Vijesti Kultura

PREDSTAVLJENO NAJNOVIJE IZDANJE ZBIRKE "KOLENDE" MATA ZAMAGNE

IVANA LOVRIĆ JOVIĆ Dubrovački se govor može održati živim samo govorenjem!

PREDSTAVLJENO NAJNOVIJE IZDANJE ZBIRKE

U Saloči od zrcala predstavljeno je najnovije izdanje rukopisne zbirke ”Kolende” Mata Zamagne. Povijesnu i jezičnu studiju zbirke priredile su Ivana Lovrić Jović i Jelena Obradović Mojaš. Najprije je u ime organizatora, ali i nakladnika, okupljene pozdravila ravnateljica Dubrovačkih knjižnica Jelena Bogdanović koja je podsjetila na bogati fond Znanstvene knjižnice koji sadrži 951 svezak (nastali u vremenskom rasponu od 11. do 20. stoljeća).

Riječ je o kulturnom dobru od nacionalnog i internacionalnog značaja. Također, napomenula je kako su novčana sredstva za očuvanje te rukopisne baštine nedostatna, kako Dubrovačke knjižnice imaju nedovoljan broj djelatnika koji bi skrbio o pohranjenim materijalima. Poručila je kako bi se trebalo više potruditi da bi se rukopisna baština dovela u stanje koje zaslužuje. Podržala je izdavanje studije te izrazila nadu kako je to početak jedne nove zbirke, a naznačila je kako je ova knjiga ”na službi Gradu”.

Njezina prethodnica, Vesna Čučić je kao urednica izdanja otkrila pozadinu nastanka knjige. Tako je 2017., za vrijeme trajanja njezinog mandata, od Obradović Mojaš dobila prijedlog da se objavi faksimil Zamagninova rukopisa. Međutim, Obradović Mojaš priredila je prijepis kolendi i napisala povijesnu studiju. U tim se uključila znanstvenica Lovrić Jović te izradila jezičnu studiju. Čučić je nazvala idealnom stručnjakinjom, a cilj je bio ”skinuti prašinu s dubrovačkog govora” jer Zamagninovi zapisi donose sačuvani dubrovački govor iz 19. stoljeća. Poručila je Čučić kako je i s bibliografske strane knjiga vrlo kompleksna, a rad na knjizi opisala je kao ”igru”, kao ”kreativni posao” u kojem je sudjelovala sa zadovoljstvom. Čestitala je autoricama na ”vrlo dobrom projektu” te knjizi poželjela ”smisleni život”.

Stjepan Ćosić obrazložio je kulturno-povijesni aspekt knjige. Zanimljivo je kako su u 19. stoljeću u Dubrovniku živjele tri osobe s istim imenom i prezimenom – Mato Zamagna. Svi su bili u rodbinskom odnosu i svi su se na neki način bavili pisanjem. Autor kolendi je Mato Franov Zamagna, a Ćosić je autorice pohvalio što su napravile jasnu distinkciju. Objasnio je kako se knjiga sastoji od pet poglavlja i zaključka. Prvo poglavlje bavi se genealoškim podatcima roda Zamagna, drugo poglavlje daje kulturno-povijesni okvir posterebublikanskog Dubrovnika u vremenu francuske i austrougarske uprave, dok se ostala tri poglavlja bave Zamagninim pjesničkim i spisateljskim opusom. Za Zamagnu je Ćosić ustvrdio kako se cijeli život bavio pisanjem kolendi i prigodničarskih pjesmi, ali i kako je Zamagna bio zreo povijesni pisac koji je izvrsno poznavao rodni grad.

Recenzentica Marijana Horvat osvrnula se na jezičnu komponentu objavljenog djela. Jezičnu studiju je pohvalila kao ”utemeljenom i kompetentnom” te je, prema njezinim riječima, "jezična analiza stavljena u širi kontekst”.

Obradović Mojaš izrazila je zadovoljstvo tiskanom knjigom. Spomenula je i Nenada Vekarića koji je u samim početcima imao ključnu ulogu. Govoreći o Zamagni, kazala je da je riječ o ”bogatom emotivnom talogu”. Zahvalila je svima koji su pomogli u realizaciji knjige. U prvi plan je stavila posjet ljetnikovcu Zamagna u Tamariću u Rijeci dubrovačkoj gdje je živio autor predstavljenih kolendi i čije je drugo prezime upravo bilo Tamarić. Zahvalila je znanstvenica tamošnjem domaćinu na gostoprimstvu.

Lovrić Jović je komentirala kako je joj bila čast biti pozvanom u ovaj projekt i kako joj je bila slast istraživati jezik Mata Zamagne. Zamagna, inače Gundulićev potomak, pisao je svoje stihove kao mali i veseli mladić. Znanstvenica, inače voditeljica dubrovačke podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, rekla je kako je naročito privukao pučki jezik koji se tada koristio, a kojeg je Zamagna vrijedno pribilježio.

Podsjetila je kako se dubrovački govor nalazi na popisu nematerijalne kulturne baštine pri Ministarstvu kulture što je podcrtalo njegovu grandioznost koju uživa u Hrvatskoj. Poručila je znanstvenica kako mu to uvrštenje, ta etiketa nije i neće donijeti održivost, ali jest praktičnost. Recimo, tražiti novce za istraživanje dubrovačkog govora daleko je lakše i uspješnije ako se već u prvoj rečenici podsjeti da je on na tom važnom popisu Ministarstva. Upozorila je Lovrić Jović kako istraživanje dubrovačkog govora ne bi trebalo prepustiti neprofesionalcima. Entuzijasti i ljubitelji dubrovačkog govora su, naravno, uvijek dobro došli, ali jezikoslovlje treba prepustiti stručnjacima.

Dodala je kako se dubrovački govor ne može učiti u školama jer on nije normiran niti bi to podučavanje bilo prirodno. Navela je praktični primjer: ako sugovornik koristi riječ tacna umjesto gvantijera, rješenje nije uprijeti u njega prstom i reći mu da to ne čini, nego pred njim treba koliko god je moguće puta ponoviti riječ gvantijera i velika je vjerojatnost da će je sugovornik tako sam i posve prirodno usvojiti u svoj svakodnevni rječnik

Dubrovački se govor može održati živim samo govorenjem, zaključila je Lovrić Jović. Inače, autorice studija zahvalile su i Borisu Joviću na pomoći. bLu

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije