Talijanski tragovi u dubrovačkome govoru i tekstu<br />  

Posljednji tjedan obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika Dubrovačke knjižice započele su predavanjem Ivane Lovrić Jović „Izazovi prepoznavanja talijanskih rečeničnih dijelova u dubrovačkome rukopisnom tekstu“, koje se održalo 11. ožujka u Čitaonici Narodne knjižnice Grad.

Hrvatski se jezik smješta u dubrovačku daleku prošlost, a 1400. godine u Dubrovniku nastaje i prvi poznati spomenik dubrovačke književnosti na hrvatskome jeziku – Vatikanski hrvatski molitvenik. Otkad Dubrovačka Republika u 18. st. pojačava trgovinske i pomorske veze s Italijom, talijanski jezik sve više postaje jezikom trgovine. Talijanski se tako najviše upotrebljavao u trgovini i diplomaciji, inozemnom obrazovanju, a latinski je u uporabi u crkvi, gimnaziji, javnim službama i u humanističkoj književnosti, dok se hrvatskim govori u obitelji i njime se pišu djela u prozi i poeziji. Postupak transkripcije starih dubrovačkih tekstova iz rukopisa dodatno je otežan kada je riječ o rečenicama koje su prošarane talijanskim elementima.
Lovrić Jović objasnila je i razliku između talijanizma i talijanske riječi. Talijanizam je riječ koja je ušla iz talijanskoga jezika u hrvatski i u tome se jeziku prilagodila i ostala primljenica (posuđenica). Talijanska riječ je pak u ovom kontekstu, ona koja se sporadično, jednom i nikad više pojavi, to jest, neprilagođena je. Može se javljati i redovito, ali uvijek sa stranim izgovorom. Navela je i primjere poput talijanizma ''kamara'' koja je prilagođena hrvatskom jeziku, i talijansku riječ ''perbacco'' ili ''uzvik'' koja se ne zapisuje niti izgovara s potrebnim naglaskom koji bi se prilagodio hrvatskom.

Autorica je spomenula i prebacivanje jezičnih kodova, odnosno, naizmjeničnu uporabu dvaju ili više jezika unutar istoga iskaza, što je česta pojava u dubrovačkim tekstovima. Ističu se i dubrovačke frančezarije ili prilagodbe Molierovih komedija na dubrovački govor. Također, Lovrić Jović je istaknula kako se u Dubrovniku zapisivalo talijanskim slovopisom jer hrvatski još nije postojao čemu svjedoče rukopisni izvori. Neki su oblici utvrđeni kao elementi unutar talijanskoga jezika premda su kao primljenice potvrđeni u dubrovačkome govoru poput priloga ''quasi'' koji se i danas može čuti u inačici ''kvazi'' koju Sočanec (2004.) u svojoj opsežnoj studiji ne bilježi kao primljenicu.

U utvrđivanju pripadnosti jezičnom kodu nije moguće primijeniti skup istih načela za sve slučajeve, jer bi to dovelo do nelogičnosti i nesustavnosti drugoga tipa te bi jednokratnim ''izletima'' talijanskih leksema, koji se za tu prigodu ponašaju kao hrvatski, dalo status primljenica – zaključila je Lovrić Jović.

Ivana Lovrić Jović, Dubrovkinja s adresom u Zagrebu, znanstvena je suradnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu na Odjelu za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Institut je trenutačno jedina znanstvena ustanova koja na visokoj razini radi na promicanju dubrovačkoga govora, a sudjelovao je i u nastojanjima da se dubrovački govor uvrsti u popis zaštićenih kulturnih dobara kao nematerijalna kulturna baština. Radovi Ivane Lovrić Jović o dubrovačkome govoru objavljeni su u nizu časopisa i zbornika, a u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavljene su i dvije njene knjige: „Ja, Krsto Lučin Dubrovčanin, činim ovi testamenat —: jezična analiza dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. stoljeća s transkripcijom i rječnikom“ (2015.) te „O starome dubrovačkom govoru nazbilj: jezična analiza dubrovačkih frančezarija“ (2014.). 2016. objavljeno je „ Libro od svetoga Vlaha. Jezična studija s rječnikom“ nastalo u suautorstvu sa Željkom Jozićem. Ivana Lovrić Jović autorica je i jezične studije objavljene u knjizi „Kolende“ Mata Zamagne“ objavljene početkom godine u izdanju Dubrovačkih knjižnica, a kao voditeljica dubrovačke podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje osmislila je program radionica dubrovačkoga govora koje se pod vodstvom Nikoline Kurajice već dvije godine održavaju u prostorima Dubrovačkih knjižnica.