Vijesti Kultura

UMJETNIK, GLAZBENIK I KOMPOZITOR, DOBITNIK NAGRADE GRADA DUBROVNIKA

LUCIANO LUĆI CAPURSO Trubadur života

UMJETNIK, GLAZBENIK I KOMPOZITOR, DOBITNIK NAGRADE GRADA DUBROVNIKA
Jedan dan, samo jedan dan, onaj pravi presudan, čudan dan... Došao je i taj dan kad je i ovaj trubadur života, Luciano Lući Capurso pristao na razgovor, što je, potvrdit će svi koji ga znaju, bilo nemoguće. Jest da je trebalo malo više druženja u jedinoj pravoj gradskoj betuli Libertini, ali nije svaki zadatak ovako sladak. Lući je ponosni dobitnik nagrade Grada Dubrovnika, i ne znamo osobu koja je ovakvo priznanje više i zaslužila. Glazbenik, kompozitor, umjetnik i voditelj lokala u kojega svi već desetljećima zalaze kao u sebe doma, Lućijeva životna priča ne može stati ni u roman u nastavcima. Prije nego mu gosti nahrupe u betulu, počinje priča o onom, kako priča, najslađem i najljepšem dijelu života - kako se uhvatio muzike. "Prije Trubadura sam završio najprije zanat za maranguna. A nije mi bilo drago učit'. U međuvremenu su Pero Cavaglieri i njegov brat Giorgio rekli - ajde dođi u muziku, pa sam se odmah uključio i svirao klarinet, i to je moja osnovna ljubav - prema umjetnosti. Sve sam učio svirati, sve me interesiralo, pa sam učio i saksofon. Jedanput me neđe iza Grada sreo Đelo (Jusić, op.a.) i pitao me - Lući, bi li ti s nama svirao u orkestru sax i bome da sam rek'o može! Sviralo se u Sindikatu, a ja sam tamo radio, postavljali smo nekakve kutije za bolju akustiku. Istog momenta sam otišao u Sindikat i rekao - gospodo, ja vam više ođe neću bit marangun, aj zbogom! I tako ti je to počelo...", priča Lući. "Gospođa Katica Herceg, profesorica klavira, rekla mi je ajde Luči ti si talent, pa sam pošao u muzičku, i tu mi je bio profesor koji mi je dao prve osnove za klarinet, Vicko Padovan, on je bio moj početak. Kako sam stvarno bio u tome dobar, svirao sam i u gradskom orkestru. On je bio sjajan klarinetist, i svojim je klarinetom proizvodio jedan tako predivan ton, to su anđeli izlazili iz instrumenta kad bi svirao. Cijeli sam život pokušavao proizvesti takav ton ".
Anđeli iz klarineta
Talent, ljubav prema glazbi i okolnosti ubrzo su ga doveli do najjače pozornice za mlade glazbenike ikad. "Tad smo počeli svirat u Jadrana, znaš što je to bilo tamo svirati, ali vazda su nas nekako progonili i tako, i onda smo tu svirali i kao Trubaduri, igrali se s publikom, bili slobodni, i Jadran je ostao pojam za glazbene nastupe. I kako smo se tako zabavljali i uživali u temu, to nam je poslije dobro došlo na turnejama, jer ta sloboda i ta lakoća s kojom smo mi izvodili svima je bila neobična, pa su nas vazda gledali kao da smo u balunu ili koristimo štogod drugo, samo zato jer smo bili onako kosmati i toliko slobodni. Ali ustvari smo živote provodili u veselju, uvijek smo htjeli uspjeti i uživali smo u tome, a to se pokazao kao pravi recept za uspjeh koji smo doživjeli". U Jadrana su svirali tada jako popularni 4M, oni su nam malo pomogli i da snimimo prvu ploču. I tako smo mi prvu stvar snimili u Gradu, zvala se 'Sva u crvenom'. Nije ođe bilo akustike, pa smo drugi mikrofon stavili u hodnik, i odlično je ispalo, a onda smo krenuli snimati u Zagreb. A zatim je došao "Jedan dan" s kojom smo pošli u Skopje i pobijedili, pa smo išli na Evroviziju u London. Kakav je to ispraćaj bio u Zagrebu nakon pobjede u Skopju, išli smo kroz nepregledan špalir od Jugotona do tadašnjeg Trga Republike, pa smo odozgor s prozora banke pjevali i svirali s publikom, ma bilo je veličanstveno...", prisjeća se Lući. U betulu ulazi svakodnevni gost. Vidi da Lući ima neka posla (a i pogledao ga je tako da mu je sve bilo jasno), sam sebi toči, popije, plati i ode bez riječi. Priča o vrhuncu karijere koji zapravo traje desetljećima se nastavlja učenjem flaute. "Rek'o sam imam dva mjeseca do Evrovizije, sad ću ja to naučit' i naučio sam je svirat', a u Londonu smo stvarno lijepo svirali. Ali kad smo se vratili doma, sve je postalo nekako puno ozbiljnije, teže, probe su bile naporne, nismo se više mogli bez toga prolazit', a primjer je bila pjesma 'Jedna djevojka mlada', ma to je bila fantazija kako smo je