Glazbeniku fra Bernardinu Sokolu, posthumna nagrada za iznimna dostignuća

Skupština Dubrovačko-neretvanske županije, na temelju svog Statuta, na 10. sjednici održanoj 29. travnja 2019., nagradila je posthumno glazbenika Fra Bernardina Sokola Priznanjem u obliku diplome za iznimna dostignuća značajna za Dubrovačko-neretvansku županiju.
Bernardin Sokol, krsnim imenom Luka, rođen je 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu kod Splita. U franjevački red stupio je 1905. Za svećenika je zaređen 1912. Glazbu je od 1915. do 1917. studirao u Klosterneuburgu kod Beča. Istovremeno je tu specijalizirao teologiju. Poslije toga, u Dubrovniku je predavao moralku, crkveno pravo i glazbu. Teološki i glazbeni studij nastavio je u Rimu, gdje je 1925. doktorirao teologiju a na Papinskoj višoj glazbenoj školi 1926. završio je muzikologiju. Od 1927. do 1932. na Teološkom fakultetu u Zagrebu predavao je uvod u koralno pjevanje i crkvenu muzikologiju.
Sokol je nakon toga živio na otoku Badiji kod Korčule, gdje je bio profesor glazbe na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirka za crkvenu i svjetovnu glazbu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu.“ U istoj seriji objavio je i jedanaest Angelusa. Još za života uvršten je u neke strane glazbene leksikone.
U Zagreb je ponovno otišao 1941., kako bi izbjegao talijansku vlast, i kako bi lakše nastavio svoj veliki izdavački glazbeni projekt. U poslu ga je spriječio lakši moždani udar, ali i ratne neprilike, pa se na Badiju vratio u veljači 1944.
Tu su ga lažno optužili da je odao partizane, pa ga je nekoliko njih u noći 28. rujna 1944. uhitilo i motornim čamcem odvelo iz samostana, pod izgovorom da ga vode na ispitivanje u Vis. Pripadnici Odjela za zaštitu naroda (OZNA) odnijeli su tada iz njegove sobe različite spise. Nekoliko dana nakon toga, more je izbacilo Sokolovo tijelo na plažu u Orebiću. Skupina mještana pokopala ga je tu u napušteni mitraljeski rov i nakon toga uspomenu o njemu obavio je veo straha i šutnje. Kao što se o njemu nije smjelo javno govoriti, nisu se smjela spominjati ni njegova djela. I u samostanima su ona gurana u stranu, a u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, na primjer, ostale su sačuvane samo tri njegove glazbene tiskane zbirke.
Poslije osamostaljenja Republike Hrvatske vrijednost Sokolovih djela ponovno biva otkrivena. Izvode se na koncertima, a o njima se raspravlja na stručnim simpozijima. Franjevački samostan Male braće iz Dubrovnika, gdje je ostala sačuvana većina Sokolovih kompozicija, prigodom slavlja 130. godišnjice Sokolova rođenja, 2018. darovao je Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici sedamdesetak njegovih glazbenih zbirki, tako da je njegova glazba opet postala dostupna svim građanima.
Dokumenti koje je OZNA zaplijenila kod Sokolova uhićenja, sada čuvani u Hrvatskom Državnom Arhivu, tek su nedavno ugledali svjetlo dana. U njima su podcrtane rečenice u kojima se spominje Hrvat, hrvatsko, iz čega se vidi da mu je „grijeh“ bilo to što je bio Hrvat. A svojevrsno oproštajno pismo koje je on napisao nekoliko dana prije smrti, tu sačuvano, otkriva da nije odao partizane kako su ga bili sumnjičili. Ubijen je bez optužnice i bez suđenja, a i pored dva pokušaja kopanja terena na kojem je ukopan, tijelo mu još nije pronađeno.
Županijska nagrada, koja se dogodila u 75. obljetnici fra Bernardinove mučeničke smrti, potvrdila je nepisano pravilo da istina i prave vrijednosti uvijek dolaze na vidjelo.