BITI SLIKAR UVIJEK JE BIO "PROBLEM"
Što je Vaš život usmjerilo prema slikarstvu?
Slikala sam već s pet godina, a moja tetka bi mi pokazivala kako slikati. Ja sam sjedala s papirom i priborom te slikala. To je ostalo! Inače, moj je otac dobro slikao, ali mu nikada nije palo na pamet da bi to nešto ozbiljno počeo. S 18 godina sam završila na Akademiji u Zagrebu i tamo našla muža Marijana jer smo oboje voljeli pse. Udala sam se vrlo rano. Jednostavno smo se sreli. Kao studentica sam živjela s još dvije cimerice u jednom stanu. Marijan je imao velikog psa koji se šetao.Kakve su tada bile mogućnost za mlade umjetnike?
Poslije završenog školovanja nisam htjela predavati u školi. Muški su to najčešće radili jer su ujutro bili u školi, a popodne bi slikali. Završila sam kao slikarica. Moja dvije godine starija kolegica je došla u školu u Gružu, prešla je potom u lapadsku školu i stvarno su ta „njezina“ djeca naučila slikati. Jako su je voljela. Ali, ona bi došla doma umorna ko' pas jer je trebalo skuhati i obaviti druge stvari.Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!