Vijesti Kultura

MATICA HRVATSKA - OGRANAK DUBROVNIK

OTKRIĆE ŽEĐI, OTKRIĆE ETE REHAK Predstavljena knjiga velike žene koja je žeđala za puninom života

MATICA HRVATSKA - OGRANAK DUBROVNIK

Predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan i akademik Luko Paljetak predstavili su knjigu Ete Rehak (1930. - 2018.) ”Otkriće žeđi”.

Stojan je okupljene u Saloči od zrcala podsjetila kako je književna večer mali hommage književnici, profesorici, intelektualki, izvrsnoj lektorici i istaknutoj članici Matice hrvatske - ogranak Dubrovnik. In memoriam je Matica objavila u časopisu Dubrovnik, a istaknula je Stojan kako su javnost, pa čak i ljudi bliski Rehak, slabo ili nimalo poznavali njezino poetsko stvaralaštvo. U knjizi se mogu naći dosad neobjavljene pjesme iz njezine rane mladosti, pjesme iz zrelijeg životnog razdoblja te ponešto proze. Kad je akademik Paljetak došao s idejom za objavu knjige, u Matici su prihvatili prijedlog jer su se, prema Stojanovim riječima, htjeli ”odužiti ovoj velikoj ženi”. Također, knjiga je popraćena studijom koju je napisao upravo akademik Paljetak.

Večer su glazbeno popratili Dubravka Hilje i Alberto Frka, a Stojan je naglasila kako nije baš običaj da se na Matičinim predstavljanima čuju dva umjetnička dojma, u ovom slučaju književni i glazbeni, ali s obzirom na to da je Rehak voljela i uživala u glazbi i zbog činjenice kako je njezina kći Edita Čabrilo profesorica klavira, iskazala se potreba za ”glazbenim okvirom i pratnjom”. Stojan je napomenula kako je autorica za života objavila tri knjige: Darovi Mnemozine (1996.) koja se bavi njezinim sjećanjima, primjerice iz razdoblja djetinjstva; zbirka pripovijesti ”Preobrazbe potonula uljanice” (2000.) te naslov "Potrošeni životi" (2002.).

Stojan je ustvrdila kako pjesme iz njezinog ranog životnog razdoblja potvrđuju kako su još u tom vremenu u njoj postojali književni poticaji te je Rehak čekala dane kad će imati više vremena da se posveti književnom i pjesničkom stvaralaštvu. Tematizirala je kroz svoje knjige Dubrovnik i okolicu, gradski život, lokalne ljude, ljude iz najbliže okoline, a sva njezina djela su, prema Stojanovim riječima, rezultat ”dugog promatranja, razumijevanja, naslućivanja svijeta i života, života u svim njegovim najtamnijim zakutcima”. Otkriva Rehak tako svoje sklonosti, prioritete pa čak i najdraže filmove, ali isto tako njezine rečenice na svjetlo dana izvlače strahove te bjegove.

Prvi dio zbirke akademik Paljetak nazvao je ”Žeđ”. Stihovi su to nastali u trenutku autoričinog preseljenja u Zagreb zbog studija. Tako se u stihovima javljaju tmurnost, strahovi, lopovi, uhode, samoća... Prema Stojanovom tumačenju, očigledno je to bilo razdoblje kad je pjesnikinja došla u stadij života kad je trebalo donositi važne i ozbiljne životne odluke. Međutim, Stojan je isto tako podcrtala kako Rehak ”ne zaobilazi život, ona žeđa za njim, žeđa za njegovom puninom”.

Drugi dio zbirke nosi naziv ”Duša u emigraciji”. Dio je to koji donosi stihove napisane u zrelijoj dobi. Tu se osjeti i veza s njezinom književnim uzorom Petrom Šegedinom s kojim se Rehak družila i o kojemu je napisala i magistarski rad. Treći dio zbirke, ”Otok bez očiju”, čitatelju otkrivaju stihove koji govore o zreloj i slojevitoj ljubavi. Osjeti i se i depresivnost, otuđenost, usamljenost i utjecaj ”Šegedinskog tuđinskog i raspadnutog svijeta”. Prozni tekst naslovljen ”Otkriće” opet ukazuje na duhovnz vezu između autorice i Šegedina, a drugi tekst spada u ispovjednu prozu, intervju je to za novine u kojemu autorica govori o svom poslu, stvaralaštvu, životu i slično.

Akademik Paljetak je na desetak stranica protumačio stvaralački procede autorice, a knjiga završava životopisom popraćen fotografijama autorice iz najmlađih dana pa sve do fotografije nastale neposredno prije njezine smrti.