svirali..." Neki su otišli dalje svojim putevima, neki su ostajali, ansambl se mijenjao, i priča Lući, došle su godine kad im je bilo jako teško. Trebao im je samo jedan dobar nastup da se nekako vrate u rutinu i to se dogodilo u Zagrebu, pa su nastavili snimati. "Najviše toga napisao je Đelo, nešto sam i ja, ali kasnije su za nas pisali i najveći, Nikica Kalogjera, Zdenko Runjić, krenule su turneje po cijelom svijetu - Rusija, Amerike, Evropa... Ma svuđe smo išli, svuđe nam je bilo divno, a bogati, tako sam skupio pare za otkupit lokal!", opisuje Lući kako je počeo stvarati onog jednog drugog trubadura, oko kojega se okuplja čeljad sama od sebe.
Kosmati balunjeri
"To đe smo mi sve išli u ta doba, to su bili pionirski potezi, to nitko dotad nije radio. Bad Homburg - e tu smo prvo mi kao Trubaduri išli, da se više ne zbunjuju ovi koji govore da su oni išli prvi..." - i s ovom rečenicom iz Lućija je provalio onaj pravi on. Kombinacija iskrene emocije i mahnitosti nekako je njegov potpis, pa i njegovi bliži i dalji prijatelji, gosti njegovog lokala uvijek znaju što sve mogu od njega očekivati. "Bilo je tu različitih sistema, pa i različitih događaja. Bili smo u New Yorku na nekom koncertu i stiže depeša - zovu nas na Kubu. Ali u isto vrijeme imamo nastup na nekom festivalu, koji nas ne pušta na Kubu jer smo već potpisali ugovor. I tako je propala Kuba... Bilo je s tim depešama čudnih situacija. Išli smo u Vancouver, u vremenima kad nitko nije išao, pjevat svima, ali i našoj emigraciji koja je tad bila strašno jaka. Na kraju su nas oduševljeno ispratili i oni koji su nas došli ne baš lijepo gledat..." Imidž kojeg su imali Trubaduri donosio im je i simpatije, ali i manje probleme. Kao i doma, i u Americi su ih, upravo zbog 'kosmatosti', priča Lući, dobro pretresli jer su bili uvjereni da su nešto konzumirali. "Ma tad je to bilo svima čudno, a mi vazda čisti, ma prije koncerta mi ne bi niti litru vina popili, a svi su bili sigurni da smo vazda u dobrom balunu!". Nema gdje nisu svirali, od velikih koncerata do turističkih sajmova, jer oni su bili pravi ambasadori svoje zemlje, a koncerte je ugovarao Marko (Brešković, op.a.) koji je za to imao najviše volje. Igre nisu mogle proći bez njih, bilo koji bitniji događaj u Gradu - znalo se tko je glavna zvijezda, a kako je i život išao dalje tako su se mnogi pridruživali Trubadurima, odlazili, dolazili su novi glazbenici. "Bio je tu Oliver, pa Srećko Kljunak i Restović, Mujica Jusić, mali Vučić, i tako da ne nabrajam ne mogu se svakoga ni sjetit, ali su dva čovjeka koji znaju što hoće uvijek bila okosnica. Ima ih koji nisu s nama i njima se zahvaljujem, jer su nam pomogli da budemo što jesmo, nikad nismo obrukali Grad. Naš svijet je onako čudan, ma Trubaduri bezveze i tako, a vazda su se hvalili s nama!". Do otprilike 2000. godine bili su neprekidno skupa, Lući je nastavio i dalje.
Usred tišine Grada
Svi se sjećamo tog novogodišnjeg dočeka, prilično bezvezne svirke gostujućih zvijezda i nakon toga eksplozije oduševljenja kad je Lući izišao na pozornicu i zapjevao 'La musica di notte', a nije morao izgovoriti nijednu riječ, publika je to učinila umjesto njega. Iako je glazba njegov život i smisao, nije mogao baviti se isključivo njome iz jasnih razloga. On je teški emotivac s ledenim gardom, pa se u svemu što radi emocionalno troši puno više nego prosječan čovjek. Zato je stvar spasila Libertina. "Kasnije se moj život okrenuo prema lokalu, kojeg obožavam - glumci, režiseri, pjesnici, muzičari, snimatelji, ljudi koji su vazda dolazili, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, genije violončelist zagrebačkih solista koji je bježao iz Rozarija na jednu brzu da ga žena ne vidi, pokojni Lovro Matačić, koji je ođe uredno dolazio, on nas je obožavao, a i mi njega. Jednom smo na koncertu u Opatiji vidjeli njega u prvom redu i pozdravili ga, Marko kako je vazda bio vrag pozdravio ga je k'o našega gospara, ovaj se oduševio toliko da je, kad je išao brodom ća napisao je nama pjesmu, ali se neđe izgubila, nikad je nismo našli. A on i njegova gospođa bi nas zvali u Trsteno, on bi u kuhinji pravio menestru, mi bi jeli, pjevali, družili