Po drugi put nakon jedne kataklizme, crkva svetog Vlaha izronila je u novom ruhu

Akademik Emilio Marin, Ivanka Jemo, akademik Igor Fisković i Katarina Horvat-Levaj predstavili su u sklopu programa ”U susret sv. Vlahu” u dvorani Ivana Pavla II. zbornik radova pod nazivom ”Obnova crkve sv. Vlaha u Dubrovniku”. Okupljene je najprije u ime Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije pozdravio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen. Napomenuo je kako je Parčeva crkva tijekom posljednja tri stoljeća bar jednom u svakom stoljeću temeljito obnovljena. Tako su temeljiti zahvati obnove rađeni 1850. te 1924., dok je obnova 1971. obuhvaćala manji dio. Također, Viđen je precizirao kako je obnova koja je trajala do 2016. bila najduža u povijesti crkve.
 
Akademik Marin kazao je kako je obnova sjajno napravljena, knjiga maestralno priređena i kako svi mogu biti ponosni jer crkva ponovno blista u gradu Dubrovniku. Zahvalio je Nives Lokošek koja je imala najznačajniju ulogu u nastanku Zbornika, sve je nastalo na temelju njezine ideje. No, i njezin suprug, pokojni inženjer Egon Lokošek, imao je ključnu ulogu tijekom same obnove crkve. Upravo je njemu Zbornik i posvećen. Govornik je potom skrenuo pažnju na svoju struku – arheologiju. Naime, godine 2004. napravljena su arheološka istraživanja u crkvi sv. Vlaha. Arheolog Ivica Žile tako je pronašao ostatke prethodne crkve koja datira iz vremena kasnog srednjovjekovlja. Tako su postavljeni ne samo arheološki, nego i povijesni temelji istraživanja. Međutim, akademik Marin ustanovio je kako se ipak nisu pronašli ostatci prve crkve posvećene zaštitniku grada Dubrovnika koja je prema nekim teorijama postojala na mjestu današnje katedrale, a prema drugim teorijama na području Samostana sv. Klare. Na kraju je predstavljač zahvalio svima koji su pomogli u realizaciji Zbornika, posebno ističući Dubrovačku biskupiju, Društvo prijatelja dubrovačke starine kao i fondaciji The International Trust for Croatian Monuments.

Jemo je pak predstavila radove koje se tiču inženjerske struke. Tijekom potresa 1979. Parčeva crkva nije doživjela veća oštećenja, ali je zato postala žrtvom ratnih razaranja 1991. i 1992. Pretrpjela je crkva pet izravnih pogodaka i više od 100 oštećenja gelerima što je rezultiralo oštećenjem kamenog pročelja, zidnih ploha, prodor vlage koja je izazvala hrđu željeznih spojnica. Hrvatski restauratorski zavod dokumentirao je i vodio obnovu, a organizacijom i financiranjem bavio se Zavod za obnovu Dubrovnika. Sretna je znanstvenica zbog pronalaska temelja prethodne crkve, a dodala je kako je usprkos mnogih poteškoća, financijskih (do uključenja DPDS-a) pa do logističkih, radovi ipak okončani. Rekla je Jemo kako su svi sudionici obnove bili pod zaštitom Parca jer se - na sreću - ništa tragično nije dogodilo.

Akademik Fisković predstavio je dio Zbornika koji se bavi kulturnom baštinom. Nazvao je crkvu sv. Vlaha slojevitim i višestrukim dobrom. Konzervatori su se prilikom obnove pridržavali vrhovnih načela struke te - prema Fiskovićevom mišljenju - na crkvi nema ”nokta” površine kojeg nije dotakla konzervatorsko-restauratorska ruka. Iznio je podatak kako se vjeruje da je prvobitna crkva svetog Vlaha bila pokraj vrata od Pila, imala je ulogu zaštite Grada. Tek 1350. crkva se preselila u središte Grada. Komentirao je akademik Fisković kako je sveti Vlaho u Dubrovniku "dux, otac, nebeski branitelj, gubernator i biskup" jer u srednjovjekovlju je svaki grad morao imati biskupa. Međutim, u kršćanskoj je tradiciji sveti Vlaho mučenik i isposnik što se u Dubrovniku malo ili nimalo spominje.

Horvat-Levaj kazala je kako se malo koji grad kao Dubrovnik može pohvaliti obnovom većine svojih kulturnih spomenika. Posljednja obnova uslijedila je poslije dva tragična događaja – potresa 1979. i Domovinskog rata s tim da je tijekom potresa 1979. crkva prošla skoro neoštećena. Međutim, ratna razaranja pogoršala su oštećenja nastala u potresu. Povukla je znanstvenica paralelu kazavši kako crkvu svetog Vlaha na neki način prati sreća. Nakon Velike trešnje 1667. krenula je sveobuhvatna obnova Grada. Inače, Crkva, je kasnije stradala u požaru.
 
Projektanti koji su došli obnoviti Grad, tijekom obnove Kneževa dvora i katedrale prilagodili su se duhu Dubrovnika. Projektanti su došli iz prijateljskog Rima, a projektant današnje crkve svetog Vlaha, kipar Marino Gropelli, stigao je iz tada konkurentske Venecije. Parčeva crkva podignuta je iz temelja. Zanimljivo, kad je počela gradnja Parčeve crkve, svodovi katedrale već su bili izgrađeni. Gropelli se preselio u Dubrovnik, živio je u Gradu 9 godina, bdio je nad crkvom i klesao. Ustvrdila je Horvat-Levaj kako je projektirao crkvu na ponos kako Dubrovnika, tako i sebe samog jer je crkva sv. Vlaha njegovo najznačajnije djelo. Pohvalila je rad Egona Lokošeka rekavši kako je on tijekom radova upotrijebio nove metode u obnovi povijesnih spomenika i u statici. Isto tako, primijenjene su nove teorije u povijesti umjetnosti. Kompletan inventar crkve, koji seže od 15. stoljeća do današnjih dana, također je obnovljen.

Zaključila je Horvat-Levaj kako je crkva nakon posljednje obnove, koja je trajala više od 23 godine i u kojoj su sudjelovali brojni stručnjaci i institucije, besprijekorno obnovljena. Objasnila je i kako je drugi put nakon jedne kataklizme crkva svetog Vlaha izronila u novom ruhu. Zahvalila je izdavačima, autorima radova, donatorima i sponzorima rekavši kako je osjetila užitak radeći kako na monografiji o ”Zbornoj crkvi sv. Vlaha” (predstavljena 1. veljače 2018. nap. a.), tako i na ovom Zborniku. bLu