- Dužnost mi je svjedočiti, više nego tumačiti. Nitko me nije nagovorio i nitko me nije nagnao da sastavim ovu knjigu, osim neki osjećaj duboke, ako tako smijem reći, odanosti. Velika Isidora Sekulić napisala je Njegošu ”Knjigu duboke odanosti", ovo je jedna mala knjiga duboke odanosti mojoj davnoj prijateljici. Ove pjesme zapravo možda zapravo nikada ne bi ugledale svjetlost dana da ih jednom davno prije nego što sam postao student nisam prepisao u vlastitu bilježnicu jer ih je Eta htjela uništiti. Nakon što sam prepisao sve pjesme u svoju bilježnicu u kojoj sam naravno prepisivao i druge stihove drugih pjesnika praveći svoju neku malu, intimnu antologiju za sebe, onda ih ni ona nije uništila. Poslije puno godina sam je na neki način nagovorio da ih objavi u časopisu "Dubrovnik" i nakon nekoliko godina sam je opet nagovorio da objavi i drugi ciklus i tako su dva ciklusa ugledala svjetlost dana u časopisu "Dubrovnik" u kojemu je Eta bila dugogodišnji urednik, ali i član Matice, kazao je akademik Paljetak.

Pročitao je potom pjesmu ”Rasipnik” koja je napisana 13. kolovoza 1954. godine u Dubrovniku za jednog kratkog ljetnog autoričinog boravka u Gradu.

- Kad kažem ”knjiga odanosti”, onda moram reći nešto što mnogi možda ne znaju: možda nikada zapravo ne bih ni otišao na studij u Zadar da nije bilo Ete. Bio sam siromašan srednjoškolac, ondašnje vlasti u Dubrovniku nisu mi htjele dati stipendiju, završio sam petogodišnju preparandiju i dva semestra Pedagoške akademije i time je nekako moj životni put trebao biti završen - recimo time da budem učitelj negdje u Mandaljeni ili u Petrovom selu, što ne podcjenjujem kao sredine, ali tada meni to nije bilo dovoljno. Eta je tada nagovorila profesora Ivanišina da me uzme u Zadar na studij bez stipendije, bez ičega, da me upišu bez prijemnog ispita jer sam bio najbolji učenik u Učiteljskoj školi. Nagovorila je moje roditelje da mi to dopuste i da odem, reklo bi se, "grlom u jagode". To je jedan od razloga da Eti na ovaj način uzvratim ovom knjigom, kazao je akademik Paljetak te dodao:

- Odlazak u Zagreb je onda bio odlazak u potpuno nepoznatu sredinu u vrijeme kada ona od djevojčice postaje žena i kada se sukobljava i upoznaje s čitavim nizom osjećaja koje do tada nije poznavala, a jedan od tih osjećaja jest onaj koji će je pratiti čitav život, a to je osjećaj ljubavi. Kao što znate, nije lako s ljubavi. Taj odnos između neophodne stege za koju je znala da nije bila zlonamjerna, a s druge strane slobode. S tom dilemom, s tom vrstom unutrašnje tjeskobe Eta će se nositi čitav život. Ali, bez tjeskobe ponekad nema radosti, bez tjeskobe nema naboja, nema napetosti, a napetost jednostavno prisiljava onoga koji u sebi ima dovoljno materijala da podnese takav pritisak i da se na neki način izrazi: bilo to stihom, glazbom, bojom, baletom... Tjeskoba zapravo više nego čista, jednostavna građanska radost i zadovoljstvo, rađa - ako tako smijem reći – umjetnost. Te pjesme nisu mogle dugo trajati u njoj jer joj nisu bile dovoljne. U jednom trenutku ona spominje ”Potragu za izgubljenim vremenom”, očigledno je da je ona načitana, jedna je od rijetkih je koja pročitala cijelog Prousta, a nije lako pročitati cijeli ciklus ”Izgubljenog vremena” . Pročitao ga je u Hrvatskoj ja mislim samo prevoditelj Tin Ujević koji je svaki dan dolazio u društvu književnika i iz originala tajnici diktirao prijevod. Dakle, pročitao ga je Tin Ujević, Eta Rehak i ovdje sebe mogu ubrojiti. Jer, ono što je karakteristično za njeno stvaranje u cjelini jest takozvani ”Proustov efekt”. Znate da Proust zapazi neki mali detalj i iz njega se onda rađa asocijacija koja ga vraća u djetinjstvo, a Eta neprestano tako radi, rekao je urednik knjige.

Pročitao je potomulomak iz jedne autoričinog proznog teksta.