se...", Svirali su velikim državnicima, poznatima i slavnima od kojih su oni bili veće zvijezde, i svima jednako iskreno. U cijeloj gužvi oko glazbe, Trubadura, i ludovanja, došlo je vrijeme i za njegov primarni interes - instrument. "Ništa mi drugo nije bilo bitno nego naučiti instrument. U lokal je jednom došao Kornelije Kovač i rekao mi daj dođi u Sarajevo ja bih osnovao ansambl. I poš'o sam naravno, svirali smo nekoliko mjeseci intenzivno i koncerte i vodili smo jedan cabaret i tad sam upisao Muzičku akademiju. Uglavnom, imao sam sjajnog umjetnika, profesora na Akademiji Aleksije Radan se zvao. Nije puno govorio, a strašno me puno naučio. Htio sam se poslije prebaciti u Zagreb, ali im se programi nisu poklapali, zakompliciralo mi se pa sam ostao, završio sam s izvrsnim uspjehom i pohvalama. Tko zna, da sam pošao u Zagreb možda bih danas bio veliki umjetnik klasične glazbe. Bezveze..." priča Lući prizivajući sarajevske dane, u kojima se ponovo čvrsto svezao za Trubadure. "Moja supruga Jagoda me mijenjala u lokalu dok sam ja svirao, i ona je to krasno radila. Stoput sam to rekao, više sam spavao s Markom nego doma sa ženom, kad sve zbrojim...a Jagoda se strašno trudila u lokalu, lijepo je radila posao, i nažalost, dogodilo se što se dogodilo.", priča Lući. Jagoda je bila jedno posebno svjetlo u Zlatarskoj, i njezin je duh itekako utkan u Libertinu.
Jagodina svjetlost
Posao u lokalu kojeg sad povremeno radi ga ispunjava, i priča kako bi ga nestalo da se nije opredijelio za to. "Ovaj je posao pre pretežak, tu je jedna ljepota, ali teško ga je radit, trebaš bit i zafrkant, treba se znat postavit, znat se snać, postavit se kad te dođe netko vrijeđat, kad i nije sve super, a ja volim ljude. I dalje se divim svima onima koji su se nastavili baviti isključivo glazbom, ja to nisam mogao. Toliko sam se trošio da bih se, da sam ostao samo svirat, jednostavno ugasio, ne bi me bilo.", priča iskreno, kao što i svira i vodi lokal. "Pratim ja svu umjetnost ne samo glazbu, volim teatar. Iz mladosti mi je ostala kao najdraža glumica Katica Labaš kad je igrala Katu Kapuralicu, a u sadašnjosti imam samo jednu koju smatram velikom, koja jest velika, a to je Gloria Šoletić. Nju jednostavno obožavam gledati na sceni, za mene je to jedan veličanstveni događaj..." Pojma nema koliko je pjesama napisao, a sad ga muči i da napravi taj popis. Ali od svega mu je najdraža ona Hajdukova "Bili su, bili". "Bili smo ja i Marko u Zagrebu svirali smo Bilu noć. Imali smo prvu kiticu Bili su bili, i bilo nam je malo, reko sam mu imam ja nešto, Davor Mojaš je za vrijeme Mediteranskih igara u Splitu nešto napisao tog tipa "Ruke ćemo skupa za to nešto dići kao jedno srce za to nešto ćemo biti". Onda sam ja Marku rekao - ma imam ti ja nešto i prepravio sam taj dio u "Ruke ćemo skupa za bile dići, k'o jedno srce za Hajduk ćemo biti". Znam da je Nikica Kalogjera napravio aranžman, znam da ljudi nadođontavaju svako malo nešto drugo, ali tko diže tantijeme od te pjesme ne znam i zato hoću poć u Split u i registrirat to. Tu sam pjesmu napravio od srca, i od srca je poklonio." 'Kad sam bio mali mišu su me zvali' pjesma je koju je zaključno dovršio Koča Popović koji je stalno dolazio u Libertinu. Imali su kiticu viška, a on je odabrao na moju zamolbu kiticu koju ćemo izbaciti. A uvodna glazba je originalno moja, po uzoru na pravu reru poviše Splita i jedva sam se izborio da nam ostane to u aranžmanu. Poslije me je Kalogjera zbog toga hvalio kao jako talentiranog i zvao bi me u studio da dođem govorit, a to ti je bogati pričat sam sa sobom, k'o kad me ti zazoveš na telefon i rečeš mi ajde Lući sad govori!". Dok smo dovršili razgovor u betulu je ušlo više ljudi nego ih je namjeravao pustiti kad je stavio stočić na vrata kao da je zatvoren. Montura od Trubadura, flauta, pokret rukom i osmijeh, par minuta dok ga fotografiraju, i Stradun se u taj tren pretvorio u scenu čiji je Lući vladar. Jedva sam ga nagovorila da mi priča i fotografira se, još jedno pitanje je stvarno ples po rubu. "A isto ti je drago radi nagrade?" "A jes, ne mogu reć da nije, isto bolje da sam je dobio dok sam živ, što će mi poslije!"

