Vijesti Kultura

JAVNO PREDAVANJE U ORGANIZACIJI BISKUPIJSKOG VIJEĆA ZA KULTURU I ZNANOST

INES IVIĆ Nisu prilikom obnove crkve Petilovrijenaca nakon Velike trešnje radili samo klesari, zidari, kovači i tesari, a vodu je 30 godina radnicima nosila vodarica Marija!

JAVNO PREDAVANJE U ORGANIZACIJI BISKUPIJSKOG VIJEĆA ZA KULTURU I ZNANOST

Povjesničarka umjetnosti Ines Ivić održala je u Dvorani Ivana Pavla II. javno predavanje ”Crkva nasred Place: Petilovrijenci kroz stoljeća”. Najprije se ispred organizatora, Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije, okupljenima obratio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji je napomenuo kako će se ciklus javnih predavanja nastaviti u rujnu. Također, predstavio je predavačicu i izrazio nadu kako će Ivić doći održati predavanje i dogodine jer se 30. rujna 2020. obilježava 1600. obljetnica smrti svetog Jeronima.

Crkva Petilovrijenaca izgrađena je na Placi (Stradunu) u 14. stoljeću (1363.), a od 15. stoljeća bila je i sjedište bratovštine krojača. Ta je stara crkva u potpunosti srušena u 1667. i počela se obnavljati 1677. gradnjom nove crkve u baroknome stilu.

- Odlučila sam se baviti crkvom Petilovrijenaca zato što sam, dok sam studirala u Zagrebu, bila dio jedne grupe studenata koju je vodila Ana Marinković gdje smo se bavili proučavanjem povijesnih izvora za arhitekturu, prvenstveno za arhitekturu koja je nestala u potresu 1667. Slijedom toga, za svoj sam se diplomski rad odlučila baviti crkvom Petilovrijenaca iz više razloga: prvo, zato što crkve danas nema i to je bilo jedno od istraživačkih pitanja: zašto crkva nije preživjela do današnjeg dana? Drugo, znamo da je postojala srednjovjekovna crkva koja je u potresu 1667. nastradala i da se ona nakon potresa obnovila. Nastojala sam rekonstruirati tijek gradnje, prvenstveno sam se fokusirala na crkvu poslije potresa. Ne samo da su doneseni potpuno novi zaključci i nova slika crkve koja se nalazila nasred Place, nego su se otkrila i brojna nova imena koja su sudjelovala u obnovi Dubrovnika nakon potresa i koje ne srećemo samo na crkvi Petilovrijenaca, nego i na drugim gradnjama iz tog vremena, kazala je.

Otkrila je predavačica je li se raspitivala koliko Dubrovčani znaju za nekadašnje postojanje te crkve.

- Nisam, ali kroz razgovor s mojim kolegama i prijateljima iz Dubrovnika saznala sam da su svi znali da je nekada postojala crkva i jedino što ih je podsjećalo na to je naziv ulice – Petilovrijenci. Uglavnom su svi kasnije bili iznenađeni rezultatima mog istraživanja.

Međutim, postoje još neki tragovi crkve koji su preživjeli stoljeća.

- Danas, osim naziva ulice, na nekadašnju crkvu, ali i na štovanje svetih Petilovrijenaca podsjeća nas oltar u Katedrali gdje je štovanje preneseno nakon što je crkva srušena, a ono što je istraživanje pokazalo jest to da je na mjestu gdje se crkva nalazila sagrađena klasicistička palača obitelji Sorkočević. Portal koji se danas nalazi u Ulici Petilovrijenci je zapravo preuzet s te barokne crkve i upotrebljen tako da nam je od materijalnih ostataka ostao portal i arheološki ostatci temeljnih zidova.

Objasnila je povjesničara umjetnosti tko su zapravo bili Petilovrijenci.

- Radi se o trojici braće, kotorskih mučenika: svetom Petru, Lovru i Andriji. Kako nam izvori pokazuju, Andrija je negdje tijekom vremena postao zanemaren tako da su se stalno počeli spominjati Petar i Lovro pa je zato nastalo skupno ime "Petilovrijenci". Kao što legenda kaže, jednu večer su se u snu jednoj ženi u Kotoru ukazala trojica braće rekavši joj gdje se nalazi njihova relikvija. Kazali su joj da ide kotorskim vlastima da ih obavijesti o tome. Kotorske vlasti su je ismijale, a onda su u drugoj viziji braća rekli da ode u Dubrovnik i da će joj Dubrovčani pomoći. Oni su čuli vijest, spremili su galiju, otišli su po relikvije koje su u procesiji prenesene u Grad. Neki izvori kažu da su prenesene u Katedralu, a neki u crkvi svetog Stjepana, pojasnila je Ivić.

Otkrila je predavačica je li bilo pokušaja da se palača obitelji Sorkočević pretvori u crkvu.

- Ne, naime gradnja crkve nakon potresa stala je 1706., ono što znamo iz izvora, ona je vjerojatno nekih stotinjak godina i više stajala tako u razrušenom stanju na Stradunu i onda imamo odluke biskupa da crkvu, koja je jednom započeta i nikada nije završena, treba staviti na javnu dražbu. Zanimljivo, kaže da je treba ”prodati jednoj određenoj osobi koja će na tom mjestu sagraditi jednu ili dvije kuće" tako da zapravo nije bilo nikakvih pokušaja pretvaranja u crkvu, poručila je.

Među brojnim graditeljima istaknula se i jedna žena.

- Meni je bilo vrlo zanimljivo raditi na ovoj temi. Kada sam počela istraživati, donekle sam imala predodžbu što bi mogla naći, a na kraju se zapravo otkrila ta nova barokna crkva koja je imala centralni tlocrt, koja bi, da je preživjela do naših dana, predstavljala vrlo važnu točku razvoja barokne arhitekture na istočnoj obali Jadrana. Gradnju crkve Petilovrijenaca nakon Velike trešnje moramo gledati u kontekstu cijele barokne obnove i reorganizacije Grada. Nekako su mi srcu prirasli sva ta imena majstora koji su se javljali kroz izvore. Na primjer, nisu to bili samo klesari i zidari, susrećemo tako kovače, tesare, nalazimo čak nosače i meni najdraži radnik odnosno radnica je takozvana "Marija vodarica" koja je kroz 30 godina obnove svaki dan na gradilište nosila vjedra vode. Nažalost, bila je lako loše plaćena, ali to mi je recimo bilo jako zanimljivo. Kasnije kad sam čitala slične izvore za crkvu sv. Vlaha našli smo druge žene koje su radile isti posao, zaključila je Ivić. bLu

Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Bez vode je...

Bez vode je...
"Zbog izvanrednih radova na vodoopskrbnoj mreži danas će bez vode biti Ulica Nika Kulišića u vremenu od 9.00 do ...
Bez vode je...