- Uza sav svoj boemski, neuredni, unutarnji svijet, vrlo je uredna, sistematična, ona je bibliotekarka, ona je profesor, ona predaje ne samo u Gimnaziji, nego u vrlo "opakoj" Pomorskoj školi gdje je izložena sasvim drugoj vrsti pogleda – ako tako smijem reći. A nije bila ženska koju se ne može pogledati. Život je nije mazio, premda je ona mazila život, silno je voljela život, voljela se kupati na Porporeli, izlagati se suncu, naslanjati leđa na kameni zid naše stare tvrđave i gledati ribe kojih je još bilo, a koje danas više nema. S druge strane je u sebi nosila nešto što je Miguel de Unamuno definirao kao ”tragični osjećaj života”, nosila je čitav niz trauma iz djetinjstva. Te raume su s jedne strane dolazile iz kućnog okružja, čak obiteljskog - kasnije ili prije - a s druge strane i iz društvenog okružja. Bila je strašno skrupulozna, svi likovi u njenim pričama su stvarni likovi, ali ona priča s ključem, avec la clé.

- Dakle, treba biti vrlo poman čitatelj da bi iza toga lika uspjelo okriti tko je tko, a svi postoje ili su postojali. Progonili su Etu već kao srednjoškolku zato što je išla u crkvu, išla je u dominikanaca možda zato što je to najpraznija crkva u Gradu pa joj se sviđala ta praznina s jedne strane, a s druge strane jer je u to doba orguljaš bio glasoviti padre Jordan. Mislim da joj je to privuklo, a privuklo je i one koji su se odlučili okomiti na nju jer im se to nije sviđalo, kazao je akademik pročitavši kako je Rehak jednom drugom prilikom bila pozvana na obavijesni razgovor u UDBU.

- Pod takvim prilikama otići u Zagreb, utopiti se u more studenata bila je neka vrsta olakšanja, a s druge strane i strah da će se taj progon nastaviti, kazao je akademik Paljetak otkrivši kako se Rehak sa Šegedinom dopisivala deset godina.

- Ona je u Šegedinu dobila potvrdu za ono što je cijelo vrijeme osjećala, a Šegedin je to sažeo u jednu strašnu rečenicu: ”Nema spasa od života!” Eta je cijelo vrijeme osjećala upravo to – da nema spasa od života i da upravo zato treba živjeti. Način na koji ona gradi svoj svijet je vrlo zanimljiv, uvijek počinje detaljima. Eta je neko vrijeme boravila u Italiji i bila lektorica za talijanski jezik u Firenci, a ono što je manje poznato je da je ona među prvima u Hrvatskoj, ne samo pisala o moliškim Hrvatima, nego i bila u Molisu. Obišla je sva ta sela i otkrila sav taj naš zaboravljeni i davno izgubljeni svijet kojeg se danas sve više sjećamo. Zanimljivo, Moližani za dragoga, za nekoga tko je djevojci drag, ne kažu "dragi", nego kažu ”Vlaho”. Razgovarao sam s Etom o tome kad sam mogao, ali i s Moližanima odakle je ta riječ uopće mogla doći u tom smislu i značenju. Postoji legenda da kad su putovali i došli u taj kraj da je jedan od tih momaka na brodu koji su dolazili iz neretvanskog područja tamo sreo djevojku u koju se zaljubio, a zvao se Vlaho. Oni su postali amblematski par i mislim da je to pučka etimologija, trebalo bi dublje istražiti tu riječ. Dakle, Eta je bila i znanstvenik, pisala je o mnogim temama i smatram da bi jedna druga knjiga koja bi mogla nastati morala objediniti te njene tekstove. Napisala je magistarski rad o Šegedinu i mislim da ćemo ga na Šegedinovim danima moći prezentirati zajedno s pismima, ali to je drukčiji projekt.

- Pred nama je ova knjiga u kojima su pjesme koje se po snazi, a usuđujem se to reći kao pjesnik i filolog, mogu mjeriti samo s pjesmama Dubravka Skurle u Dubrovniku. Naš grad je oskudan u ženskom pismu, pogotovo u pjesničkom, nemamo pjesnikinje premda nevjerojatno puno djevojaka i žena nešto piše, ali zapravo to nema snage. Poslije Cvijete Zuzorić čije stihove nažalost nemamo, poslije Speranze di Bona od koje nešto stihova imamo, nemamo do Ete i ovdje nazočne gospođe Stojan gotovo nijedno relevantno žensko ime. Prema tome, ovo je veoma važna poezija, ova knjiga je ne samo "Otkriće žeđi", nego i otkriće Ete Rehak, zaključio je akademik Paljetak. bLu 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Sutra bez vode...

Sutra bez vode...
Zbog interventnih radova na vodoopskrbnom cjevovodu, 9. prosinca, od 8 do 12 sati bez opskrbe vodom bit će ulice...
Sutra bez vode...