Vijesti Kultura

DUBROVAČKI SLIKAR U RAZGOVORU

VIKTOR ŠERBU Tko u Dubrovniku iznajmljuje privatni parking ima veći prihod nego ministar!

DUBROVAČKI SLIKAR U RAZGOVORU
Više od 60 godina samozatajni dubrovački slikar Viktor Šerbu ne odvaja se od kista. Iako ne izlaže prečesto, u Gradu je itekako prisutan jer rijetko koja dubrovačka kuća nema njegovo djelo na zidu.


SVUGDJE JE KONTROLA

 

Kako je započeo slikarski put?

Već kao dijete u osnovnoj školi je to učitelj prepoznao. Tada su u modi bile takozvane zidne novine za razne likovne i literarne stvari i ja sam uvijek bio zadužen za uređenje. U gimnaziji sam imao profesore koji su to uočavali - kad te netko pohvali onda dobiješ neki zalet. Neki moji prijatelji poput Josipa Pina Trostmanna i pokojnog Tomislava Berana, ja i mnogi drugi imali smo za to više smisla. Interesantno, svima koji su imali talenta za likovni, svi ostali predmeti nisu im išli od ruke tako da sam ja uvijek imao „drugi red“ iz matematike, iz jezika... Jednostavno sam volio biologiju, tad se to zvalo prirodopis, i povijest. Nas ”likovnjake” najviše je udružio loš uspjeh u ostalim predmetima. (smijeh) Uvijek smo se zabijali u zadnje klupe da nas profesori što manje prozivaju na tablu, naročito iz matematike. Poslije, kad smo na jedvite jade završili gimnaziju, pošli smo na Akademiju. Išla je cijela grupa, to je svojedobno bila prava ”dubrovačka škola” na Akademiji. Naime, bilo je sedam, osam, ako ne i deset studenata – sve Dubrovčani. Tomislav Gusić, koji je znatno stariji od nas, završavao je kad smo mi došli. Bili su tu Ivo Grbić, Maja Jug-Pecarić, Neža Velikonja. Josip Pino Trostmann i ja smo bili ta srednja generacija, a nešto mlađi od nas bili su Lukša Peko i Josip Škerlj. Interesantno, iza toga je bila pauza, deset do petnaest godina nikoga iz Dubrovnika nije bilo.
 

Što je bilo ključno u Vašem slikarskom razvoju?

Kontakt s pokojnim Kostom Strajnićem koji je tad još aktivno djelovao na pokretanju likovnog života u Dubrovniku. Tada je u Umjetničkoj galeriji neki profesor Vrančić bio direktor, a profesor Tomislav Šuljak kustos. Tada je u Galeriji bilo možda četiri-pet zaposlenika, vladala je domaćinska atmosfera. Danas su, ne samo u našoj nego u bilo kojoj galeriji, neke elektronske naprave koje te prate. Nitko te prije nije pratio, bilo je nezamislivo da bi netko sliku išao ukrasti ili oštetiti tako da je bio pravi užitak ići u Galeriju. Danas je sve kontrolirano, nema čovjek volje ni za što.
 

Imali ste i poseban hobi?

Bio sam pasionirani ljubitelj vožnje, ali ne vožnje automobila kao takvog, nego radi slobode da idem u pejzaž. Zaustavio bih se i uživao po svom ćejfu gdje je mene volja. To mi jako fali sad kad više ne vozim. To je radi slabe viste, ali to bih još i mogao, međutim, nemam volje jer iza svakog ugla je policija. Mislio sam kupiti neku barčicu, ali što? Opet treba sto dozvola, čak i za barku na vesla moraš imati neki vozački ispit. Svatko od rođenja zna voziti barku, čemu tu treba neka ”diploma” za vožnju barke na vesla?! To je smiješno!

 

Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika! 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije