Cehovi ili udruge obrtnika u srednjovjekovnim gradovima 

Cehovi su bili srednjovjekovne obrtničke udruge koje su imale zadatak unapređivati i štititi interese obrtnika u srednjovjekovnim gradovima. S procesom razvoja srednjovjekovnih gradova i građanskog staleža uopće, gradsko obrtništvo zauzimalo je u gospodarstvu i u cijelome društvu poseban položaj, koji su često ugrožavali gradski patricijat, pa čak i mnogobrojni trgovci koji su se znali osiliti stjecanjem velikog kapitala. Početak cehova svrstava se u 12. i 13. st., kada dolazi do razvoja i procvata gradova na europskom kontinentu. Gradovi su nastojali da za potrebe građanstva upotpune svoj obrt pa su povlasticama privlačili strance obrtnike, kao i slobodne i poluslobodne ljude s posjeda svjetovnih i duhovnih velikaša. Oni su u gradu stjecali pogodnosti kakve nisu imali na izvangradskim posjedima, ponajprije izjednačenje s ostalim građanima. Iste zadatke i sličnu organizaciju kao i cehovi imale su često crkvene bratovštine. Nad cehovima su postojale nadzorne vlasti, redovito gradska vijećnica (u autonomnim komunama), a gdje njih nije bilo, nadzor su obavljali svjetovni ili crkveni gospodari grada. Katkad su cehovi činili saveze i zajednički istupali u važnijim pitanjima.
 
Obrtnici su udruživanjem u cehove stjecali sigurnije uvjete života i opstanka. Ostarjelim, bolesnim i siromašnim članovima pružala se pomoć, a umrlima se priređivao dostojan ukop. Cehovi su sami odlučivali o primanju novih članova. Svaki ceh imao je svoje povlastice, statute, koje im je dodjeljivala gradska uprava ili vladar. Cehom je upravljao starješina odabran na godinu dana. Izbor se obavljao na cehovskoj skupštini, kojoj su morali prisustvovati svi članovi ceha. Uz statute, najvažniji cehovski predmet bila je škrinja u kojoj su se čuvale isprave, cehovske knjige, novac, pečatnjak i cehovska tablica.
 
Članovi ceha imali su i obveze prema Crkvi. Svaki je ceh imao sveca zaštitnika, čiji je oltar u crkvi morao održavati, a na blagdan sveca ceh se trebao okupiti na svečanoj misi. Na procesijama ili kojom drugom prilikom, cehovi su nastupali u povorci pod svojim zastavama. Unutar ceha odvijala se stručna izobrazba budućega majstora. Šegrt se primao na obuku na tri do pet godina, a nakon dovršenog obučavanja postao bi članom društva i odlazio bi na trogodišnje putovanje radi stručnog usavršavanja. Po povratku je mogao biti primljen u ceh, ali se morao dokazati izradbom majstorskoga rada.