkim izazovima, upućenim ne samo iz smjera tog istog balkanskog zaleđa, koje će u međuvremenu tijekom srednjovjekovlja stasati, već i iz geopolitički sasvim novog smjera, s kojim su Dubrovčani do tada imali veoma malo doticaja, a to je Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Upravo u tom trenutku (kraj 14. stoljeća) u Dubrovniku se podiže Orlandov stup. Isto tako, potrebno se osvrnuti i na period prethodnog mletačkog vrhovništva (1205-1358.) koje se najčešće banalno percipira s negativnim predznakom, međutim, pomnija analiza svakako zahtjeva suzdržaniju ocjenu. Naime, iako je riječ o odnosu podložnika i regionalnog političko-ekonomskog faktora koji je bio znatno superiorniji, samim time nametnuo i određene regule ekonomske politike, to svakako nije bio odnos koji bi sugerirao neku vrst mletačke hegemonije. S druge strane, mletački doprinos institucionalnom sazrijevanju dubrovačke komune, također je značajan.

Naveo je i na koji je način Orlandov stupi 'nadogradio' dubrovačku komunu i zašto je on podignut baš u gradu podno Srđa.

- Probitci dubrovačke komune, u smislu konačnog oživotvorenja potpune autonomije i ekonomske slobode, poklopili su se s planovima Ludovika Anžuvinca u namjeri da s istočnojadranske obale potisne Mlečane i unutar granica svog kraljevstva inkorporira i gradove na istočnojadranskoj obali. Dubrovnik je 1358. Višegradskim ugovorom od hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca dobio doista najširi vid autonomije, kao i značajne trgovačke povlastice, što ga je lansiralo znatno ispred ostalih istočnojadranskih komuna koje su istovremeno potpale pod vlast tog kralja. Bez obzira na to što je Anžuvinac bio u samom zenitu svoje vojno-političke moći, Dubrovnik je imao zahvalnu poziciju s kojih je nastupao u pregovorima s kraljem i izborio svoj povlašteni položaj. Ludovik je doista bio snažna i sposobna ličnost, značajno je konsolidirao svoju vladarsku poziciju unutar Kraljevstva. Političko vrhovništvo i zaštita koju su Dubrovčani dobili od hrvatsko-ugarskih kraljeva u ničemu nije negirala njihovu de facto neovisnost. S njom će se Dubrovčani morati nositi već za Ludovikova života, koji je kao vladar iz dalekog Podunavlja najčešće bio zaokupljen različitim unutarnjim i vanjskopolitičkim izazovima, a dodatnu distanciranost u odnosu na grad na krajnjem jugu Kraljevstva pridonijet će politička dezintegracija za Ludovikovih nasljednika. Tzv. protudvorski pokret, koji će okupiti znatan dio ugarskih i hrvatskih velikaša, negirajući - najprije Ludovikovoj udovici i kćeri, a potom i njenom zaručniku/mužu Žigmundu Luksemburškom – pravo na krunu, dovest će Dubrovčane u poziciju da balansiraju između suprotstavljenih opcija. Pri tom su svakako nastojali obraniti postojeće privilegije i status, a ukoliko je moguće, čak i još više profitirati, ističe Varezić te dodaje:

- Nezgodna je bila činjenica da je dubrovačko okružje pristalo mahom uz Žigmundove protivnike, dakle stranku Karla Napuljskog, odnosno njegovog sina Ladislava, koji su bili najbliži muški srodnici Ludovika Anžuvinca. Za Žigmunda je bilo naročito važno da su mu Dubrovčani očitovali vjernost, tako da je prilikom svog fizičkog boravka u samom Dubrovniku, na povratku u Ugarsku sa nikopoljskog ratišta 1396., udijelio Dubrovčanima mogućnost podizanja drvenog Orlandova stupa na središnjem gradskom trgu. To je bio popratna gesta Žigmundove potvrde višegradskih privilegija, ali i vidljivi, doista sugestivan znamen, dokaz pripadnosti hrvatsko-ugarskoj kruni pod čijom zaštitom Dubrovčani uživaju svoju de facto nezavisnost. Takva poruka ponovno će doći do izražaja dva desetljeća kasnije, imajući naročitu političku težinu. Nakon što je Žigmund porazio suparnički tabor, Ladislav Napuljski je pokušavajući izvući bar neku korist, prodao svoje pravo na Dalmaciju Mlečanima, koji će u periodu od 1409. pa do 1420. redom zauzimati svoje negdašnje istočnojadranske posjede, izuzev Dubrovnika. Od kad je 1358. otpravio posljednjeg mletačkog kneza, Dubrovnik se prometnuo u aristokratsku republiku, koja je ujedno uživala politički protektorat hrvatsko-ugarskih kraljeva. To su Dubrovčani i ovom prigodom svima davali do znanja, naročito Veneciji, podigavši na Placi kameni stup Orlanda, upravo u trenutku kad ostali dalmatinski gradovi na svojim gradskim trgovima postavljaju standale s mletačkim lavovima.

Odgovorio je znanstvenik na pitanje što dubrovačkog Orlanda razlikuje od njemačkog Rolanda.

- Pa iako nisam detaljno upoznat s izgledom njemačkih Rolandovih stupova, pretpostavljam da suštinske razlike nema. Vjerojatno ona postoji unutar nekih ornamentalnih detalja ili same veličine. Ono što im je zajedničko jest simbolika, koja evocira povijesni kontekst srednjovjekovlja, upućujući na status slobodnog kraljevskog grada, dakle na autonomiju tih gradskih sredina u odnosu na njihove zemaljske vladare. S tim u svezi neizostavni su oni viteški prerogativi: mač, koji zapravo predstavlja pravo autonomne sudske ingerencije te štit koji upućuje na zaštitu od strane kralja ili cara. Oznaka dubrovačkog lakta, referira se na privilegij slobodne trgovine i vlastitog carinskog režima. Pretpostavljam da Rolandovi stupovi imaju neku svoju inačicu, s obzirom da unutar privilegija koje su ti gradovi s njemačkog povijesnog prostora uživali, također spadaju i fiskalna rasterećenja i ostali trgovački poticaji.

Na kraju je istaknuo što ga kao znanstvenika fascinira kod Orlandovog stupa.

- Osim što je krasan javni ukras, jedan od rijetkih kasnogotičkih detalja u pretežito baroknom dubrovačkom ambijentu, on je ujedno i fascinantna činjenica, odnosno jedan jasan, vidljivi znak koji uz zidine, upućuje na te mnogobrojne dubrovačke specifičnosti, ne samo unutar jadranskog okvira, već i šire. Orlandov stup ne postoji u niti jednom drugom našem primorskom gradu, on je prava rijetkost izvan njemačkog povijesno-geografskog okvira uopće. Samim time referira se na staru dubrovačku praksu stupanja u političke veze s relevantnim faktorima koji su bili fizički dovoljno daleko da značajnije ne sputavaju dubrovačke ambicije i potencijale, a politički dovoljno snažni da mogu jamčiti prikladnu zaštitu. To je zasigurno bio ključ dubrovačkog uspjeha kroz stoljeća.