Vijesti Kultura

DUBROVAČKE KNJIŽNICE: PREKOOCEANSKO PUTOVANJE I PUTOVANJE KROZ VRIJEME

PUTOSITNICE UTORKOM Smiljana Šunde održala predavanje o Novom Zelandu, državi u kojoj se ovce čuvaju dronovima

DUBROVAČKE KNJIŽNICE: PREKOOCEANSKO PUTOVANJE I PUTOVANJE KROZ VRIJEME

Smiljana Šunde održala je u sklopu ciklusa „Putositnice utorkom“ Dubrovačkih knjižnica predavanje o hrvatskim tragovima u Novom Zelandu. Najprije je izdvojila neke osobitosti zemlje.

Vremenska razlika između Hrvatske i Novog Zelanda je 12 sati, 18 tisuća kilometara je Novi Zeland udaljen od Hrvatske, tri puta je ova država u Oceaniji veća od Lijepe naše, ali ima 4,6 milijuna stanovnika. Najveći grad je Auckland koji je se vremenom proširio i „progutao“ okolna naselja pa stoga broji između 1 i 1,5 milijuna stanovnika. Drugi najveći grad je Wellington s 300 do 500 tisuća stanovnika. Država je vrlo rijetko naseljena, a otočje je u 17. stoljeću otkrio Nizozemac Abel Tasman. Poznati engleski moreplovac James Cook nekoliko je puta boravio na Novom Zelandu, a prvi put došao je 1769. Naravno, Englezi su zatekli Maore koji su s područja Polinezije stigli već u 9. stoljeću.

Godine 1840. u gradu Waitangiju Englezi i Maori potpisali su ugovor koji je trebao urediti zajedničko gospodarenje zemljom. Međutim, ugovor je imao dvije verzije: maorsku i englesku, a engleska verzija dala je Englezima mogućnost apsolutnog gospodarenja pa su upravo Englezi odredili budućnost zemlje čiji je glavni jezik postao upravo engleski. Tek 1979. jezik Maora postao je službeni jezik.
Maori Novi Zeland zovu „Aotearoa“ što bi značilo „Zemlja dugog bijelog oblaka“. Novozelandski gradovi uglavnom imaju engleska, dok većina planina, jezera, rijeka i sela nosi maorsko ime.

Šunde, inače bivša urednica i novinarka dokumentarnog i obrazovnog programa Hrvatskog radija, dubrovačkoj je publici preporučila turistički posjet ovoj zemlji rekavši da je nekoliko puta i sama boravila u njoj. Istovremeno je naglasila kako ne bi nikada živjela u Novom Zelandu jer tamo „imate osjećaj da ste na kraju svijeta i osjećaj kao da vas je cijeli svijet ostavio“. Izdvojila je izrazito velike zelene površine otoka što je uvjetovalo razvoju stočarstva pa su u prošlosti na jednog stanovnika Novog Zelanda dolazile 22 ovce, a danas je taj omjer 1:8 – opet u korist ovaca! Ispričala je kako ovce često nemaju staje, već spavaju na otvorenom, često ih se čuva i dronovima! Danas se zemlja okrenula drugim granama gospodarstva, posebno informatičkoj znanosti.

Novi Zeland broji 13, a Hrvatska 8 nacionalnih parkova, ali zato Hrvatska ima 7 upisa na UNESCO-ovu listu svjetske baštine dok ih Novi Zeland ima samo tri. Navela je primjer snimanja filma Gospodar Prstenova, ali i zanimljivost - na otočju nema zmija. Hrvatski useljenici svejedno su o svojim pjesmama spominjali zmije koje su „skladali“ dok bi spavali i kolibicama i kućicama, pa tako jedna pjesma kaže: „Četiri šćapa, četiri vriće, nema zmija, eto moje sriće…“

Novi Zeland je zemlja s mnogo ugaslih vulkana, ali i mnogo je gejzira te jezera koja isparavaju. Tako Maori još i danas, najčešće u svrhu turističke atrakcije, jaja kuhaju u jezerima koja isparavaju na način da ih stave u mrežu, zakače na štap i potom ubace u vodu. Ponegdje je zemlja isto tako vruća pa se u zemlju ukopa roštilj u kojemu se peku jaja. Maori su u prošlosti koristili sve ono što im je priroda nudila. Dodatno, na Sjevernom otoku je manje potresa nego na Južnom.