JEDVA, JEDVICE!
"Sad si me rastresla, ne mogu ti ja to, ajde zovi koga drugoga, ma kakav razgovor... Ma dobro ajde hoću. Ma nemoj ajde, dosta su ti dvije rečenice, hoćeš još štogod popit ili ideš ća? Ajde ća više, jesi li završila, dosta mi je ovega policijskog ispitivanja!" - i na koncu je ipak ispričao jedan mali dio svog uzbudljivog života i sjajne karijere.


MOJA BETULA, MOJA PRAVILA!
Libertinu malo tko tako i zove, ali zato svi znaju gdje se ide kad se ide "u Lućija." I prije nego uđeš znaš da se neke regule moraju poštovati, i da ćeš, ako to ne učiniš, možda i dobiti po repu. Vlasnik je tu ne samo da bi radio i uslužio goste, nego i da bi svakoga stavio na mjesto, onako kako mu se učini u tom trenutku. "Ajme Lući ne znam što bi popila, čekaj da promislim..." "Najbolje ti je ništa!" - odgovara Lući s nokta i više se i ne okreće. Čeka se red za piće, blagdani su, strašna je gužva, i nakon neuspješnog dozivanja gošća ga pita "Ajme meni pa kad ću ja doć na red?", a Lući odgovara "Dođi popodne!". Dobro pazi kako, koliko i što tko pije, pazi i na one koji vole primiti, ali 'zaborave' uzvratiti turu. Ako je drugi put ide platiti netko tko je to već učinio, Lući će mu spremno reć "e nećeš ti, ti si već jednu platio" i pokazat na ovoga kojemu je zmija u špagu. Kad smo kod količine, za anale su i one njegove "Tebi je dosta, nema ti više, aj doma". To su oni momenti kad kroz šalu i smijeh stavi goste na mjesto, bez kalkulacija hoće li se taj više ikad vratiti u Libertinu ili neće. Zato se svi i vraćaju.


NAJDRAŽI PERFORMANSI
"Veliki, možda najveći momenat moje karijere je otvaranje igara 2018. Ma to je bilo prekrasno, iako smo mi prije na Igrama vazda pjevali kao poklon, onda smo fermali kad je netko spomenuo da bi nas možda trebalo platiti, nismo htjeli tako. 2018. sam pjevao La musica di Notte, to je bio vrhunac mog umjetničkog djelovanja. Generalna proba, možeš mislit, negoduju oko svega i svih, svima viču 'buuuu', a kad sam ja počeo pjevat, meni se kompletna publika isala na noge, to je bilo stvarno nešto veličanstveno. Jednom sam pjevao i na vrh zvonika, svi su mislili da ću past dole, a mikrofon nije radio, majko moja... To je bio moj najveći kako se reče ono što Slaven (Tolj, op.a.) radi, e, performans! I još jedan divan događaj, lani sam pjevao na otvorenju Romanine (Milutin Fabris, op.a.) izložbe u Sponzi, to je bio spektakl!

DEPEŠE I AMBASADORI
Nije onda bilo ove tehnologije, nego ako se što imalo reći, slale su se depeše, a mi smo ih češće dobivali, ovamo ideš, ovamo ne ideš i ambasadori su nam vazda bili od pomoći. I tako jednom prilikom trebali smo ići na turneju, i bili smo rekli da se nećemo ići javiti ambasadoru, valjda nam se nije dalo. U tom momentu govori Oliver "a ljudi, meni je istekao pasoš!" I što ćeš onda, pokunji se, pođi u ambasadora, a on govori, a je li, ipak ste došli! I sredio je stvar, nije više bilo problema.


 
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Skrbeći o prirodi skrbimo o čovjeku

Skrbeći o prirodi skrbimo o čovjeku
Danas je u OŠ Ivana Gundulića obilježen Dan škole, a središnji događaj bila je svečana priredba kojoj su uz učen...
Skrbeći o prirodi skrbimo o čovjeku