Naglasila je predavačica kako je u Novom Zelandu daleko manja cirkulacija turista nego u Europi pa i Hrvatskoj. Ispričala je anegdotu kako je početkom 70-tih godina jedan Novozelanđanin sudjelovao na kvizu i osvojio puno novaca. Potom mu je voditelj ponudio opciju „sve ili ništa“, a kandidat je pristao. Pitanje je bilo – koji je glavni grad Jugoslavije, na što je upitani odgovorio: Podgora. Naravno, odgovor je bio netočan, a kandidat je svoj odgovor obrazložio tako što je rekao da poznaje jako puno ljudi iz Jugoslavije i da je većina iz Podgore pa je stoga pomislio da ta „Podgora“ mora biti neki jako veliko mjesto, velegrad.

Prvi Hrvati su na Novi Zeland došli davne 1868. i upravo taj podatak nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Među prvim doseljenicima bilo je najviše onih iz Podgore koja je tada brojala oko 1800, a danas broji oko 1300 stanovnika. Oko 15 posto svih Hrvata koji su se doselili u Novi Zeland čine Podgorani, a ostalih 85 posto dolazi iz drugih krajeva Hrvatske. Najviše Hrvata stiglo je s područja Srednje Dalmacije, točnije Makarskog primorja, a zlatna groznica bila je uzrok iseljavanju. No, zlata u Novom Zelandu nije bilo, ali zato su se Hrvati zapošljavali kopajući kauri gumu, gumu novozelandske smreke koja raste samo na Novom Zelandu.

Industrija se koncem 19. stoljeća oslanjana na kauri gumu, ali Englezi nikako nisu bili naklonjeni Slavenima (koji su većinski činili Hrvati) te Talijanima. Zabranili su im da dolaze jer su Hrvati zarađeni novac slali obiteljima u Dalmaciju. Odljev novca Englezima nikako nije odgovarao. Početkom Prvog svjetskog rata Englezi su neprijateljski bili nastrojeni prema Austro-Ugarskoj, a to su na svojoj koži osjetili novozelandski Hrvati koji su dolazili iz Dalmacije koja je bila pod Austrijom. Englezi su sve muške zatvarali u koncentracione logore do kraja rata.

Godine 1902. nedaleko Novog Zelanda dogodio se brodolom. S broda koji je plovio iz Sydneya prema Aucklandu uspjela se spasiti trećina putnika – najviše Hrvata. Engleske su novine Hrvate optuživali da „smrde, da su prljavi, da su lupeži“ i nazivali ih kojekakvim imenima sve dok kapetan unesrećenog broda nije uputio javno pismo tražeći prestanak takvog tretmana argumentirajući svoje pismo činjenicom da su upravo Hrvati bili ti koji su njemu i njegovim putnicima najviše pomogli tijekom havarije. Jedan Hrvat iz Podgore spasio je djevojčicu od 13 ili 14 godina. Ta ista djevojčica se udala u Australiju i u svojoj 80. godini odlučila pronaći svog spasitelja. Našla ga je u Novom Zelandu, došla ga je pozdraviti i zahvaliti mu se, a on je tada imao 86 godina.

Pokazala je Šunde i fotografije divovskih kauri stabala, uglavnom sva nose maorska imena, a jedno se zove „Devcich“ po jednom Hrvatu. Na kauri poljima najčešći je jezik bio hrvatski bez obzira što je iseljenika bilo i iz drugih europskih zemalja poput Italije, Grčke, Švedske, Njemačke… Najteži komad kauri gume koji je bio težak nešto više od 100 kilograma pronašla su dva Hrvata. Nažalost, taj komad je nestao tridesetih godina. Drugi najteži komad kauri gume, težak 84 kilograma, pronašli su isto Hrvati – i to iz Podgore - i on je sačuvan. Inače, kauri guma je danas postala vrlo skupa, rijetka i cijenjena te se od nje izrađuje uglavnom nakit. U spomen na radnike iz Hrvatske, u novozelandskom gradu Dargavilleu postoji „Spomenik dalmatinskom kopaču“.

Hrvati u Novom Zelandu su isprva imali mogućnost da se izjasne kao „Austrijanci“ ili kao „Dalmatinci“, a nikako kao Hrvati, a Englezi su to obrazlagali nepostojanjem Hrvatske kao države. Nastankom Jugoslavije, Hrvati su dobili dvije opcije izjašnjavanja: „Jugoslaven“ i „Dalmatinac“ pa su tako nastajali raznorazni jugoslavenski i dalmatinski iseljenički klubovi po Novom Zelandu koji su se kasnije pretvorili u hrvatske klubove. Uglavnom, sve do nastanka hrvatske moderne države, vladala je podijeljenost. Nažalost, u međuvremenu je zatvorena Hrvatska katolička misija.

Početkom 50-tih godina povećao se broj miješanih brakova pa nastaju brakovi između katolika Hrvata i protestanata. Vrlo rijetko, ali sklapani su se i brakovi između pripadnika naroda Maori i Hrvata. Tako je od 900 Podgorana, bilo šest maorsko-hrvatskih brakova. Uglavnom su u Novi Zeland dolazili mladići ili mlađi ljudi. Englezi su ih smatrali priprostima, intelektualno manje vrijednima pa nisu željeli ulaziti u bilo kakve odnose s Hrvatima. Čak je 2 do 2 i pol godine na snazi bio zakon koji je Engleskinjama dao mogućnost izbora: u slučaju da sklope brak s Hrvatom ili Talijanom gube državljanstvo! Za muževima su dolazile i njihove obitelji ili bi muževi i mladići dolazili doma svaki pet ili šest, neki čak i svakih deset godina jer je put do Novog Zelanda bio skup, ali i dug. Putničko-teretnim brodom put bi trajao 2 do 3 mjeseca, a putničkim 1,5 mjesec. Brakovi su se nekad sklapali tako da djevojka iz Dalmacije ne bi uopće vidjela/upoznala mladića koji je već bio u Novom Zelandu. Tek bi se dolaskom u novu domovinu upoznali sa svojim supružnikom.

Dodala je Šunde kako se novozelandski ministar zadužen za imigraciju tek prije desetak godina na Dan državnosti Hrvatske ispričao za tretman Engleza prema Hrvatima. U Novom Zelandu danas službeno živi oko 2300 Hrvata iako ih je daleko veći broj s novozelandskom putovnicom. Najveći broj Hrvata živi na Sjevernom otoku, tako na ulazu u grad Kaitaia, pored engleskog i maorskog, stoji i hrvatsko „dobro došli“.

Zaključila je Šunde kako su Hrvati isto tako izgradili Novi Zeland. Tako u jednom dijelu Aucklanda ima tri puta više Podgorana nego u Podgori ili su pak groblja kao groblja u nekom dalmatinskom mjestu – sve s dalmatinskim prezimenima! Većinu ribarnica 60-tih i 70-tih godina bila je u vlasništvu Hrvata, a od sedam osnivača novozelandske ribarske industrije bilo je 5 Hrvata iz Podgore. Naime, Hrvati su Novozelanđane naučili loviti ribu na otvorenome moru jer su domaćini do tada ribu lovili samo uz obalu! Spomenula je Šunde i znamenitog hrvatskog arhitektu koji je ostvario veliku karijeru u Novom Zelandu - Stipu „Stevea“ Jelčića.

Dubrovačka je publika na kraju predavanja imala priliku pogledati knjigu Smiljane Šunde „Batili su ocean“ koja se bavi hrvatskim iseljenicima u Novom Zelandu. bLu

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije